Detalji serije pljački na UKC: Vodila majku na terapije i pljačkala medicinare

Policija je uhapsila Tanju Janković (30) iz Banjaluke zbog više krađa izvršenih u Univerzitetsko-kliničkom centru Republike Srpske. Tokom istrage utvrđeno je da je Jankovićeva u julu i avgustu ove godine dovodila majku na terapije, a zatim iskoristila odsustvo zaposlenih radnika UKC RS i iz njihovih novčanika ukrala oko 500 maraka.

Marija Markanović, portparol Policijske uprave Banjaluka, objasnila je da je osumnjičena identifikovana nakon istrage koja je vođena na ravjetljavanju krivičnih djela krađe izvršenih u prostorijama zdravstvene ustanove.

– Osumnjičena se tereti da je u vremenskom periodu od 11. jula do 10. avgusta ove godine izvršila tri krivična djela krađe iskoristivši odsustvo oštećenih i iz novčanika ukrala novac u ukupnom iznosu od oko 500 KM – navela je portparolka Policijske uprave Banjaluka.

Nakon informacija o krađama u UKC RS policija je odmah obavijestila dežurnog okružnog tužioca Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka koji je naredio da se dostavi izveštaj protiv osumnjičene zbog počinjenih krađa.

– Policija nastavlja rad u cilju utvrđivanja da li se osumnjičena može dovesti u vezu sa drugim izvršenim krivičnim djelima protiv imovine – zaključila je juče portparolka Policijske uprave Banjaluka, Marija Markanović.

Policija je tako još jednom imala pune ruke posla kada se radi o serijskim pljačkama u najvećem zdravstvenom centru Republike Srpske.

Podsjetimo, prije tri mjeseca policija je uhapsila zdravstvenog radnika Marka Maleševića (21) iz Ribnika, jer je pljačkao pacijente na Klinici za onkologiju UKC RS.

Iako su detalji ovog slučaja ostali skriveni od očiju javnosti, „EuroBlic“ je otkrio da se Malešević nije zaustavio na jednom, već je počinio nekoliko krivičnih djela koja su okvalifikovana kao teške krađe.

Tokom istrage je utvrđeno da je Malešević iskorištavao teško zdravstveno stanje pacijenata koji su primali terapiju na Klinici za onkologiju UKC RS, nakon čega je krao njihove novčanike i zlatni nakit.

Nakon prijave o beskrupuloznom radniku UKC RS, nadležni tužilac je zatražio i dobio sudsku naredbu da se pretrese kuća na području Ribnika u kojoj živi osumnjičeni.

– Na osnovu naredbe Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu tokom pretresa kuće i pomoćnih objekata koje koristi osumnjičeni pronađeni su predmeti, odnosno novčanici sa ličnim dokumentima i nakit, a koji potiču iz krivičnih djela. Pronađeni predmeti biće dio materijalnih dokaza protiv osumnjičenog u budućem krivičnom postupku – izjavila je ranije Marija Markanović, portparol PU Banjaluka.

Protiv osumnjičenog je takođe dostavljen izvještaj Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka. Jedina sankcija koju je tada „zaradio“ Malešević bila je smanjenje plate i premještaj na drugu kliniku.

Blage kazne

Krivični zakonik Republike Srpske za krivična djela krađe predvidio je maksimalnu kaznu od tri godine zatvora.

Ukoliko se tokom krivičnog postupka dokaže krivica optuženi se može kazniti i novčanom kaznom.

(EuroBlic)

U Švedskoj preminuo mejdanski Bekenbauer, Džafer Smajić Bure

Fudbalska Banjaluka, Obilićevo (ranije Mejdan), Naprijed tuguju. Iz Švedske je stigla tužna vijest; u 73. godini umro je Džafer Smajić Bure, dugogodišnji kapiten, jedan od najboljih igrača u istoriji banjalučkog Fudbalskog kluba Naprijed.

