Đorđe Vuković: Politički žongleri uzurpirali prosvjetu

Problem zapošljavanja visokoobrazovanih osoba u BiH godinama unazad predstavlja bermudski trougao. Poslodavci se žale da diplomirani studenti ne posjeduju praktično znanje, studenti za to krive fakultet, koji im nije obezbjedio praksu, dok fakulteti krivicu prebacuju na institucije iznad sebe.

U doba kada su studentima dostupne razne organizacije i projekti kao što su AIESEC, IAESTE ili Akademac, koje pokušavaju studentima omogućiti sticanje praktičnih vještina, čini nam se da je situacija gora nego ikada. O mogućim rješenjima ovog problema razgovarali smo sa profesorom fakulteta Političkih nauka u Banjaluci Đorđem Vukovićem, koji tvrdi da je za pomak na ovom polju potrebno prestati sa raspravama i prebacivanjem krivice, te početi činiti koje će pomoći napretku društva.

Nesklad između upisne politike na fakultete i tržišta rada dovodi do toga da se broj osoba čija su zanimanja suficitarna i dalje povećava. Kako objasniti fenomen da studetni najviše upisuju fakultete kojih ima najviše na birou, kao što su pravo i ekonomija?

-Godinama unazad postavljamo isto pitanje i sve smo dalje od odgovora, a plašim se, još dalje od rješenja. Svaka rasprava se balalizuje, razmjenjuju krivice, mnoge teške ocjene iznose, a ne čini ništa. Jedni traže razloge u upisnim politikama, drugi na tom tzv. tržištu rada, a za rasvjetljavanje i razumijevanje ovog fenomena mora se uobziriti civilizacijska drama koja prožima i pogađa i procese obrazovanja i stanje na tom tržištu o kojem govorite. Najlakše je konstatovati da svjedočimo sveopštoj dekadenciji i kolapsu, da nam je društvo pred bankrotom, ali je najpogubniji bankrot duha! Nemoguće je ne primjetiti da zapravo postoji samoubilačko savezništvo između onih koji se danas bave upisnim politikama i onih koji vladaju procesima na tržištu rada.

Kako stati na kraj tome da se proizvodi nepotreban kadar? Da li bi jedno od rješenja moglo biti da se na dvije ili tri godine prestane sa upisivanjem studenata na fakultete koji su suficitarni ili da se njihov broj ograniči na strogo 30, što je mnogo manje u odnosu na to koliko ih upisuje svake godine?

-Plašim se da ako se zagledamo u ovo što danas predstavlja društvenu zbilju i razmišljamo u pravcu na koji sugeriše Vaše pitanje, došli bismo do zaključka da je svaki kadar nepotreban! Kome danas trebaju filozofi, istoričari, politikolozi, slikari, glumci… Oni se ne proizvode, već oblikuju, obrazuju, ohrabruju… Može li društvo opstati bez njih? Na šta bi ono ličilo? Nama trebaju kvalitetni kadrovi, slobodoumni, utemeljeni, smjerni građani koji razumiju svoje pozive i profesije, koji imaju znanja i mašte da mijenjaju ovakav svijet, a ne da mu se prilagođavaju. Možemo mi da zaključamo fakultete ako je rješenje u tome da „strogo ograničavamo“ i proglašavamo „nepotrebnim“ ono za šta se mladi opredjeljuju slobodnom voljom, na šta imaju prava, šta žele da rade u životu… Možda bi važnije bilo razmotriti kvalitet i načelnost, duhovni i intelektualni kapacitet, boriti se da obrazovani i moralni zauzmu mjesta sa kojih mediokriteti, polusvijet, slijepci, kriminalci određuju ko će šta i kako učiti, gdje i koliko raditi, po kojim kriterijumima se pozicionirati i sl.

Ko je kriv što upisna politika nije regulisana? Ako je to ministarstvo, koje bi mjere mogli preduzeti u cilju preusmjeravanja studenata na profesije koje su tražene? Da li bi podsticaji npr. veće stipendije pomogle u tome?

-Budimo otvoreni, ne postoji nikakva strategija u obrazovanju, nikakva vizija i odgovornost, samo mnoštvo iznuđenih taktika političkih žonglera koji su uzurpirali sve pa i prosvjetu, kulturu, napravivši od nje svoje privatne brloge. Društvene institucije i kulturne ustanove su odavno postali pribježišta partijskih i rođačkih klanova, bankomati pojedinaca, na diplome se već dugo gleda kao na robu ili još gore, kao na nakit i ordenje.

