Vijesti 17.10.2017.

Najsiromašniji Banjalučani ne odustaju od borbe

ČITANJE: 2 minute

Sa svoje 74 godine, Gospava je i jutros poranila da bi na banjalučkoj pijaci prodala svoje ručne radove i tako zaradila pokoju paru. Već dvanaest godina rani na prvi autobus, a priča da se za život sama bori od desete godine, kada je ostala bez majke. Sve što danas ima su dvije ćerke i unučići.

“Od ovoga otkidam, ako šta mogu da uštedim, da im bolji ručak napravim kad dođu, da im miloštu dam unučadima. Baš mi je teško. Tako to što je ručni rad sporije se prodaje. Treba to uraditi, vidiš žuljeva, otekle ruke sve”, rekla je Gospava Jokanović.

I penzioner Milan godinama prodaje polovne stvari. Neke od njih dobije na poklon, a nekih se i sam odrekao. Danas je izložio stari luster, odjeću, staklene flaše. Nekada, kaže, ne zaradi ništa, a priča da se i prolaznici žale na prazne džepove. Nakon nekoliko sati dnevno, priča da mu ostane tek nečiji kusur.

“Pa Boga mi, da vam kažem – slabo, vjerujte mi. Nema, to se vidi, to je roba marka-dvije pet-deset je nešto, recimo taj luster i tako to. Narod gleda, nema, besparica je. To samo ako nekom nešto treba, a ovako da kupuje se”, rekao je Milan Balaban.

Milana je danas posjetio i Radoslav, a često je do njega zauzimao mjesto da bi prodavao kineske sijalice. Usput je, kaže, pomagao i slijepim osobama. Posljednjih godina živi od stotinak maraka penzije, a kaže da na ulici ne bi ni danas nešto više zaradio.

“I tu sam baš prodavao sa ovim ljudima. I vidim da je natjeralo sve šta da kažem čemer, jad i bijeda. Ali, države nema prvo. Ova vlast je nikakva, niti će biti kakva. Ne nadam se, niti hoću”, rekao je Radoslav Lazić.

Žale se tako i ostali prodavci, ali na ulicu kod pijace ipak dolaze svakog utorka i nedjelje. Tim danima im, kažu, pođe za rukom da zarade i pokoji pfening više.

(ATV)