Sport 26.05.2017.

(FOTO) 10 najvećih momenata banjalučkog sporta

ČITANJE: 7 minuta

Grad sporta, kako zovu Banja Luku, živi u sumornoj sadašnjosti kada je sport u pitanju. Ali nije uvijek bilo tako. Donosimo 10 najvećih trenutaka banjalučkog sporta.

1907. godina, osnivanje “Srpskog Sokola”

Sokolski pokret je predstavljao gimnastički sistem vježbanja koji se  pojavio u Češkoj 1862. godine. Sokolstvo se dosta brzo proširilo i kod  ostalih slovenskih naroda i na taj način stiglo i na naše prostore. Vrhunac, Sokolski pokret doživio je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada je za potrebe društva izgrađen i čuveni “Sokolski dom”, a banjalučki Sokolovi ušestvovali su na Sokolskim takmičenjima širom Jugoslavije. Rad društva je ugašen poslije Drugog svjetskog rata, a obnovljen je krajem 20. vijeka, nažalost, samo simbolično. Ipak, važno je naglasiti da su “Sokoli” bili začetnici profesionalnog sporta u našem gradu.

1926. godina, osnivanje Radničkog sportskog kluba Borca

Najpoznatiji banjalučki sportski kolektiv osnovan je prije nešto više od 90 godina, a osnovali su ga trgovački pomoćnici koji su se okupljali u gostionici „Putnik“ u Banjoj Luci. Kako su osnivači bili simpatizeri komunističkoh pokreta, tom je sastanku prisustvovao  i čuveni banjalučki revolucionar Veselin Masleša koji je i kumovao nazivu kluba.

„Ako se borite, ukoliko ćete se boriti za svoja radnička prava zašto da vam se klub ne zove Borac?”, riječi su bile Veselina Masleše.

Iz fudbalskog kluba poslije Drugog svjetskog rata, osnovaće se i rukometni klub, košarkaški klub, itd…

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Banja Luka je imala svoj gradski fudbalski derbi između Borca (“radnički klub”) i Krajišnika (“monarhistički klub”):

1960, Olimpijada u Rimu i prvo zlato

Sport u Banjoj Luci doživio je pravu ekspanziju poslije Drugog svjetskog rata. Osnivaju se brojni sportski klubovi kao što su Rukometni klub Borac i Bokserski klub Slavija. Uskoro Banja Luka dobija prve državne, evropske i svjetske šampione.

Te 1960. godine Banja Luka dobija svog prvog “zlatnog olimpijca”. Bio je to Tomo Knez, najveći fudbaler Borca i Banja Luke. Tomo je sa reprezentacijom Jugoslavije u fudbalu osvojio olimpijsko zlato pobjedivši u finalu Dance sa 3:1.  Zanimljivo je da je Tomo bio prvi igrač iz Druge lige Jugoslavije koji je obukao nacionalni dres.

1972. godina, Olimpijada u Minhenu

Rukometni klub Borac osnovan je 1950. godine i jedan je od najpoznatijih rukometnih kolektiva kako u zemlji, bivšoj Jugoslaviji, pa i Evropi. Banja Luka je brzo postala rukometni centar, već 1957, godine Borac je uzeo Kup Jugoslavije, a 1959. godine u grad je stigla i šampionska titula, a najveći dio rukometne reprezentacije Jugoslavije činili su Banjalučani. Na Olimpijskim igrama u Minhenu  Jugoslavija je osvojila zlatnu medalju i u naš grad stigle su ponovo zlatne medalje, a donijeli su ih Abas Arslanagić, Nebojša Popović, Dobrivoje Selec i Milorad Karalić.

1976. godina, prvaci Evrope

Rukometaši su najtrofejniji sportisti Banja Luke. Sjajna generacija banjalučkog Borca harala je Evropom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Zaslužena titula prvaka Evrope stigla je u Banjaluku 11. aprila 1976. godine, u tada novoizgrađenoj dvorani Borik pred rekordnih 5.ooo gledalaca kada je savladana Federacija Danska sa 17:15.

Šampioni Evrope bili su: Arslanagić Abas, Ravlić Zoran – Golić Boro, Popović Nebojša, Bjelić Miro, Radjenović Zdravko, Karalić Milorad, Selec Dobrivoje, Golić Momo, Unčanin Rade, Vujinović Nedeljko, Vukša Slobodan,a sve ih je predvodio trener Pero Janjić.

“Buket radost” je jedna od najčuvenijih sportskih fotografija napravljenih u Banjoj Luci. Fotografija bilježi momenat kada kapiten Milorad Karalić, zajedno sa Zdravkom Rađenovićem i Abasom Arslanagićem, uz pobjednički buket podiže i pomalo uplakanog mališana u odjeći u Borčevim bojama, na semaforu je ispisano 17:15, a u pozadini je prepun “Borik” u urnebesnom slavlju.

1979. godina, Marijane, Marijane, Marijane….