Tamo u Stupnici, kraj Zelenog mosta, počeo je juriti za loptom „krpenjačom“, a fudbalski put ga je, baš kao i mnoge druge mladiće, odveo u Naprijed, gdje je već igrao njegov stariji brate Adem, a kasnije će im se pridružiti i treći Smajić, Ibrahim-Bajim.

I odmah je, kao 16-ogodišnjak izborio dres prvotimca. Njegove odlične igre nisu ostale nezapažene, ubrzo je stigao i poziv iz banjalučkog Borca. Došao je, 1967. godine, na Gradski stadion i dvije sezone nosio Borčev dres ali, poput mnoge druge banjalučke djece, nije mu pružena prava šansa, te je odigrao samo 23 utakmice u dresu banjalučke fudbalske „svetinje“, a trebao je, i morao je, po fudbalskom znanju i umijeću mnogo više.

Prednost su dobijali fudbaleri sa mnogo skromnijim znanjem i, garantovano, s manje ljubavi prema Borcu od Bureta. Zbog toga se vratio gdje drugdje nego u svoj matični klub FK Naprijed, da bi kasnije sa generacijom u kojoj su bili Eso Tahirović, Hazim Omerbašić, Milan Vlajić, Bogdan Petković, Šaćir Zulić, Ferid Hrustić, Jasmin Mašić, Besim Salihagić, Mehmed-Medićka Ališić… ispisao najljepše stranice klupske istorije.

Ta generacija je, bez konkurencije, najbolja u analima Naprijeda. Bila je na pragu Druge lige Zapad, ali su joj se na putu ka drugoligaškom društvu ispriječili bogatiji i „moćniji“ klubovi.

Džefer Smajić Bure izrastao je u to vrijeme u jednog od najboljih fudbalera na krajiškim terenima. Zvali su ga mnogi poznati klubovi, ali ljubav prema Naprijedu bila je jača od svega.

Uvek je bio uz mlade igrače, pomogao im, savjetovao ih, štitio ih. Nije prihvatao punude drugih, višerangiranih klubova, jer mu je Naprijed u srcu, a Borac neostvaren san i gorko iskustvo.

Za one koji, zbog svoje mladosti, ne pamte Bureta kao igrača treba da znaju da je Džafer Smajić Bure bio, u ono vrijeme, polivalentan fudbaler. Igrao je na pozicijama stopera, libera i defanzivnog veznog, a često je pomagao i u fazi napada.

Bio je igrač sa sjajnom tehnikom, odlično je „čitao“ igru i poziciono se postavljao na terenu. U duelima je bio izvrstan iako nikada „grub“ – volio je nadigravanje.

Posebno ga je krasila „skok igra“ i tu je spadao u sam vrh banjalučkog i krajiškog fudbala. Igrao je elegantno, a ponašanje je uvijek bilo fer i sportsko. Možda zvuči pretenciozno, ali svojom igrom i ponašanjem je podsjećao na „mejdanskog Bekenbauera“, a u tandemu sa bratom Ibrahimom-Bajimom to je sličilo čuvenom tandemu Bekenbauer–Švarcenbek.

Cijenili su ga svi njegovi saigrači, ali vrijednost se dokazuje kada te cijene „protivnički“ fudbaleri, a Bure je bio zaista cijenjen od svih fudbalskih znalaca ma koji dres da su nosili, i kao fudbaler i kao čovjek. Malo je takvih bilo. Sjajan fudbaler i dobričina, ljudska.

Kada je nakon 15 godina igračke karijere odlučio da kaže fudbalu zbogom (odigrao oproštajnu utakmicu 5. avgusta 1977.) ostao je u klubu kao trener. Svoje bogato iskustvo prenosio je na mlađe igrače, učeći ih, a mnogi su pod njegovom trenerskom palicom postali sjajni fudbaleri.

Kada god je Naprijed bio u fudbalskim problemima, kada su iz njega odlazili treneri, kada je trebalo spasavati klub, znalo se – tu je Bure. Nikad nije, poput drugih, uzmicao, hvatao se sa problemima u koštac i uvijek je iz njih izlazio kao pobjednik.

