Sport 17.03.2017.

Marijan Beneš: No­ka­uter me­kog srca

ČITANJE: 13 minute

Ma­ri­jan Be­neš, je­dan od naj­ve­ćih ve­li­ka­na rin­ga Evro­pe, vi­šes­tru­ki prvak Ju­go­sla­vi­je, ama­ter­ski i pro­fe­si­onal­ni šam­pi­on sta­rog kon­ti­nen­ta, da­nas živi sam u po­ro­di­čnoj ku­ći u Vrba­nji kod Ba­nja­lu­ke, uživa­ju­ći na­ci­onal­nu pen­zi­ju RS.

Te­ško pri­ča, ko­mu­ni­ci­ra uglavnom pre­ko olov­ke i pa­pi­ra, a naj­vi­še se obra­du­je ka­da se za­po­de­ne raz­go­vor o pru­ha­ja­lom vre­me­nu, o uspo­nu na krov Evro­pe, ali te­ško Ma­ri­ja­nu pa­da sve ovo.

Sva­ko ju­tro ka­da se pro­bu­di, za­hva­lan je Bo­gu, ka­ko sam kaže, što je živ. Ne ku­ka, ne traži po­moć.

Za­ha­va­lan je ru­ko­vod­stvu Re­pu­bli­ke Srpske, naj­vi­še pred­sje­dni­ku Mi­lo­ra­du Do­di­ku, jer zna da je nje­go­va bi­la pre­su­dna da ne­ka­daš­nji is­ta­knu­ti spor­tis­ti Jo­si­po­vić, Be­neš, Ar­sla­na­gić, Ka­ra­lić i dru­gi, osva­ja­či evrop­skih i olim­pij­skih me­da­lja, do­bi­ju na­ci­onal­nu pen­zi­ju.

Do pro­šle go­di­ne, Ma­ri­jan je bio akti­vni­ji. Kad god bi mu se proh­tje­lo, svo­jim autom bi se do­ve­zao do gra­da, sjeo u ne­ki od ka­fi­ća i tu pro­vo­dio vri­je­me pre­pri­ča­va­ju­ći, zna­nim i ne­zna­nim, do­ga­đa­je iz bo­ga­te ka­ri­je­re.

A, na­ša pri­ča kre­nu­la je od go­lo­bra­dog 16-go­diš­njeg dje­ča­ka ko­ji je iz Tu­zle kre­nuo u ne­po­zna­to pre­ma Ba­nja­lu­ci. Ma­ri­jan je, ina­če, to ma­lo ko zna, ro­đen u Beo­gra­du, a dje­tinj­stvo je pro­veo sa bra­ćom Jo­si­pom, An­tu­nom i Ivi­com. Na ju­ni­or­skom prven­stvu biv­še države, za­pa­zio ga je Sre­do­je Ze­ka­no­vić, čo­vjek ko­ji je stvo­rio Sla­vi­ju.

– Ovo­ga tre­ba “te­sa­ti”. Bi­će bo­kser­či­na i po –  go­vo­rio je ta­da Ze­ka­no­vić.

Sla­vi­ja je bi­la brža od još ne­kih klu­bo­va i do­ve­la ga u svo­je re­do­ve. Be­neš je brzo na­pre­do­vao. U rin­gu je sve za­vrša­vao, naj­češ­će pri­je is­te­ka tre­će run­de, no­ka­utom. U BiH mu ni­je bi­lo ra­vnog. Čak de­set pu­ta je bio šam­pi­on BiH, če­ti­ri pu­ta prvak Ju­go­sla­vi­je, a osva­jao je tro­fe­je na “Če­li­čnoj pe­sni­ci” u Ze­ni­ci, “Zla­tnom gon­gu” u Sko­plju, “Me­ču šam­pi­ona”

u Beo­gra­du, da bi vrhu­nac bi­la ti­tu­la ama­ter­skog prva­ka Evro­pe, 1973. go­di­ne u Beo­gra­du, ka­da je u ne­za­bo­ra­vnom me­ču tu­kao Ru­sa Ka­mnje­va.

