Nikola – Kolja Pejaković: Istorija ljudskog roda je skup laži

Film, pozorište i televizija treba da se vrate ljudima koji žive od tog posla, da se njima vrate poluge odlučivanja, ako je to ikako moguće, i to nije političko pitanje, već pitanje zanata i posla.

Ovako je Nikola – Kolja Pejaković počeo razgovor za “Nezavisne” povodom serije “Meso” i drugih aktuelnih projekata u kojima je učestvovao ili koji su u planu. Nakon treće prikazane epizode, serija “Meso” polako osvaja televizijsku publiku širom regiona, a najzaslužniji za tako nešto je upravo Pejaković, koji potpisuje scenario i jednu od dvije noseće uloge. Interesantna je stvar da Pejakovića od njegovog prvog filma “Apstinenti”, koji je snimljen daleke 1987, pa sve do “Mesa” nismo gledali u glavnoj ulozi. U međuvremenu, kao glumac on nas je “kupovao” malim ulogama, a da li su njegove životne uloge na polju umjetnosti (pozorišna režija, filmski scenario, muzika) ili duhovnosti, pokušali smo da otkrijemo u ovom razgovoru.

Postoji li razlog za to što su Vas u filmovima i serijama zaobilazile glavne uloge sve od “Apstinenata” do “Mesa”?

PEJAKOVIĆ: Teško je nositi film ili seriju. Za to treba imati iskustvo i zanat, o daru da ne govorimo. Upravo ta činjenica da nisam igrao glavne, noseće, uloge, govori da ja ipak nisam klasičan glumac, već neka vrsta naturščika koji poznaje zanat i snalazi se u datim situacijama. Sa druge strane, te kajmak uloge su najbolje, najslađe: ostali se ubiše od glume, a ti samo dođeš i pokupiš kajmak.

Kako mjestom radnje i toponimima, tako i produkcijom i angažovanjem ovdašnjih filmskih radnika, “Meso” daje određen identitet Banjaluci. Da li Vam je upravo to bila namjera i da li je ovaj grad u godinama iza nas imao krizu identiteta?

PEJAKOVIĆ: U pravu ste. Mada, grad ne može da ima identitet. Grad se kači na ljude, ljudi nose duh jednog prostora pa se onda njihova lična muka, žar života, glas, pjesma, poistovjeti sa mirisom grada; njegov duh postane duh grada. Mora čovjek da načini gradu spomenik, a ne obrnuto. Obrnuto je samo kad čovjek umre.

Banjaluku ste utkali i u pozorišne komade “Narodni poslanik” Branislava Nušića, “Zoološka priča” Edvarda Olbija, “Radovan III” Dušana Kovačevića… Koliko su takve adaptacije potrebne da publika shvati da ovi klasici govore upravo o njima ili o njihovom okruženju?

PEJAKOVIĆ: Adaptacije su uvijek bile dio mog pozorišnog jezika, ako smijem tako da kažem. Stavljanje fabule u ovo vrijeme i mjesto, nije smjelo biti vještačko niti samo sebi cilj. To je bio pokušaj da se neke ideje, neki stavovi, što bolje kažu, prenesu, pa je posrbljavanje ili pobanjalučenje bilo jedan od načina. Sa druge strane, to nije moj izum, to je legitimno dramaturško sredstvo. Naravno, ono nekad nema uporište, ne postoji razlog prebacivanja i mijenjanja datosti, pa to i ne radim. To je jedan normalan rediteljski postupak koji mora biti duboko opravdan i ušrafljen u koncept.

Nakon “Mesa” najavljene su i dvije nove serije “Kosti” i “Koža”, gdje ćete takođe Vi biti potpisani kao scenarista. Da li ste optimista da kinematografija RS više neće biti mrtvo slovo na papiru, nego ravnopravan konkurent u zemljama regiona?

PEJAKOVIĆ: Vidjećemo. Najvažnija stvar je da se nastavi posao, da nastavimo da radimo. Neophodno je osnivanje filmskog centra Republike Srpske i ja o tome govorim već dvadeset godina. Važno je da se ostvari suštinska, a ne činovnička, papirnata saradnja sa Srbijom. Takođe, moramo da ostvarimo kontakte sa centrima u regionu i da se pojavimo i ispričamo svoje planove kulturnim atašeima zemalja koje imaju svoje atašee i kod nas. Što se “Bosonoge” produkucije tiče, mi ćemo biti konstruktivni i dati doprinos jačanju filmskog esnafa i postavljanju Banjaluke na kulturnu mapu Evrope i Balkana.

Kakvo je uopšte sadašnje stanje u kulturi Republike Srpske u odnosu na ono koje ste zatekli po povratku u Banjaluku?

PEJAKOVIĆ: Bolje. Morate da shvatite da “Bosonoga” produkcija i ljudi oko nje ne rade samo za ovo vrijeme, nego i za buduće, i tamo će se, u budućnosti, naša djela ili nedjela pravilno izmjeriti. Danas i ovdje – teško, previše je magle. Kultura nije zec iliti škola nije magare.