I kad je morao otići iz svoje Banjaluke, iz svoga Naprijeda, uvijek su mu bili u mislima, i njegov grad i njegov matični klub i njegova raja iz čaršije i fudbalskog „svijeta“.

Kad god je dolazio iz Švedske ili Sarajeva u Banjaluku, kad god je sretao nekog iz svoje generacije, uvijek je pitao: „Šta ima novo u Naprijedu?“

Nikad ga nije zaboravio, on mu je uvijek bio u duši i srcu.

Ali, su zato, nažalost, u Naprijedu zaboravili Džafera – Bureta Smajića, svog kapitena, svog asa, svoju fudbalsku legendu. Zaboravili su ga neki „novi“ Naprijedovci, ali ga nisu, niti će ikada, zaboraviti saigrači i navijači, ljubitelji fudbala iz njegove generacije, kao ni oni koji ga dobro pamte i kao fudbalera i čovjeka… a takvih je povelik broj.

Niko nikad neće moći zaboraviti onu čuvenu, najbolju, Naprijedovu half-liniju: Vlajić, Smajić, Tahirović, ili onu: Vlajić, Dž. Smajić, I. Smajić, half-liniju koju je poznavala i cijenila cela fudbalska Bosanska Krajina, ali i šira regija.

U nekoliko izbora „idealnog tima“ Naprijeda, od strane struke i navijača, Bure je uvijek, u svakom izboru, imao svoje mjesto.

Za 60. rođendan FK Naprijeda, kluba s Mejdana, u izboru fudbalskih radnika – bivših igrača Naprijeda i drugih banjalučkih klubova, nakon višemjesečne ankete, izabrani su 11 najboljih (iz različitih generacija):

Hazim Omerbašić, Brane Krivokuća, Irfan Hajdarević, Džafer Smajić, Šaćir Zulić – Bogdan Petković, Omer Jusić, Esad Tahirović, Fučo Čorbegović – Pašo Bećirbašić i Muhamed Ibrahimbegović.

Otišao je Bure na put bez povratka, otišao je u onaj „bolji svijet“, a tamo ga čekaju njegovu saigrači Ferid Hrustić, Eko Bajramović, Vlado Žujić, Fehim Ališić, Nurko Dervišević…

I tamo će ih sa kapitenskom trakom predvoditi Džafer – Bure Smajić.

(Ž. Tica)

Uzdrmano porodično gnijezdo Đukića iz Banjaluke: Otac teško obolio od brige za bolesnim sinom

Porodica Đukić iz banjalučkog naselja Kuljani dokaz je kako se život preko noći može promijeniti iz korena i postati borba za goli opstanak.

Mladi bračni par Dragana (35) i Radijan (33) skućili su se, stekli djecu, Saru (10) i Jovana (2,5) i uživali u idili koju su sami stvorili.

Sve do novembra prošle godine kada je Jovanu otkrivena leukemija, a tri mjeseca kasnije, zbog stresa i brige, Radijan je jedva preživio pucanje srčane aorte. Zbog dodatnih komplikacija, trenutno se nalazi u Sremskoj Kamenici, gdje danas treba da bude operisan.

– Sa nepune dvije godine Jovanu je ustanovljena leukemija. Ništa nije ukazivalo na to, samo je odjednom dobio temperaturu, otišli smo ljekaru, urađeni su mu nalazi koji su bili katastrofalni. Liječen je u Kliničkom centru, na onkologiji, a sada je na tzv. terapiji održavanja- svake četiri nedjelje ljekari mu rade lumbalnu pukciju, odnosno bodu ga u kičmu. Svakog ponedjeljka vadi krv, pa tako pratimo stanje, koje još varira – priča majka Dragana i dodaje da Jovan naredne dvije godine mora da pije lijekove koji mjesečno koštaju 90 evra.

Dijagnozu Jovanove bolesti teško je podnio otac Radijan, koji je i ranije imao srčanih problema.