Pod­sje­ća­mo Be­ne­ša na taj meč, a on uzi­ma olov­ku i pi­še: “Po­bi­je­dio sam Ka­mnje­va, ali i da je on po­bi­je­dio, ne bi bi­lo ne­za­služeno”.

Ta­kav je Be­neš i da­nas. U rin­gu sa­mou­vje­ren, pro­ti­vni­ke je slao na pa­tos, ali je znao ci­je­ni­ti hra­bre i odvažne bor­ce, se­bi ra­vne.

Be­neš se po­sli­je te ti­tu­le ra­zbo­lio. Na­pa­la ga je opa­ka i po­dmu­kla žuti­ca. Lje­ka­ri su bi­li izri­či­ti: “Ma­ri­ja­ne, ako se­bi mi­sliš do­bro, u ring vi­še ne smi­ješ!”

Be­neš ne bi bio Be­neš, da ni­je mi­slio dru­ga­či­je. Ne sa­mo da ni­je želio okre­nu­ti le­đa bo­ksu, već je iz ama­ter­skih, pre­šao u pro­fe­si­onal­ne vo­de.

– Ma­ri­ja­ne, ako Bo­ga znaš, ba­ta­li boks – va­pi­la je mol­ba­ma nje­go­va ses­tra Lji­lja­na iz Štutgar­ta.

Go­vo­ri­la mu je da do­đe kod nje.

– Ži­vje­ćeš kao bu­breg u lo­ju. Otvo­ri­ću ti ško­lu bo­ksa, znam da to vo­liš, sa­mo ne­moj opet u ring – mo­li­la je.

Ni­je vri­je­di­lo. Be­neš je, kao pro­fe­si­ona­lac, nas­ta­vio po sta­rom, da ru­ši ri­va­le, pa je sa­mo za dvi­je go­di­ne do­bio pri­li­ku da se bo­ri za ti­tu­lu pro­fe­si­onal­nog prva­ka Evro­pe. Fran­cuz Žil­ber Ko­en, bio je to­li­ko sa­mou­vje­ren da je glat­ko pri­hva­tio da se meč or­ga­ni­zu­je u dvo­ra­ni “Bo­rik” u Ba­nja­lu­ci, vje­ru­ju­ći da je la­ko sa po­če­tni­kom, jer Be­neš je je­dva imao pe­tna­es­tak me­če­va u pro­fi ka­ri­je­ri.

Lju­bi­te­lji bo­ksa pam­te i da­nas 17. maj 1979. go­di­ne. “Bo­rik” je bio krcat.

U čet­vrtoj run­di, Be­neš je otvo­re­nog gar­da kre­nuo na Ko­ena. No­ka­utom je do­šao do bri­li­jan­tne po­bje­de i ti­tu­le evrop­skog prva­ka.

Ma­ri­jan uzi­ma olov­ku i pi­še o je­dnom de­ta­lju o ko­jem ja­vnost ma­lo šta zna.

– Po­bje­da pro­tiv Obe­da mi je naj­draža. Naj­vi­še me obra­do­va­la, ali i ražalos­ti­la, jer Obed je 11 go­di­na bio ne­po­raženi svjet­ski šam­pi­on. Meč je bio u Ber­li­nu. Do­bio sam ga ubje­dlji­vo.

Po­mi­slio sam u se­bi: “E, sad je, Ma­ri­ja­ne, zbi­lja dos­ta. Svjet­ska ti­tu­la je u ru­ka­ma, ne­maš vi­še šta osva­ja­ti.” Ja sre­ćan do be­svi­jes­ti, a moj tre­ner i me­nadžer pla­če, ur­li­če u rin­gu.

Kroz su­ze mi kaže: “Ma­ri­ja­ne, ni­sam vje­ro­vao u te­be, u tvo­ju po­bje­du, ne­po­sre­dno pred po­če­tak me­ča, po­vu­kao sam nov­ča­ni ulog”. Ni­je­mac je ta­ko sa­ču­vao pa­re, a ja os­tao bez ti­tu­le svjet­skog prva­ka. Šta ćeš, to je život bo­kse­ra. Sre­ća i tu­ga se sm­je­nju­ju kao na fil­mskoj tra­ci. Ja­ki iz­drže, sla­bi­ći odus­ta­nu na po­čet­ku ili na po­la pu­ta – pi­še Ma­ri­jan svo­jom drhta­vom ru­kom.

