Marija Šestić, banjalučka pjevačica i pijanistkinja: Sevdah u meni budi posebne emocije

Kada se pomene Marija Šestić, većina ljudi pomisli na njeno predstavljanje BiH na Eurosongu, prije deset godina u Helsinkiju, sa pjesmom „Rijeka bez imena“, ali ova mlada umjetnica danas češće pjeva džez numere i sevdalinke.

Na dječjim festivalima širom BiH učestvovala je od šeste godine i ostvarila značajne rezultate. Odsjek za klavir na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci upisala je sa 13 godina, a danas je u ovoj ustanovi viši umjetnički saradnik – korepetitor. Prvi album izdala je  2003. godine, a do sada je nastupala sa brojnim domaćim i regionalnim orkestrima i muzičarima.

– Ljubav prema sevdalinki pojavila se spontano. Prije 10 godina, u okviru predstavljanja evrovizijske pjesme, nastupala sam sa Damirom Imamovićem i njegovim triom. Bio je predlog organizatora da zajedno otpjevamo neku sevdalinku. Malo po malo, počela sam sve češće da izvodim ovaj žanr i generalno ga osjetim bliskim svom senzibilitetu – priča Šestić.

Vrlo često sevdalinka se vezuje samo za jedan narod i u okviru toga, objašnjava ona, traje večita polemika: „šta je čije“, kao i u ostalim temama u ovoj zemlji.

– Sevdalinka je, koliko znam, narodna pjesma, sa različitog podneblja ove zemlje – imamo toliko sevdalinki o Banjaluci.

Za mene, ona nije nužno vezana za određen dio zemlje i naroda, a za nekoga je itekako. Kada je izvodim, ne mislim ni na šta osim muzike i lijepe emocije koju ona nosi – poručuje Šestić.

Kroz njena izvođenja stare narodne pjesme dobijaju novo ruho. To su novi aranžmani u čijoj izradi, kaže, ne učestvuje, ali kako radi sa dobrim muzičarima, koji imaju njeno povjerenje i sličan muzički ukus, „na kraju se sve spoji u jedan lijep sklad“.

– Trudim se da svoju interpretaciju prilagodim novonastalim aranžmanima, i da zajedno napravimo novo od starog – jednu, malo drugačiju atmosferu, svježu, a opet svima poznatu – navodi Šestić.

Kako kod slušanja muzike voli raznolikost, ističe da ima tu sreću, pa može i da pjeva različite žanrove.

– Ne znam koliko je to dobro ili ne. Nekad ta rastrzanost donosi osrednjost, ali ja svakako ne razmišljam o strategiji, nego radim sve iz srca. Imala sam zadovoljstvo mnogo sarađivati i učiti od momaka iz Sarajevo „Jazz Guerille“, raznih muzičara iz regiona – izdvojila bih saradnju sa Vladimirom Marašem i njegovim bendom, gdje sam gostovala sa par izvedbi na njihovom posljednjem CD-u „Balkan sounds“, te smo nastupali sa „Oslo Big Band“-om, što je bilo predivno iskustvo – rekla je Šestić.

Prošlo je 10 godina od kako je nastupala na Eurosongu. U jednom intervjuu je objasnila da to nije bio ni malo lak angažman. Sada, priznaje da „što je starija, uviđa da je to bilo jedno prilično stresno iskustvo“.

– Na sreću ili žalost, nastupala sam jako mlada i odmah sam bila upoznata sa dosta stvari koje nosi šou biznis. Taj me je ritam donekle odbio, jer sam bukvalno bila projekat televizije i nisam trebala puno da razmišljam svojom glavom. Na to, još ako ste toliko mladi, onda se svačiji, samo ne svoji – ističe Šestić.

Na pitanje da li bi u svojim muzičkim koracima od početka do danas, da može, išta promijenila, kaže da vjerovatno bi.

– Često se vratim na svoju odluku da ne gradim aktivnu pjevačku karijeru. Mislim, ja taj poziv volim i ispunjava me, ali isto me toliko odbija sve što dolazi s tim – stalna neizvesnost i stres, u saradnji sa raznoraznim ljudima, naporna putovanja i tako dalje. Poslije to izgleda samo kao da sam stala na pozornicu i pjevala. Ono što se ne vidi je da je pjevanje tu totalno u drugom planu – objašnjava Šestić.

Neprestana borba

Imamo brojne talente, ali zbog toga što nam kultura umire većina njih odlazi iz zemlje ili biraju neki drugi posao. Marija kaže da je svjesna toga i da je sve umjetnike „zahvatilo ovo vrijeme“.

– Da sam mogla da biram kada i gdje ću se roditi, ne bih izabrala ovo vrijeme i ovu zemlju. Ali, kad je već tako kako je, ostaje nam da se borimo protiv sistema, ljudi i protiv samih sebe – rekla je Marija Šestić.

Radne navike su najvažnije

– Radim kao korepetitor na AU. Nemam svoju klasu. Sarađujem sa gudačima najčešće, mada se tu nađu i ostali instrumenti, pa i glumci. Interesantno je učestovati na taj način u nastavnom procesu. Mnogo učite jedni od drugih. Kada sam jedno vrijeme radila kao nastavnik klavira, to je bilo drugačije. Djeca su nešto drugo. Ono što je najbitnije je da usvoje radne navike, jer ako se ne radi na nečemu, onda se propušta i sav taj proces zbližavanja s muzikom i instrumentom i sve što on nosi – poručuje Marija Šestić.

(EuroBlic)