Nacrt zakona o pozorištu “pada u vodu”?

Četiri bureta, tri daske, dva glumca i jedna strast. To je pozorište. Ne treba tu ni direktor, ni ministar ni niko živ da odobrava hoće li biti predstave ili ne.

Rekao je ovo Goran Jokić, glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske, u nesvakidašnjoj “predstavi” koja je tamo odigrana. Naime, ovaj put uloge su bile obrnute. Na sceni nacionalnog teatra zasjedala je četvoročlana komisija Ministarstva prosvjete i kulture RS, na čelu sa Milicom Kotur, vršiocem dužnosti pomoćnika ministra, dok su glumci i ostali pozorišni radnici iz sale iznosili primjedbe, ulazili u žučnu raspravu i postavljali pitanja.

Održana je prva od tri zakazane javne rasprave o Nacrtu zakona o pozorišnoj djelatnosti, koji je mimo znanja radne grupe i na opšte nezadovoljstvo pozorišnih radnika, prošlog mjeseca završio u skupštinskoj proceduri. Primjedaba je bilo mnogo.

Početna rečenica glumca Gorana Jokića zapravo je zamjerka na član 10, stavku 2, tačku 3. pomenutog nacrta zakona. Tamo stoji da osnivač pozorišta Ministarstvu prosvjete i kulture treba da dostavi elaborat opravdanosti osnivanja pozorišta koji, između ostalog, treba da sadrži i “dokaz o posjedovanju potrebne opreme”. Protiv ove tačke burno je reagovao i Zoran Baroš, direktor Pozorišta Prijedor.

Međutim, najviše primjedaba i rasprave bilo je o članovima 44. i 45. i to zbog dijela koji se tiče angažmana glumaca van matičnih pozorišnih kuća.

-Pozorišni umjetnici i drugi pozorišni radnici zaposleni u javnom pozorištu mogu biti angažovani u drugom pozorištu, uz prethodnu pismenu saglasnost direktora pozorišta- stoji tamo.

Glumci NPRS Ljubiša Savanović, Goran Jokić, Snježana Štikić, Vladimir Đorđević, Radmila Ševo, Boris Šavija i mnogi drugi iznijeli su svoje mišljenje kako, iako poštuju matičnu pozorišnu kuću, niko ne može da im zabrani da u slobodno vrijeme rade u drugim pozorištima.

Traženje pismene molbe od direktora za rad u drugim pozorišnim kućama, prema njihovom mišljenju, ostavlja mnogo prostora za manipulaciju.

-Ne želim da raspravljam o članu 44. i 45. To da se briše, o tome da se ne vodi diskusija. To je izvor sukoba. To nema potrebe da stoji, regulisano je pravilnicima – naša obaveza je naše pozorište, nama je to svetinja. U slobodno vrijeme šta ćemo raditi i hoćemo li stići to da radimo, to ne treba nikoga da interesuje. Mi smo slobodni ljudi- kazao je Jokić, koji je danas bio i najglasniji.

Oponent ovim tvrdnjama bio je Predrag Bjelošević, direktor Dječijeg pozorišta Republike Srpske, koji je podsjetio na slučaj Kokana Mladenovića, reditelja i bivšeg upravnika beogradskog “Ateljea 212″.

-On je i najuren iz ‘Ateljea 212′, jer nije mogao za sastavi repertoar. Sva velika glumačka imena kojim je raspolagao imala su angažman sa strane- podsjetio je Bjelošević.

Beograd je 200 godina ispred nas što se tiče pozorišta, poručivali su glumci iz Banjaluke, dok su ovi iz Bijeljine i Istočnog Sarajeva odgovarali i da je Banjaluka pet kopalja ispred njih. Dio zakona koji se odnosi na osnivanje novih pozorišnih kuća, svi su se složili, očajan je.

Direktor “Forum teatra” iz Istočnog Sarajeva Vitomir Mitrić podsjetio je na sramotno ponašanje narodnih poslanika, koji ne znaju ni da nabroje dvije predstave koje se igraju u Republici Srspkoj.

To ne dokazuje, zaključio je on, gdje je pozorište, nego koliko se o njemu misli. Primjedba koju su uvažili članovi komisije pozorišnim radnicima jeste da umjetnički direktor jedne pozorišne kuće ne mora imati 20 godina radnog iskustva u tom pozorištu.

Bilo je još mnogo spornog iz nacrta zakona, što su članovi Ministarstva prekrižili i što će zahtijevati doradu i obradu, a koplja su se dalje lomila oko cenzure. “Programska koncepcija i repertoar u pozorištu ne mogu imati uvredljiv i diskriminirajući sadržaj”, stoji u članu 13.

Glumcu Željku Stjepanoviću taj član je djelovao sasvim u redu, jer, kako kaže, vrijeđanja na nacionalnoj osnovi nikako ne bi trebalo da bude u pozorištu, pogotovo u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina.

-Ja se ne sjećam da sam igrao ili gledao neku predstavu moga pozorišta da sa ove pozornice vrijeđa nečiji nacionalni identitet. A gledao sam druga pozorišta koja mi kao dobri domaćini ugostimo i koja pljuju po našem nacionalnom samoosjećanju. Ne treba nama ovo pisati. Ako to nismo radili 1991, 1992, 1993, 1994, 1995, 1996. i sve ove godine, zašto mislite da nam ovakav zakon treba sada- ponovo je kazao glasni Jokić, koji je dodao i to da je Nacrt zakona o pozorišnoj djelatnosti zapravo diskriminirajući, jer u njemu, umjesto “srpski”, piše “domaći” jezik.

Reditelj Marko Misirača podsjetio je da je “diskriminacija na pozorišnim daskama” vrlo rastegljiv pojam i da je teško reći šta u pozorištu vrijeđa nečije osjećaje, a šta ne. Član 52. odnosi se na to da se sredstva za rad pozorišta, između ostalog, obezbjeđuju od sponzorstva, a pozorišni radnici tvrde da, kao i svugdje u svijetu, sponzorstvo za kulturu treba da bude neoporezovano, jer niko neće uz pozorišnu prestvu da finansira i plate birokrata.

Sljedeće dvije javne rasprave o nacrtu biće održane u Trebinju i u Bijeljini, a sudeći po ovoj iz Banjaluke i znajući da su iz Ministarstva obećali da će uvažiti žalbe pozorišnih radnika, postojeći nacrt biće precrtan, a u skupštinsku proceduru ući će neki sasvim novi zakon o pozorišnoj djelatnosti.

(NN)