Sve je lako kad nema medija i opozicije: Afere koje su prije 100 godina potresale Banjaluku
Ko je kome namjestio milionski posao i ko je dobro zaradio gradeći loš vodovod? Odgovore na ova pitanja Banjalučani su tražili i prije stotinu godina, a korupcionaški skandali koji su grad potresali početkom 20. vijeka neodoljivo podsjećaju na aktuelne afere.
Mada je korupcija cvjetala i u tursko doba, javnih skandala nije bilo, jer nije bilo ni opozicije ni štampe koja bi ih razotkrivala.
Prva afera u Banjaluci vezuje za gradnju prvog gradskog vodovoda u doba Austrougarske. Voda je 1908. dovedena iz sela Subotica, a taj posao, vrijedan 900.000 kruna u zlatu, Zemaljska vlada je povjerila inženjeru Aleksandriniju. Gradnju je nadzirao šef građevinskog odjeljenja te iste vlade, inženjer Pasini.
Ispostavilo se da su, kako piše hroničar Stojan Bijelić, „prijatelji Aleksandrini i Pasini“ posao obavili „tako da preduzetnikova zarada bude što unosnija“, pa je vodovod bio katastrofalan. Cijevi su bile tanke i „plitko položene“ pa je voda bila ljeti vrela, a zimi ledena, a dotok je bio skoro duplo manji od projektovanog.
O ovome je pisala sarajevska „Srpska riječ“, ali su nadležni ostali gluvi na očigledno potkradanje državne kase. „Vrbaske novine“ su se slučajem “Vodovod“ pozabavile tek nakon 27 godina, kritikujući državu koja više nije postojala, mada je u to doba bilo materijala i za mnogo svježije priče.
Na udaru i ban
Budžet Vrbaske banovine je izdašno punjen iz „specijalne državne pomoći“, a javni radovi su koštali milione dinara, pa se lokalna opozicija i prestolnička štampa često bavila spekulacijama na temu „kome su povjereni najunosniji poslovi u Krajini“.
Na udaru se našao i ban Svetislav – Tisa Milosavljević, čuveni graditelj moderne Banjaluke. Lider opozicije Svetozar Pribićević optuživao je bana da je zakupio vilu, za čije je uređenje potrošio 600.000 dinara, “usput čineći niz malvezacija sa kirijom“, da je za upravu nabavio „šest automobila od po pola miliona dinara“, te da su „sve škole u banovini klupe morale kupovati u jednoj tvornici“, čiji je suvlasnik, navodno, bio banov rođak.
Istoričar Zoran Pejašinović tvrdi da je danas nemoguće provjeriti ove optužbe, ali da ih treba uzeti s rezervom.
Posebnu buru je izazvala gradnja Banskog dvora. U julu 1932. beogradska „Politika“ piše da je ova palata koštala 18 miliona dinara, sumnjajući da su, prevedeno na današnji jezik, „mnoge fakture bile naduvane“. Kasnije će „jedan ministar“ kralju Aleksandru dojaviti da je zdanje koštalo čak 30 miliona, pa je ban hitno pozvan na dvor da položi račune.
Interesantno je , međutim, da je upravo ban Milosavljević insistirao da se svi poslovi, pa i projektovanje i gradnja banskih palata, dodjeljuju javnom licitacijom. Uz to, upravo Milosavljevića 1934. kralj i vlada pozivaju u Beograd da htino „spasava korupcijom zatrovano Ministarstvo saobraćaja“.
Prilježni Tisa je zaista raspetljao korupcionašku hobotnicu, koja je vodila – čak do dvora! Izbila je „afera Radivojević“, teška skoro milijardu dinara, odnosno četvrtinu godišnjeg budžeta ministarstva. Ispostavilo se da je država „stranim partnerima“ opremu za željeznice plaćala duplo skuplje, nego što bi bilo realno.
Milosavljević, koji je ušao u trag prljavim poslovima, smijenjen je, a potom penzionisan u 52. godini.
(EuroBlic)