– U februaru ga je naglo zaboljelo u grudima i ispostavilo se da mu je pukla aorta. Helikopterom je hitno prebačen za Tuzlu i samo 20 minuta ga je dijelilo od smrti. Tamo je operisan i bio je u teškoj komi dva mjeseca. Nakon toga, prebačen je na intenzivnu njegu u Banjaluku, a kasnije na palijativno odjeljenje u Gradiški, gdje je sve vrijeme bio na aparatima – kaže Dragana.

Dodaje da je, iako je njen muž proglašen pacijentom kojem nema spasa, zalaganjem tamošnjih ljekara Radijan pobijedio smrt.

Njemu danas u Kliničkom centru Vojvodine treba da bude operisan dušnik, koji mu je oštećen zbog čestog postavljanja cjevčice u vrat.

Operacija košta 16.000 evra, koje su Đukići, uz pomoć dobrih ljudi, nekako skupili.

Ova porodica nema nikakve prihode- Dragana ne može da radi, jer Jovana stalno vodi na pretrage, a i Radijana je njegovala dok je bio u kući.

Djevojčica Sara u septembru kreće u peti razred. Iako su joj potrebni knjige, pribor, nova odjeća i obuća, njena najveća želja je da tata i brat ozdrave i da ponovo budu srećna porodica.

Otvoren račun za pomoć Đukićima

Svi koji su u mogućnosti da pomognu hrabroj porodici Đukić, novac mogu da uplate na žiro račun u NLB banci na ime Dragana Đukić. Broj žiro računa je: 5620998137498110

(EuroBlic)

Pomozimo našem Vanji da se oporavi!

Vanja Pejaković (18) iz Kotor Varoša, koji je na ekskurziji u Italiji povrijedio vratni pršljen skokom u plitku vodu, oporavlja se, a njegovim roditeljima i dalje je potrebna pomoć kako bi liječenje bilo uspješno okončano.

Vanjin otac Saša Pejaković kaže da je napredak vidljiv.

– Od sredine jula smo prešli u drugu bolnicu u Lido di Jesolu i Vanja je svakodnevno pod nadzorom doktora. Za sada pomjera desnu ruku i nogu, dok lijevu stranu još uvijek ne može micati. Ne diše potpuno samostalno, ali doktori su puni optimizma i svi skupa vjerujemo da će se potpuno oporaviti – kaže Pejaković, dodavši da je putem humanitarnog broja koji je bio aktivan u julu prikupljeno je 49.000 KM.

– Pomoć nam je i dalje dobrodošla – rekao je Pejaković.

U akciju se uključio i Crveni krst RS, koji je sa kolegama iz Italije obezbijedio smještaj za Vanjine roditelje.

– Predsjednica Crvenog krsta Venecije obećala je da će oni platiti troškove Vanjinog transporta do BiH kad za to dođe vrijeme – rekao je generalni sekretar Crvenog krsta RS Đoko Mihajlović.

(Glas)

22 godine traže par iz Knina: “Pobjegli su sa svoje svadbe bez ičega, a nama su ostavili sve što su imali”

“Tražim porodicu koja je u izbjegličkoj koloni 1995. boravila dva dana u Trnu kod Laktaša: suprug Milorad sa suprugom u devetom mjesecu trudnoće.” Ovaj apel Vesna Blagić Tarabić iz Laktaša, kod Banjaluke, već treću godinu za redom, u danima sjećanja na pogrom krajiških Srba, objavljuje na društvenim mrežama.

Do sada je potraga bila neuspješna, ali Vesna se nada da će ove godine biti bolje sreće, jer je, zahvaljujući prijateljima iz Novog Sada, njen status na Fejsbuku podijeljen više od 700 puta.

– Želimo da se poslije toliko godina sretnemo u drugačijim okolnostima i prijatnijem ambijentu. Želimo znati da su živi, zdravi i srećni i želimo upoznati njihovog dječaka ili djevojčicu, koja ovog avgusta puni 22 godine – kaže Vesna.

