Biznis 01.05.2017.

Kotor Varoš: Mala opština sa rekordnim brojem zaposlenih

ČITANJE: 5 minuta

Stotine radnika iz Banjaluke, Čelinca, Teslića i Kneževa svakog jutra dolazi na posao u skromni gradić na Vrbanji, koji je u EU već poznat kao dobro mjesto za biznis.

Sa svega 22.000 stanovnika i oko 5.200 zaposlenih, mahom fabričkih radnika, Kotor Varoš, uz Derventu, ima najmanju stopu nezaposlenosti u BiH. Mada se na birou vodi i 2.500 formalno nezaposlenih, većina njih, tvrde upućeni, žive u inostranstvu, gdje rade na crno.

– Realno nezaposlenih nemamo više od 200, među kojima je i tridesetak ljudi sa fakultetom, uglavnom profesora fiskulture – kaže portparol opštinske uprave Slobodan Petrović.

Za profesore se poslodavci u Kotor Varoši baš i ne otimaju, ali za obućare, krojačice, varioce, CNC tehničare, inženjere…posla uvijek ima.

U četiri velike fabrike, te na desetine srednjih i malih porodičnih preduzeća, pogona, zanatskih radnji, proizvodi se razna roba, od kopački za Ronalda i Ibrahimovića, do običnih ženskih najlonki „za svaki dan“. Skoro svakog mjeseca ovdje se otvori novi pogon ili proizvodna linija. Do kraja godine Kotor Varoš će imati još 700 novih radnih mjesta u fabrikama.

Od 10.000 zaposlenih u obućarsko tekstiloj industriji u cijeloj Srpskoj, svaki četvrti radi u Kotor Varoši.

U stvarnom životu radničkom ove brojke izgledaju kao kombinacija davno izgubljenog socijalističkog sna i starih američkih filmova. Mnogobrojni restorani i kafići radnim danima su pusti, pogotovo prije podne. Čak i u piceriji, koju je otvorio jedan od prvih investitora u Kotor Varoš, Italijan Federiko Zeketo, i koja se po dobroj pici pročula s kraja na kraj Krajine, gosti su rijetki. Ali, vikendom u diskotekama i kubovima nastaje pravi lom. Prve subote nakon plate Kotor Varoš noću svijetli kao Las Vagas. Za 15. u mjesecu, kad stižu plate, trgovci, frizeri i ugostitelji se posebno spremaju.

U fabrikama se radi osam sati dnevno, najčešće od sedam do tri, pet dana u nedjelji. Vikendi i praznici su slobodni, zdravstveno i penziono uplaćeno u dan, plate redovne. Istina, plate bi, kažu radnici, „mogle biti bolje“, ali se vrte oko 600, sa stimulacijama do 800 KM.

U zemlji sa više od pola miliona nezaposlenih, gdje i ljudi s diplomom rade za minimalac, teško je očekivati više.

– Rijetko radimo prekovremeno, to se ne isplati, ni radniku ni poslodavcu. Radi se na normu, posebno stimulišemo štednju materijala – kaže Stefan Bubić (24), suvlasnik Fabrike obuće „Dermal“.

On je apsolvent menadžmenta na univerzitetu u Beču i sprema se da, sa sestrom Sonjom, budućom inženjerkom tehnologije, od roditelja preuzme firmu. U Kotor Varošu kvalitetne radne snage ponestaje, a konkurencija na tržištu rada je žestoka, pa se trude da zadrže radnike.

U „Dermalu“ platu zarađuje više od 500 radnika, mahom mladih žena. Šefica u šivaonici, Vesna Stakić (30), na posao putuje iz Papažana kod Laktaša. Prevali svakog dana po 130 kilometara, ali na radno mjesto, kaže, dolazi pjevajući.

– Radna sredina je pozitivna, a plata redovna, neću vam reći kolika, jer je to poslovna tajna. Sedam godina sam obijala pragove tražeći posao u Laktašima, a ovdje su me primili za jedan dan – kaže Vesna.

Njena starija koleginica Zumra Bilić (59), krojačica pred penzijom, kaže da nije teško raditi u dobroj fabrici sa mladim i nasmijanim ljudima.

Dok je „Dermal“ ženska firma u „SIM Tehniku“, caruju muškarci, tačnije mladići, jer je prosječna starost radnika 27 godina.

– Srednjoškolci nam dolaze na praksu, a najbolje od njih zapošljavamo čim maturiraju – kaže tehnički direktor Mišo Bijelić.

Suvlasnik firme Franjo Marić dodaje da su svakog od 270 radnika uvuhek spremni saslušati i pomoći mu, kako bi ga zadržali.

– Bilo je ljudi koji su otišli u Njemačku, pa se opet vratili nama – kaže Marić.

I ovdje ima radnika – putnika. Velibor Garić (30), tehničar iz Čelinca, već šest godina radi u „SIM Tehniku“.

– Prezadovoljan sam, radim u struci i da vjerujem da će ovdje i penziju dočekati – kaže Velibor.

I Dario Miljanović, Banjalučanima poznatiji kao Fudo Taksista, napustio je glavni grad RS i posao o kojem mnogi sanjaju i vratio se u zavičaj, da radi u fabrici od sedam do tri.

Sve češće radnici putnici, čak i oni iz Banjaluke, odlučuju da se presele u Kotor Varošu i ovdje skuće. Upravo zbog toga i cijene stanova rastu, pa su u novogradnji dostižu do čak 1.500 KM po kvadratu. Zbog prilično paprenih cijena za tako malo mjesto, mnogi stanovi u Kotor Varošu su godinama prazni. I po tome, ovo idilično mjesto pod Vlašićem počinje da liči na velike gradove.

Pristup zabranjen, sindikalac ćuti!

U najveću kotorvarošku fabriku „Sportek“, koja zapošljava 2.100 radnika, s ambicijom da ih do kraja godine bude još 500, novinarima je zabranjen ulaz. Fabrika obuće, koja je vlasništvo italijanskiih investitora, rijetko otvara vrata i stranim delegacijama, a čak i diplomatama je zabranjeno fotografisanje u pogonu. U „Sporteku“ kažu da tako „štite svoje brendove“. Predsjednik sindikata „Sporteka“ Radislav Stojanović odbio je razgovor za „EuroBlic“, poručivši samo da je „poslodavac poštuje sva radnička prava“.

Privrednici kroje politiku

Tajna kotorvaroškog privrednog buma je jednostavna: lokalni političari se već godinama trude da privrednicima budu na usluzi. – Ako im već ne možemo pomoći, onda im bar ne smetamo – kaže načelnik opštine Zdenko Sakan.

Prema potrebama privrede ovdje se štima sve, od obrazovanja do infrastrukture. Tako je u Srednjoškolskom centru ukinuta gimnazija, a uvedeni smjerovi za obućare, CNC tehničare i druge struke potrebne privredi. Opština je potpisala i sporazum sa banjalučkim Mašinskim fakultetom o obrazovanju inženjera. Sljedeći zadatak je asfaltiranje puta prema Kneževu, odakle dolazi veliki broj radnika.

(EuroBlic)