Milenko Stojičić objavio antologiju ratne književnosti RS: Priče koje je tek okrznuo metak

“Metaknute priče” naziv je prve antologije ratne priče Republike Srpske koju je pripremio banjalučki književnik Milenko Stojičić.

Pisac kaže da ovakav naslov pronicljivom čitaocu sugeriše nove priče.

– Naslov treba da začudi čitača i izazove ga na igru “čaranja” i “otčaravanja”. Tražim naslov koji će, na prvu,  pridobiti čitača. Birao sam priče u kojima nije ispaljen nijedan metak, nego su tek “metaknute”, okrznute metkom. Previđao sam lažnu ratnu priču u ruhu i žanrovskom obruču ratne reportaže. Antologičarski imperativ je, prvo, literarni legitimitet priče,  u novu formu ušuškati ratni tematikum. Antologija je kompozitna, polifonijska struktura – navodi Stojičić.

On ističe da su se u prvoj antologiji ratne priče Republike Srpske našla četrdeset tri autora, te dodaje da ona otkriva novo literarno dobro. Kako kaže, spominje pokojnog akademika Vučkovića, zatim Dejana Đuričkovića, kojeg je “privolio” i napisao je ratnu priču koja rat pamti na začudan način. Priču je, dodaje Stojičić, “propisao” i pjesnik Nikola Tomović i Milivoj Srebro, kritičar profesor na univerzitetu u Bordou.

– Antologiju “drže” i poznati pripovedači M. Kapor, J. Lubardić, M. Toholj, M. Ćulafič, S. Bošković, R. Bratić (preminuo je, nažalost, i njegova supruga je pronašla u kompjuteru tu priču). Spominjem i M. Demića, B. Čučka, M. Marčetića, N. Grujičića i mnoge druge. Najveći broj autora je iz Republike Srpske – kaže Stojičić.

On navodi da specifikum ratne priče RS, ako je antologija mogući estetički otisak, jeste  formalna i sadržinska različnost. Raspon tematikuma je od fizičkog do metafizičkog ratnog bola (neprebola), od smrti koja jeste (smrt za vratom) i koja je sveprisutna u svemu, do promišljanja o smrti u filozofskom ključu.

– Priče su zagrljaj fiktografije i faktografije, jer je slojevit ratni simboličnik. Ratnik u ratu nije samo onaj koji puca, ili samo hrana za topove (Krleža), nego je i onaj koji misli o pucanju, o onome prije i poslije pucanja. Pa i mnoge knjige su nastale u grotlu, u vihoru rata, bez one neophodne distance – kaže Stojičić.

Na pitanje iz kog razloga se odlučio na ovakav književni poduhvat, Stojičić kaže da je liječio naš kolektivni kompleks – zaborav.

– Srpski narod sporo pamti, brzo zaboravlja. Mi i zaborav smo sinonimi. Ako mi zaboravimo rat i rat će zaboraviti nas, pa će nam se vratiti. Jednom sam se našalio i tražio da dodjeljujemo i godišnju nagradu za zaborav – navodi Stojičić.

Ratne knjige i propuh čitanja

Milenko Stojičić kaže da je, sa druge strane olovke, rat najopisanija tema u istoriji književnosti.

– Izbacimo iz biblioteke ratne knjige, ostaje propuh čitanja. Istorija piše ledenicom, nema srca, hladno pamti samo brojeve, previđa čovjeka. Beletristika ima emocionalno pamćenje – pamti čovjeka i sve ono, ljudsko, što ga čini čovjekom. Piščeva olovka “piše srcem”, pamti suzu, uzdah, tugu – svemu daje formu sjećanja koje diše, ritam tuge, bola, melanholije i rezignacije – kaže Stojičić.

(EuroBlic)