Prijatelja iz okoline Knina sjeća samo iz priča svoje majke Radmile, jer je ona u avgustu 1995. imala samo tri godine.

– Bilo je strašno, izbjeglička kolona nepregledna, po komšijskim dvorištima traktori, zaprege, kamioni i ljudi koji su za tren oka izgubili sve što su cijeli život sticali, njegovali, voljeli – priča Radmila Blagić.

I danas joj u oku zaiskri suza kada o tome priča.

Noć sa trudnicom i njenom porodicom

Blagići, koji su i sami sa dvoje male djece 1992. izbjegli iz Travnika, u to su doba živjeli u privremenom smještaju u naselju Trn kod Laktaša, nedaleko od “Ambalažerke”, u kojoj je bilo zborno mjesto i odmorište za hiljade izbjeglica na putu ka Srbiji.

– Htjela sam da pomognem, bar malo, bar nekom, iako smo i sami jedva preživljavali. Zapazila sam trudnicu, premorenu i lica spečenog od vrućine, jer se danima, na plus 40, zlopatila na vrelom asfaltu. Nije imala više od dvadesetak godina i zvala se, čini mi se, Snježana – priča Radmila.

Pozvala je trudnicu i njenog supruga, stasitog crnokosog Milorada, te njihovu baku, u svoj dom. Skromni i nenametljivi, jedva su pristali da uđu, istuširaju se i prespavaju bar jednu noć u krevetu u čistoj posteljini.

– Nismo mnogo pričali; njima su se oči sklapale od umora, trudnica je jedva ušla u kadu da se okupa. Rekli su nam samo da su pobjegli, doslovno, sa svoje svadbe, nisu uspjeli ni da raspreme svadbene stolove kad je kolona krenula – priča Radmila.

Pitala ih je zašto se nisu vjenčali ranije, a oni su rekli da su čekali da vide šta će biti: hoće li biti rata, da li će se mlada poroditi u Kninu, ili negdje drugdje.

– Milorad je rekao: “Evo šta smo dočekali, sad tek ne znamo kud ćemo i šta ćemo, porodiće se na drumu ili u šumi”. Srce mi se steglo. I sama sam majka i imam dvije ćerke – kaže Radmila.

Za prezime nisu pitali

Još je potresniji bio rastanak, sljedećeg jutra. Kninjanima su javili da kolona kreće dalje i da prije osam moraju biti na zbornom mjestu. Ustali su u zoru, da se pozdrave sa domaćinima. Milorad se dugo zahvaljivao i obećao: “Jednog dana, kad sve ovo završi, doći ću da vas posjetim”.

– Spustio je na polasku neku kesu pored vrata. Bila je puna konzervi mesnih narezaka, koje su oni dobili kao pomoć. Dali su nam jedino što su imali i što ih je moglo spasiti od gladi – priča Radmila.

Kada je kolona krenula dalje, sjeća se Radmila, poslije dana nesnosne žege nesrećne ljude je zadesila kiša. Bacali su sa traktora i prikolica spakovanu ćebad, jorgane, vreće sa garderobom. Sve je to, kaže, bilo natopljeno i uništeno, kao da izbjeglicama nije bilo dovoljno jada i bijede.

Blagići ne vjeruju da su ih prijatelji iz Knina zaboravili. Vjerovatno su ih tražili na staroj adresi, ali Blagići su se preselili i sada žive u Laktašima, u svojoj kući u Ulici Mije Aleksića.

I iščekuju posjetu prijatelja, koje prije 22 godine za prezime nisu ni pitali.

 (EuroBlic)

U Banjaluci otvoren trening centar za potragu i spasavanje na vodama

U Rafting klubu “Kanjon” u Banjaluci svečano je otvoren Trening centar za potragu i spasavanje na vodama, prvi sertifikovani “Rescue 3” centar ovog tipa u BiH, koji nudi edukativni i trening program o tehnikama vođenja i spasavanja ugroženog stanovništva na divljim vodama i u poplavama.
Nastavi čitati U Banjaluci otvoren trening centar za potragu i spasavanje na vodama

Oboren rekord: U Banjaluci izmjereno 41,8!