Be­neš ni­je odus­ta­jao. Na­dao se no­voj pri­li­ci. Do­šlo je, ta­ko, do me­ča sa San­di­jem To­re­som iz Por­to­ri­ka, u Ze­ni­ci. Be­neš je na­pus­tio meč po­ražen i po­vri­je­đen. Stra­da­lo je oko. Do­kto­ri su bi­li ka­te­go­ri­čni, još je­dan uda­rac u po­vri­je­đe­no oko i os­ta­će bez nje­ga. Ni­je po­mo­gla ni ses­tra Lji­lja­na, za ko­ju kaže da je nje­gov an­đeo ču­var, bez ko­je bi da­vno iz­gu­bio sva­ku živo­tnu bit­ku. U Spli­tu se re­van­ši­rao To­re­su po­bje­dom, da bi po­vre­du obno­vio 1983. go­di­ne u me­ču sa Lu­isom Min­či­lom. Os­tao je bez oka.

Pred sa­mi rat, ne slu­ša­ju­ći ni­ko­ga, odlu­čio je da se oku­ša u rin­gu, ubi­je­đen da će po­vra­ti­ti ti­tu­lu evrop­skog šam­pi­ona.

“Bo­rik” je bio krcat. Ori­lo se: “Ma­ri­ja­ne, Ma­ri­ja­ne…” Ita­li­jan Sal­va­do­re ni­je Be­ne­šu bio ni do ko­lje­na.

– Bez je­dnog oka se može nor­mal­no ži­vje­ti, a bez oba si te­ški in­va­lid. Na­pus­tio sam ring, a on­da do­đe ne­sre­ćni rat – pi­še Be­neš, dok mu su­za u onom zdra­vom oku po­drhta­va.

Ho­će ne­što da na­pi­še o tom pe­ri­odu, ali iz­da­je ga sna­ga. Či­ta­mo mu mi­sli, a on na­dljud­skim na­po­ri­ma na­pi­sa:

– Za ne­ke Srbe sam bio us­ta­ša, a u Za­gre­bu sam če­tnik. Na­je­bao i ta­mo i va­mo. Ma, ko po­mi­sli na rat, pro­klet bio. Ni­ka­da se ne­ću odre­ći ju­go­slo­ven­stva. Ja sam i Hrvat, i Srbin, i Boš­njak! Ovo vri­je­me i ono Ti­to­vo ni­je za po­re­đe­nje. Da­nas lo­po­vi i lu­đa­ci žive. U ono vri­je­me, nor­ma­lan čo­vjek je bio po­nos i ko­mši­lu­ka, i uli­ce, i gra­da, i države. Sve su nam uze­li, ali du­šu ne­će ni­ka­da.

 Sla­vi­ja

Ra­du­je Be­ne­ša ka­da ga na ne­ki meč po­zo­vu iz BK Sla­vi­ja. Žao mu je što je klub pao ta­ko nis­ko, da je do­ta­kao sa­mo dno, ali je ubi­je­đen da će se Sla­vi­ja opet po­di­gnu­ti. Re­gi­onal­na li­ga je pra­va pri­li­ka za to.

– Je­dan, dva, pa i tri po­ra­za ni­šta ne zna­če. I po­raz može bi­ti po­bje­da, ako se ne­što pou­čno izvu­če iz nje­ga – na­pi­sa Be­neš.

 De­lić pra­vi mo­mak

Sil­no se Be­neš obra­do­vao vi­jes­ti da je nje­gov su­gra­đa­nin Go­ran De­lić osvo­jio ti­tu­lu pro­fe­si­onal­nog prva­ka Evro­pe.