Ivo Andrić je rekao: “Naše vođe treba da čitaju djela svojih savremenika kako bi lakše shvatili šta misli narod i kuda bi trebalo da usmjere svoj i najmanji korak.” Koliko su ove misli danas svjesni oni koji nas vode?

PEJAKOVIĆ: Daleko je sunce – rekao bi jedan drugi pisac…

Igrate negativca u prvom filmu družine iz Crne Gore poznate pod nazivom “The Books of Knjige”. Kakva iskustva nosite sa snimanja i kakav je, po Vašem mišljenju, humor danas na prostoru bivše Jugoslavije u odnosu na neko prošlo vrijeme?

PEJAKOVIĆ: Ne znam, svako vrijeme ima svoj humor i svoje junake. Ja volim buksovce, kao što sam volio i nadrealiste, kao što sam volio i pajtonovce… Bilo mi je jako drago što su me buksovci zvali i nadam se da sam uspio da im dam ono što su htjeli. Humor je važan, vrlo važan, bez njega, kao i bez soli, ne bi bilo života – što reče jedan moj prijatelj.

Na radost mnogih, prije nešto više od dvije godine održan je prvi koncert “Kolje i Grobovlasnika”, nakon čega je uslijedila koncertna aktivnost, kada je i šira javnost saznala za Vaše djelovanje na polju muzike. Zbog čega ste nastupili tek nakon trećeg objavljenog studijskog albuma i koji su vaši naredni muzički koraci?

PEJAKOVIĆ: Moj producent Voja Aralica i ja nikada nismo ulazili u studio sa namjerom da nešto nekom prodamo, niti da napravimo neki hit i slično. Radili smo isključivo za sebe i ljude koji vole i razumiju našu muziku. Nikada nismo htjeli da po svaku cijenu naplatimo taj rad ili profitiramo od muzike. Ja sam živio od drugih stvari, Voja takođe. Tako je bilo i sa živom svirkom, kada su se stekli uslovi – mi smo napravili bend. Tek tada, pare su počele malo da kaplju. Sada smo u nekoj fazi mirovanja, odnosno, fermentiranja novog materijala i novi, četvrti album, koji će biti dupli, snimaće se početkom godine. Poslije toga “Kolja i Grobovlasnici”, sa Božjom pomoći, kreću na turneju koja će trajati dok smo živi.

Nedavno ste kazali da je istina mudrija od pravde i da su pokreti koji su htjeli da promovišu i zavedu pravdu među ljudima, na uštrb istine, propali. Da li ovo možemo da stavimo u kontekst stogodišnjice Oktobarske revolucije, koja se ovih dana obilježava?

PEJAKOVIĆ: Apsolutno. I dan-danas, crveni zločinci se proglašavaju za heroje, a psihopate za mudre proroke. I tamo i ovdje. Niko neće da pogleda istinu u oči, svi brane i štite svoje zablude iz mladosti. Svi koji su prošli i vidjeli ove skore ratove kod nas i laži koje je prosipala zapadna propaganda, mogu, na osnovu svoga iskustva, da shvate i zaključe da je kompletna istorija ljudskoga roda – skup laži i polulaži. Zato je važno razumjeti – vrijeme je jedno, nema boljih i lošijih vremena, uvijek je i samo – borba za dušu. Istina protiv laži, dobro protiv zloga.

Na pijedestal Vašeg života postavili ste pravoslavlje i umjetnost i sve ono što podrazumijevaju ova dva pojma. Da li u Vašem slučaju jedno ima smisla bez drugoga, da li su se ikada Vaša vjera i umjetnost razilazile i gdje su sve pronalazile i pronalaze zajedničku tačku?

PEJAKOVIĆ: Umjetnost ne smije da zamijeni duhovnost. Vjera nije hobi, vjera je život. Umjetnost je, u stvari, svjedočenje Istine. U tom smislu, svaka ljudska djelatnost može biti umjetnost, ali, takođe, i umjetnik može biti lažac, bez obzira na to što je, recimo, slikar ili kompozitor. Crkva nije azil za dobre; nisu svi u Crkvi dobri, niti su svi umjetnici – istiniti i pošteni ljudi. Budi normalan i sve će biti u redu.

(Nezavisne)

Otvoren obnovljeni društveni dom u Dragočaju

Gradonačelnik Banje Luke Igor Radojičić, otvorio je danas obnovljeni društveni dom u mjesnoj zajednici Dragočaj. On je rekao da su, obnovom društvenog doma u Dragočaju, građani dobili prostor u kojem mogu da održavaju svečanosti, sastanke i druge aktivnosti od značaja za društveni život.

Skijama se spustio niz Banj brdo

“Winter is coming”, rekli bi u kultnoj seriji Igra prijestola, a šta je rekao banjalučki kajakaš Darko Savić kada je jutros vidio Banjaluku pokrivenu snijegom ne znamo, ali znamo da mu je na um pala zanimljiva ideja.