Tadić na putu koji je već prešao Stevandić

PIŠE: Saša Bižić

Nakon višemjesečne pauze u medijskim istupima, Ognjen Tadić se oglasio intervjuom u jednom banjalučkom dnevnom listu. Iako je bilo smisleno očekivati da raniji potpredsjednik Srpske demokratske stranke u ovom razgovoru objasni vlastite političke poteze – ili, preciznije rečeno, njihovo nepostojanje u dužem periodu – to se nije dogodilo.

Izostao je konkretan odgovor na glavni povod dijaloga, jer Tadić, kako bi se reklo u žurnalističkom žargonu, nije ni potvrdio, ni demantovao informaciju „pojedinih portala“ da osniva novu stranku, zajedno sa Nikolom Poplašenom, bivšim predsjednikom Republike Srpske.

Umjesto jasnog pozicioniranja, on je dodao nove cigle u zid mistifikacije i konspiracije koji već godinama podiže oko sopstvenog političkog angažmana. Poslije toga, obični smrtnici u SDS-u i van te partije, na čiju podršku Ognjen računa, sigurno neće biti načisto kud plovi Tadićev brod.  A „dokonim“ tumačima njegovih manevara, u štampanim i elektronskim medijima RS, za koje je rezervisao prezir, preostaje tek pokušaj analize retoričkih šifara koje se oslanjaju na čuvenu lozinku iz fima „Valter brani Sarajevo“: „Vazduh trepti kao da nebo gori“.

Kada se magla tog svjesno nedorečenog vokabulara raziđe, u opticaju ostaju dvije mogućnosti, sa akterom koji kod publike nastoji da kreira utisak lukavog kockara, spremnog da obje prilike drži otvorene do posljednjeg momenta. Samo, problem je u tome što odlučujući trenutak upravo prolazi, bilo da je riječ o varijanti sa Tadićevim ostankom u SDS-u, bilo da je u pitanju alternativa sa pokretanjem ličnog političkog projekta.

U prvom slučaju, Ognjen kaže da bi sadašnji vrh SDS-a njegov odlazak iz stranke „doživio kao olakšanje“, jer ih, zaključuje on, brine Tadićeva „moguća uloga pri preispitivanju lošeg izbornog rezultata 2018. godine“. Kao spas od takvog raspleta, zalaže se za unutarstranačke izbore po principu „jedan čovjek – jedan glas“. Pojednostavljeno, to podrazumijeva ovakvo očekivanje: sa Vukotom Govedaricom na čelu i sa onima koji se kriju iza njegovih leđa, SDS u jesen naredne godine sigurno gubi na izborima, a onda se pojavljuje Tadić i, uz podršku baze, ogorčene zbog serije neuspjeha, preuzima liderstvo u stranci. Nevolja ove diskutabilne logike jeste u tome što bi to bili prvi opšti izbori koje je Govedarica izgubio, a Tadić je, moguće i tuđom krivicom, već nanizao tri poraza u bici za ključnu pojedinačnu funkciju u RS. Zato je nemoguća misija da se stranačkoj bazi početkom 2019. baš on predstavi kao simbol diskontinuiteta sa stagnacijom u protekloj deceniji.

A preventivnom djelovanju, kakvo sugeriše Tadić, ne može se osporiti dobronamjernost, ali može utemljenje u realnosti, jer osim SDP-a u Hrvatskoj i DS-a u Srbiji još nijedna stranka u regionu, a pogotovo ne u RS i BiH, nije krenula putem potpune demokratizacije biranja lidera, s tim da su i označeni primjeri uslijedili tek kada su dotadašnji vodeći timovi ubjedljivo izgubili utakmice sa glavnim konkurentima, HDZ-om i SNS-om. Sve u svemu, povlačenjem s čelnog mjesta u banjalučkom gradskom odboru SDS-a krajem 2016. i inauguracijom novih potpredsjednika te stranke na republičkom nvou, na sjednici Glavnog odbora, 2. jula, Tadić je izgubio poluge da bilo šta mijenja u ovoj partiji, i prije i poslije izbora u jesen 2018.

Dakle, preostaje scenario koji je nedavno nagovijestio i portal srpskainfo.com, a to je formiranje nove stranke. Prvi put, Tadić u intervjuu ne odbacuje tu namjeru, a daje i naznake pravca kojim bi pošao. On objašnjava da to priželjkuje dio vrha SNSD-a, jer želi da vidi „novo osipanje SDS-a“, ali ističe da postoji i drugi dio vrha vladajuće opcije u RS, koji je svjestan da bi Tadićeva potencijalna stranka, uz dio glasača SDS-a i Saveza za promjene, „okupila i nemali dio birača SNSD-a koji su u međuvremenu shvatili s kim imaju posla“.