Da, on je najveći sportista kojeg je ovaj grad dao. Šampion u svakom smislu te riječi. Priča o Marijanu Benešu se ne može ispričati u ovako kratkom tekstu. Te 1979. godine, u Boriku, u četvrtoj rundi Beneš je nokautirao Francuza Žilberta Koena i tako postao profesionalni prvak Evrope u boksu u EBU verziji. Beneš je zaslužan za jednu od najboljih sportskih predstava koju je ovaj grad vidio. Hvala ti Marijane.

1984.godina, dvostruki šampion Ante

Banjalučani su bili ili dobri rukometaši ili ubitačni bokseri. Bokserski šampion Anton od milja “Ante” Josipović prvi je banjalučki sportista koji je u pojedinačnom sportu osvojio zlatnu olimpijsku medalju. Olimpijske igre u Los Anđelesu, 1984. godine obilježio je skandal neučestvovanja sovjetskih sportista koji su bojkotovali igre.

Zanimljivo je da je Josipović osvojio zlato bez borbe. Naime  jugoslovenski sudija Gligorije Novičić diskvalifikovao je prethodno američkog boksera, čuvenog, Evandera Holifilda koji je u drugom polufinalnom meču udario i nokautirao svog protivnika, Novozelanđanina Kevina Barija, nakon znaka za prekid borbe. Budući da je bio diskvalifikovan, Holifild, nije imao pravo da nastupi u finalu, a kako  se i Bari nije mogao takmičiti jer je bio nokautiran, Josipović je osvojio zlatno medalju bez borbe.

Ipak…

Holyfielda, kasnijeg dvostrukog svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, prilikom primanja zlatnog Olimpijskog odličja, Josipović je pozvao da mu se pridruži na pobjedničkom postolju. E, to je šampionski.

1987. godina “Procvjetala bijela lala, uzeli smo Kup Maršala”

Fudbal u našem gradu nikada nije bio toliko uspješan kao rukomet ili boks. Ipak nadali smo se. I borili. Za jednu od najljepših sportskih priča zaslužni su fudbaleri Borca koji su 1988. godine, kao drugoligaši i autsajderi porazili beogradsku Crvenu Zvezdu u Beogradu na stadionu JNA sa 1:0 golom Senada Lupića i tako pobijedili u najmasovnijem fudbalskom takmičenju u zemlji, Kupu Maršala Tita.

Pamtimo i nezaboravan doček fudbalera u gradu, kada su i nastali stihovi “Procvjetala bijela lala, uzeli smo Kup Maršala”.

Za Borac su tada igrali: Karalić, Malbašić, Mataja, Bilbija, Špica, Durgutović, Šijaković, Matejica, Beširević, Popović, Lupić, Babić, Jakovljević, Tanasić i Lemić, a trener je bio Husnija Fazlić.

1991. godina, poslednji veliki uspjeh

Godine 1991. posljednja, sjajna, generacija banjalučkih rukometaša donijela je još jedan evropski trofej u Banja Luku. RK Borac je učestvovao u kupu Međunarodne rukometne federacije, najmlađem evropskom takmičenju, i postao pobjednik, tadašnjeg, IHF Kupa. U ukupno dvije utakmice RK Borac je bio bolji od moskovskog CSKA.

Za RK Borac nastupali su: Arnautovic Zlatan, Torlo Mustafa, Mulabdić Mehmedalija, Maglajlija Senjanin, Kneževic Aleksandar, Perić Davor, Nezirević Samir, Jović Božidar, Čop Ivan-Jani, Marković Dragan, Stupar Goran, Golić Andrej, Prtina Draško,a predvodio ih je  trener Velimir Petković.

1995. godine, Finale Kupa Republike Srpske u fudbalu

Samo nekoliko mjeseci nakon završetka rata, na Gradskom stadionu revanš utakmicu Kupa Republike Srpske u fudbalu odigrali su ljuti krajiški rivali – prijedorski Rudar i banjalučki Borac. Borac je pred više od 20.000 gledalaca, željnih fudbala i sporta nakon četiri godine rata, pobijedio Prijedorčane sa 3:2 odlučujućim golom Milorada Bilbije. U svijet je poslata slika prepunog stadiona sa porukom da  Banja Luka “živi”, a sa njom i njen Borac.

Snimci sa Gradskog stadiona obišli su svijet putem tada popularnog tv kanala “Eurosport” uz komentar: “Ovdje je nedavno govorilo oružje, a sada se igra fudbal”.

Te 1995. godine Gradski stadion je bio prepun, a navijači su se čak penjali i na reflektore kako bi gledali utakmicu.

Banjalučanke

Nisu samo muškarci proslavili ovaj grad u sportu , nego i žene (naravno). Banja Luka se ponosi svojim ženskim košarkaškim klubom “Krajišnik” čije su košarkašice Mersida Bećirspahić  i Slađana Golić, osvajale medalje na Olimpijskim igrama. Mersida je 1980. godine u Moskvi sa reprezentacijom Jugoslavije osvojila bronzanu medalju, čime je ušla u istoriju kao prva Banjalučanka sa olimpijskom medaljom, dok je  Slađana, najpoznatija banjalučka sportašica, osvojila srebro  na Olimpijskim igrama u Seulu, 1988. godine.

(reflektor.ba)