Još jedan problem zapošljavanja diplomiranih studenata jeste nedostatak prakse. Studenti se redovno žale na nedostatak prakse, dok poslodavci skoro uvijek traže godinu radnog iskustva. Kako riješiti ovaj problem?

-Umjesto odgovora, ponovo ću postaviti pitanje, ne da bih umanjio odgovornost fakulteta, koji, ako pogledate šta nam donosi novi (katastrofalni) Zakon o visokom obrazovanju, još više ukida autonomiju fakulteta i koji će dokrajčiti ionako bolesno stanje. Ovo je naša zajednička odgovornost, javni interes. Neophodno je otvoriti trajni i neprestani društveni dijalog, uspostaviti savezništvo između onih koji upravljaju procesima obrazovanja, poslodavaca i studenata. Sklad između naših zajedničkih dometa, razumijevanje i oplemenjivanje, jačanje i utemeljivanje i teorije i prakse jeste upravo u traženju njihovog sklada i postepenog, ali smislenog i dalekovidog napretka. Kako da počnemo? Mi možemo markirati odgovorne među javnim radnicima, ali mladi moraju da se konačno usprave i organizuju, da se probude iz ove učmalosti i malodušnosti, da dignu glas od kojeg će sve da se zatrese, da uzmu ono što im pripada. Naravno, ako znaju šta je to, ako imaju snage da prepoznaju i suoče se sa pravim izvorima naše kolektivne tragedije.

Da li je za nedostatak prakse kriv fakultet ili možda i sami studenti, koji su previše pasivni i očekuju da im fakultet obezbjedi praksu, umjesto da je sami pronađu?

-Fakultet treba da uradi sve što može i što je u skladu sa njegovim idejama vodiljama da pomogne mladima, da pruža ruke, pravi mostove, osmišljava i inspiriše rješenja, ali fakulteti su zajednice profesora i studenata. Jedni bez drugih ne mogu i ne vrijede ništa. Umjesto da budu saveznici u pasivnosti i malodušnosti, toleranciji u međusobnoj uspavanosti, morali bi istovremeno da se usprave. Čini mi se da je najvažniji zadatak fakulteta da probudi uspavane, posrami nesposobne i samožive, da objavi rat stanju kolektivne svijesti, a iz toga kreću akcije!

Da li mladi prave grešku kada se pod izgovorom da imaju siguran posao i platu okreću državnim firmama i javnom sektoru, a zanemaruju privatni kroz koji bi lakše mogli napredovati u odnosu na javni koji je prenatrpan?

-Nemam pravo da kritikujem nijednog mladog čovjeka. Trebao bih prvo da ga saslušam, razumijem, ohrabrim, inspirišem da misli svojom glavom i preuzima odgovornost za svoje izbore, da mu, ako imam kakvog znanja i iskustva, prenesem duhovne poruke istorije i civilizacije, svih onih ljudi koji su prolazili ista iskušenja, nalazili se pred istim životnim ispitima, koji su lične sudbine prepoznavali i saživljavali sa nacionalnim, opšteljudskim. Svako je kovač svoje sudbine, ali istovremeno i one zajedničke. Ne postoji siguran posao, sigurna plata, sigurno mjesto, ako ne postoji ličnost koja samostalno osjeća, bira, vrednuje…

Prema primjeru nekih fakulteta iz Srbije, da li bi fakulteti trebali potpisati ugovore sa određenim firmama kod kojih bi student radili prakse sa mogućnošću ostanka u firmi? Da li je ovo jedno od potencijalnih rješenja?

-Naravno, pitanje je često realnih mogućnosti, ali i postojanje dobre volje. Zaista i kod nas, koliko god bili rijetki slučajevi, možete vidjeti da između nekih ustanova, organizacija, preduzeća s jedne i određenih katedri s druge strane, postoji veoma dobra i uspješna saradnja. Manje je ona slovo na papiru, a više iskrena saradnja i želja onih ljudi koji žele da nam svima bude bolje. Korak po korak, primjer po primjer, ali sa pravim razlogom, bez prevara, podmetanja, kamuflaže.