– Šte­ta što je na za­las­ku ka­ri­je­re, ali… Čes­ti­tam mu na ti­tu­li i na tvrdo­gla­voj upor­nos­ti i vje­ri u sa­mog se­be. Ta­kav sam i sam bio.

Po­no­san na dje­cu i unu­čad

Ma­ri­jan Be­neš je po­no­san na svo­ju dje­cu. Si­na Go­ra­na je ste­kao u van­bra­čnoj ve­zi sa je­dnom gro­fi­com. Živi u Lon­do­nu i do­ktor je po­li­ti­čkih na­uka. U lju­ba­vnoj ve­zi sa Beo­gra­đan­kom Mi­le­nom, do­bio je kćer­ku Ma­ri­ju ko­ja je pro­fe­sor vi­oli­ne i živi u Be­ču, dok je sa su­pru­gom Sta­nom ste­kao dvi­je kćer­ke, Ma­ri­ja­nu i Žanet. Ma­ri­ja­na živi u Be­ču i za­vrši­la je pra­vne na­uke, dok je Žanet sto­ma­to­log i živi u Ba­nja­lu­ci. Naj­sre­ćni­ji je ka­da mu u gos­te do­đu unu­čad He­le­na i An­drej.

Hu­ma­no srce

Ma­ri­jan Be­neš je od bo­ksa za­ra­dio oko se­dam mi­li­ona do­la­ra. Za ono vri­je­me, ba­sno­slo­van no­vac. Imao je u Ba­nja­lu­ci dva lo­ka­la, dvi­je ku­će i stan. Po­sli­je ra­ta po­vra­tio je ku­ću u na­se­lju Vrba­nja i stan u na­se­lju No­va Va­roš. Mno­go je nov­ca pro­ćer­dao. Vo­lio je žene, a i one su vo­lje­le nje­ga. Bar pe­ti­nu svog imet­ka je po­di­je­lio si­ro­ma­šni­ma. Još se pre­pri­ča­va ka­ko je Ma­ri­jan tek na­mje­šten stan is­pra­znio. Po­ku­pio je te­pih, sto, ka­uč, sve što je u nje­mu bi­lo i odnio je­dnoj si­ro­ma­šnoj po­ro­di­ci.

Po­eta u du­ši

Be­neš je za­vršio nižu mu­zi­čku ško­lu. Svi­rao je vi­oli­nu i fla­utu. Otac Jo­sip je bio nas­ta­vnik mu­zi­čkog va­spi­ta­nja, pa otu­da i lju­bav pre­ma mu­zi­ci i po­ezi­ji. Objav­lje­na mu je zbir­ka pje­sa­ma za dje­cu “Od to­čka do re­ke­ta”, ali ipak, kao okor­je­li Ju­go­slo­ven, on iz­dva­ja je­dnu pje­smu, ko­ju je po­sve­tio Jo­sipu Bro­zu Ti­tu.

Ne psuj mi Ti­ta

Ne psuj mi Ti­ta i nje­go­vo vri­je­me.
Ne kri­vi nje­ga za svo­je pro­ble­me.
Za težak život da­nas, naj­ma­nje je kriv.
Dru­ga­či­je bi bi­lo, da je Sta­ri živ.
Ne psuj mi Ti­ta i nje­go­vo vri­je­me.
Ne kri­vi nje­ga što je pro­kli­ja­lo sje­me,
Skri­ve­no u srci­ma fa­šis­ta,
Ali i pod mas­ka­ma ne­kih ko­mu­nis­ta.
Ne psuj mi Ti­ta i nje­go­vo vri­je­me.
Ne kri­vi nje­ga što ni­si iz­držao bre­me
Što je sve na­ro­de spa­ja­lo u srod­stvo.
I sam si ga zvao brat­stvo i je­din­stvo.
Ne psuj mi Ti­ta i nje­go­vo vri­je­me.
Osmi­je­hom je mo­gao pla­ni­nu da po­kre­ne.
Ni­ka­da se druže ne­će ži­vje­ti bo­lje.
Kad Ti­ta spo­me­neš, ski­ni ka­pu do­lje.

 

(narodne.net)