Znači, ako pretpostavimo da bi hipotetička buduća partija dobila dovoljan broj poslanika da se sa solidnom snagom smjesti u centru, na koji očigledno pretenduje, na njen dnevni red brzo bi stigla dilema – ući u vlast ili ne? Jasno je kakav će odgovor dati bar 95 odsto funkcionera u svim partijama u Srpskoj, a ne samo u njegovoj, još nerođenoj, jer je i sam Tadić svjestan da ovdašnje političke organizacije odavno nisu „udruženja ljubitelja RS“ već, u značajnoj mjeri, servisi za rješavanje egzistencijalnih i statusnih pitanja više ili manje „istaknutih“ članova. A tada će se ispostaviti da se čitava fama povodom sopstvene poitičke sudbine, koju Tadić stvara još od kada je počeo da se obraća članstvu i rukovodstvu SDS-a „otvorenim pismima“, svodi na već viđen smjer.

Ako je Tadić siguran da će SDS izgubiti izbore 2018, onda je neizgovoreni, ali sugerisani zaključak da će ih dobiti dosadašnji vladajući blok. S njima neće ići u oštru konfrontaciju, jer računa na dio glasača SNSD-a. A dok se bude suočavao sa pritiskom članstva nove stranke da postane dio vlasti – naravno, ne sa onima za koje je prognozirao da sigurno gube izbore i prema kojima je porušio sve mostove – valjda će biti nekog da Tadića podsjeti kako taj put nije nimalo originalan. Jer, na Ognjenov užas, davno ga je prešao njegov višegodišnji rival iz vremena kad su se nadmetali za uticaj i dominaciju u banjalučkom SDS-u. Ime i prezime tog neželjenog uzora jeste – Nenad Stevandić. Na kraju će se ispostaviti da je, uprkos silnim prenemaganjima, politička avangarda za Ognjena Tadića osoba iz njegovih noćnih mora.

Za sva ta lutanja najprecizniji izraz jeste – šteta, pošto na političkoj sceni RS nema pandana tolikom neskladu između kvaliteta koje Ognjen nesporno posjeduje i tragova koje ostavlja u političkoj realnosti. Prvo je politiku doživljavao kao sprint, pa je u susretu sa ranijim preprekama nestrpljivo poručivao: „Laku noć, Srpska“. Danas je otišao u drugu krajnost, pa politiku tretira kao maraton, iako i posmatrači sa velikom dioptrijom shvataju da je dinamično reagovanje na izazove jedini način da ostane relevantan.

Povrh svega, iako su iza Tadića bar dvije decenije stranačkog aktivizma, on nije stekao „debelu kožu“. Oni koji žele da budu fer prema njemu rekli bi da je preosjetljiv. Oni koji su skloniji direktnom srpskom jeziku primijetili bi da se od oba bloka, na čije greške s pravom ukazuje, razlikuje po tome što ima daleko naglašeniji gard „uvrijeđene snaše“ od njih, ne samo kada je tema kritičkih osvrta, već kada se njegovo javno djelovanje pomene u bilo kakvom kontekstu, osim onog koji lično odabere. Svi koji su drznu na ovaj grijeh bivaju okvalifikovani kao „maligne ćelije koje se šire po novinarskom organizmu RS“, a kada takve teške riječi dolaze od ličnosti koja sve čini da u politici postane benigni organizam koji je izgubio svaku sposobnost širenja, onda tu pomoći nema. Niti suvislijih reakcija od – slijeganja ramenima ili odmahivanja rukom.

Detalji o legendarnom Gagi ne zanimaju Banjalučane?

Detalji iz života i blistave karijere legendarnog glumca Dragana – Gage Nikolića, satkani kroz priče eminentnih autora, našli su se u umjetničkoj monografiji “Gospodin mangup”, urednice Radmile Stanković, čija je promocija u Banjaluci privukla svega tridesetak ljudi.

Dujaković o BL animaciji: Desiće se velike stvari

Deseti Međunarodni festival animiranog filma “Banjaluka 2017” održaće se od 23. do 28. oktobra u Dječijem pozorištu RS, što je odlična prilika da o banjalučkoj kulturi i filmu popričamo sa direktorom ovog festivala Goranom Dujakovićem…

Najsiromašniji Banjalučani ne odustaju od borbe

Sa svoje 74 godine, Gospava je i jutros poranila da bi na banjalučkoj pijaci prodala svoje ručne radove i tako zaradila pokoju paru. Već dvanaest godina rani na prvi autobus, a priča da se za život sama bori od desete godine, kada je ostala bez majke. Sve što danas ima su dvije ćerke i unučići.

Banjaluka poklonila pet vatrogasnih vozila

Ključeve pet vatrogasnih vozila načelnicima opština Drvar, Bosansko Grahovo, Ljubinje, Čelinac i Kotor Varoš uručio je Igor Radojičić, gradonačelnik Banjaluke.

Detalji o legendarnom Gagi ne zanimaju Banjalučane?

Detalji iz života i blistave karijere legendarnog glumca Dragana – Gage Nikolića, satkani kroz priče eminentnih autora, našli su se u umjetničkoj monografiji “Gospodin mangup”, urednice Radmile Stanković, čija je promocija u Banjaluci privukla svega tridesetak ljudi. Da li zbog nedovoljno informisanosti, nedostatka interesovanja ili nečeg trećeg, Koncertna dvorana Kulturnog centra Banski dvor bila je