Ljubica Gačanin: Buntovna starica koja je 15 dana putovala do Belog dvora da se žali Titu zbog krađe krave
U Melini i okolnim selima na Zmijanju i Manjači i sada se prepričava kako je Ljubica Gračanin (92), buntovna starica po uzoru na zemljaka Davida Štrpca, tjerala prvadu do Beograda i Belog dvora.
Okružena potomcima, baka Ljubica koja se ne predaje u inat dubokoj starosti i samoći, u kraju kojeg je u svojim djelima naširokom opisao Petar Kočić, sjeća se svega. Kaže da se uvijek borila protiv zla i nepravde, nije popuštala ni pred kakvom silom i prijetnjama.
Kada joj je davnih godina u Melini ukradena kravica sa paše pa zbog toga nije imala kapi mlijeka za decu, a milicija nije umijela pronaći lopova, Ljubica je krenula u Beograd, da traži pomoć i prvadu.
– Tako je bilo. Petnaest dana mi je trebalo da stignem do Beograda i pronađem Beli dvor. Danima sam čekala da prijavim krađu, da tužim vlast u Majdanu i našu policiju. Bila sam uporna da to kažem Titu i Aleksandru Rankoviću – iznemoglim staračkim glasom, ali prkosno svoje putešestvije, samo nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata opisuje baka Ljubica.
Na rasplamsanu znatiželju slušalaca, posebno kada je pomenula Tita i Rankovića, pobjednički odgovara.
– Preko njihovih kurira, jer su Tito i Leka bili na sastanku, poslala sam poruku i ispričala sve što sam imala, nikoga nisam poštedila. Lijepo su me primili, sve saslušali, detaljno zapisali mastiljavom olovkom i obećali da će sve prenijeti Titu i Rankoviću. Rekli su, idite kući i ništa ne brinite. Tako sam i postupila – veli baka Ljubica kojoj sada pomažu sin Jelenko i kćerka Nada sa svojim porodicama.
Oni žive u Banjaluci, ali u Melinu, gde većinom žive starci, a mnoge kuće davno su opustjele, često dolaze.
– Kada sam se vratila kući iz Beograda, gdje me čekalo osmoro djece i pokojni suprug Cvetko, milicija je već dovela moju kravicu. Sve su pronašli i uredno vratili, a kradljivca propisno kaznili – pobjednički saopštava naša sagovornica sa kojom pokušavamo porazgovarati i na druge teme. Ona je rodom iz sela Pervan, takođe na Zmijanju a sklonost ka dalekim putovanjima i tjeranju pravde naslijedila je od oca Mile Vukajlovića koji je 12 godina radio u Americi.
– Moga oca koji je bio bogat i sposoban zvali su Mile Amerikanac. Mene su dugo u Melini zbog toga puta u Beograd, kod Tita i Rankovića isto zvali Ljubica Beograđanka. Vidjela bih ja i dužih puteva, gradova i zemalja da mi nije siromaštvo uvijek nije bilo za vratom. Rodila sam osmoro dece, a šestoro sahranila. To me onesposobilo i u crno zavilo, ali se opet ne predajem – pripovijeda ova starica, srećna što je hladna i duga zima već prošla i što su se snijegovi u ovim vrletima otopili.
Naša sagovornica kaže da su nekada zime bile još jače, a oko Božića, ispod snijega se vidio samo krov starinske kuće od brvana, izgrađene prije stotinu godina.
– Sve je u Melini staro. Samo se čuju uzdasi starih ljudi zbog bolesti i žalosti. Da ptica ne zapjeva, ne bismo znali šta je život – kaže emotivno pogledajući u porodičnu fotografiju na kojoj su ona i pokojni suprug Cvetko.
Bračna slika i uspomene, to je ovoj starici najveći kapital, sreća koja je na trenutak obasja kao škrte zrake sunca koje bude život i skorašnje proljeće u ovom usnulom krajoliku.
Nestvarne uspomene
Nada Klincov, kćerka Lubice Gračanin sjeća se da je u Melini nekada bilo mnogo stanovnika, posebno djece i omladine koji su napasali stoku i igrali se pitomim bregovima i bistrim potocima.
– Ovdje se nekada živjelo primitivno, ali lijepo i zdravo. Kukuruz, pšenica i drugo žito su slabo rađali, ali je sve bilo sočno i mirisno. Vodu smo pili sa potoka, a tu smo prali veš koristeći lug i prakljaču. Bosi smo hodali po snijegu i blatu, ali smo opet bili zdravi – kaže Nada.
Nadin sin Milomir Klincov kaže da su se vremena uveliko promijenila, a svjedočenje njegove majke i bake mnogima, pa i njemu djeluju nestvarno.
(Blic)
Na festivalu u Kanu biće prikazan film hrvatskog režisera o zločinu Srba nad Bošnjacima
