Magazin 11.12.2017.

Slobodan Perišić: Ovdje vjetrovi duvaju u leđa samo onima koji odlaze

ČITANJE: 5 minuta

Slobodan Perišić glumac je i režiser koji je postavljanjem predstave “Mlijeko” na Podrum scenu Banjalučkog studentskog pozorišta (BSP) napravio određeni presedan u ovdašnjoj teatarskoj umjetnosti.

Prije svega, na daske koje život znače nakon više godina pauze vratio je svoju profesoricu Jelenu Trepetovu Kostić, koja je zajedno sa glumcima Aleksandrom Ristanovićem, Smiljanom Marinković i Bojanom Kolopićem, pomenutom predstavom otvorila profesionalnu scenu u Studentskom pozorištu.

Ovo će nakon četiri decenije postojanja, BSP-u, ispostaviće se, donijeti najveći uspjeh u istoriji. Nakon više nagrada na ovdašnjim festivalima, predstava “Mlijeko” se vratila iz Moskve, gdje je na festivalu “Zlatni vitez” u konkurenciji malih formi osvojila “Srebrnog viteza”.

Pored ove, “Mlijeko” je iz Moskve donijelo i nagrade “Zlatni vitez” za glumu Jeleni Trepetovi Kostić i Aleksandru Ristanoviću. Veliki uspjeh kako za glumce i reditelja, tako i za ovdašnji teatar. Međutim, koliko je bilo prepreka da se do tog uspjeha dođe, kao i o samoj predstavi i drugim projektima na kojima je trenutno angažovan, Slobodan Perišić pričao je za “Nezavisne”.

Predstava “Mlijeko” sa festivala “Zlatni vitez” iz Moskve vratila se sa tri nagrade. Koliki je ovo vjetar u leđa za Vaš režiserski rad?

Perišić: Čudna je ovo sredina sa još čudnijim vjetrovima, a  južina kao da često duva. Mislim da je suštinsko pitanje kako je predstava “Mlijeko” otišla u Moskvu? Uz podršku koga? U redu, sredstava nije bilo kao i uvijek i to neću da kometarišem. Ali zašto pored toga opstrukcija? Kome smeta uspjeh Studentskog pozorišta ili bilo kod drugog u ovom gradu koje nije pod kontrolom onih koji se upinju da sve kontrolišu. Kakvi su se sve “bolesnici” upinjali da predstava ne ode na festival. Kakve je sve verbalne napade doživjela moja profesorica koja je prijavila predstavu na festival! To su vjetrovi koji duvaju u prsa svima nama koji pokušavamo da budemo samostalni, kako u razmišljanju tako i u stvaralaštvu. To su vjetrovi koji duvaju u leđa svim ljudima koji napuštaju ovu zemlju. Sada kada smo se vratili i više nego dostojanstveno predstavili sve nas, oni samo mogu da duvaju. Mislim na vjetrove naravno.

Prije nego ste je ponudili  Studentskom pozorištu u Banjaluci, ovu predstavu odbili su u jednom banjalučkom pozorištu. Zašto ovakve “teže” teme, uprkos napretku pozorišne umjetnosti u Banjaluci, posljednjih godina, po nekim ljudima, nisu poželjne u našim pozorištima?

Perišić: Kulturne institucije jedne zajednice bi trebalo da budu u funkciji  podizanja svijesti pojednica, samim tim i cijele zajednice. Kulturološki nivo na kojem se trenutno nalazimo je uzrok ovakvog stanja u društvu na svim nivoima. Zanemarivanje kulturološkog razvoja jedne zajednice je stagnacija u svakom smislu. Neminovno je unijeti svježinu  i voditi računa o  istinskom kapacitetu. Mi ne koristimo ljude koji imaju istinski kapacitet – u stvari dosta njih ne želi da se hvata u kolo sa poltronima i ambicionistima bez pokrića. To je razlog što smo mi već godinama u istom žanru hit komedije.

Skoro ste u Pozorištu mladih u Sarajevu postavili komad rađen po kultnoj knjizi “Mali princ”. Kakvi su utisci sa premijere i koje su Vaše prognoze o daljoj sudbini komada?

Perišić: Sam izbor ovog djela je bio pun pogodak. Interesovanje za predstavu je očekivano veliko, s obzirom na popularnost samog djela koje je prevedeno na 180 svjetskih jezika. Mali princ je jedna poetična predstava koju smo postavili kao jedno duhovno iskustvo odraslog čovjeka koji sve više život troši na prolazne, banalne stvari. Čovjek koji je zarad društvenih pravila odustao od svojih dječačkih snova. A kako kaže veliki pjesnik: “Mi smo građa od koje se prave snovi i naš mali život je snom zaokružen.” Čini mi se da nama sve više kao u toj predstavi pakuju i prodaju tuđe snove. Sudbina predstave je u rukama onih koji igraju predstavu. Mislim da samo napravili nešto čega neće da se stide. Bilo je to jedno divno iskustvo.

Dugogodišnji ste član ansambla Dječijeg pozorišta Republike Srpske. Koliko Vam zadovoljstvo predstavlja danas igrati za djecu u odnosu možda na početak karijere?

Perišić: Zadovoljstvo zavisi od toga šta toj djeci nudite… Ja sam odrastao u ovoj kući, sazrijevao  kao čovjek, glumac i reditelj.  Jednog dana ću na pravi način da joj se odužim za sve što mi je pružila.

U aktuelnoj seriji “Meso” igrate bivšeg ovisnika o heroinu. S obzirom na to da su najavljena snimanja i dvije nove serije u naredne dvije godine u Banjaluci, da li ste optimistični po pitanju da će se kinematografija Republike Srpske pokrenuti sa mrtve tačke, što se, recimo, nije desilo poslije filma “32. decembar”?

Perišić: Nisam optimističan. “Meso” je privatni projekat produkcijske kuće “Bosonoga”, to jest gospođe Brankice Janković, koja je posljednjih godina više učinila za kulturni život grada nego posljednja tri ministra zajedno. Kinematografija Republike Srpske se neće pokrenuti sa mrtve tačke jer nema volje, a očigledno ni znanja tamo odakle to treba da se pokrene. Možda griješim, jer počeo se snimati film o Petru Kočiću, tamo negdje pred izbore je pala prva klapa, ako se iko toga sjeća. Možda će i to biti hit komedija jer taj žanr nam je izgleda jedino preostao. Moj profesor režije, veliki majstor žanra, Nenad Bojić,  bi sve ovo postavio kao burlesku, visoku ili nisku, to je već pitanje stila.

(Nezavisne)