Prema podacima hidrometeorološkog zavoda Republike Srpske danas je u Banjaluci u 17 časova izmjereno 41,8 stepeni Celzijevih.

Nastavi čitati Oboren rekord: U Banjaluci izmjereno 41,8!

Izujedao ih pas, a onda izgubili spor pred sudom

Banjalučani Biljana Gajić i Bjelan Ristić pre četiri godine zadobili su teške povrede nakon što ih je na ulici napao i izgrizao belgijski ovčar, a nakon višegodišnjeg sudskog postupka njihov zahtjev za odštetu je odbijen i sada moraju da plate blizu 5.000 maraka sudskih troškova.

Nastavi čitati Izujedao ih pas, a onda izgubili spor pred sudom

Banjalučani puni ideja: Kako prevesti veliku količinu robe

Ako nemate prikolicu ili novac za prevoz prtljaga možete da se poslužite i idejom ovog vozača koji je, po svemu sudeći, uspio veliku količinu robe da natovari u i na putnički automobil.

Nastavi čitati Banjalučani puni ideja: Kako prevesti veliku količinu robe

Predsjednik Skupštine, Talić, u kanjonu Tijesno: Podrška penjačkom festivalu

Predsjednik Skupštine grada Banjaluka Zoran Talić obišao je danas lokacije u kanjonu Tijesno na kojima će se u septembru održati međunarodni penjački festival „Drill and Chill“.

Nastavi čitati Predsjednik Skupštine, Talić, u kanjonu Tijesno: Podrška penjačkom festivalu

Banjalučanka pravi avanturista: “Sa Kilimandžara pamtim ukus kafe, Kina je potpuno druga planeta”

Suzana Vukmir (33) strastveni zaljubljenik u putovanja, počela je putovati još u majčinom stomaku, obišla evropske prestonice, države koje više ni ne postoje, a trenutno obilazi egzotična mjesta Afrike i Azije.

Holandija, Mađarska, Kina, Italija i Tanzanija samo su neke od država u kojima je boravila Suzana, za koju se može reći da je obišla više gradova nego što ima godina.

Sve je počelo, kaže ona, od malih nogu, jer su joj i roditelji ljubitelji pasoša punih pečata.

– Sjećam se se kada je tata vozio, a mama bratu i meni dodavala komadiće hrane na zadnjem sjedištu. Bilo je to neposredno pred pad Berlinskog zida. Imala sam pet godina, a ta zemlja se tad zvala Zapadna Njemačka – ovako sa Suzana Vukmir prisjeća svojih prvih putovanja u državu koje više nema.

Suzana je poslije putovanja sa roditeljima, putovala i sa svojim plesnim klubom, zatim sa jednom muzičkom grupom, a sada putuje sama, te kaže da se trudi iskoristiti svaku priliku da ode obići neki novi grad, a u posljednje vrijeme posebno je privlače egzotična mjesta.

– Uvijek sam težila da vidim čudne, egzotične zemlje. Želja mi je bila da posjetim prvo Jamajku, međutim Tanzanija je ipak bila suđena. Sa Kilimandžara pamtim ukus najbolje kafe na svijetu, te vina i piva od banane – kaže ona, te dodaje da putovanje u Afriku pamti po najljepšoj hrani koju je probala, jer oni nemaju razvijenu tehnologiju za uzgoj hrane i sve im je prirodno.

Na ostrvu Zanzibar, kaže, mogla bi da živi samo zbog hrane, tirkiznog mora i bijelog sitnog pijeska.

– Jednom nam je čak na koktel zabavi nestalo nane od koje su se pravili kokteli – objašnjava Suzana, pokušavajući da dočara koliko im se tamo sve svidjelo.

Kao na svakom putovanju, anegdote su bile nezaobilazne, a čuti kako stranici prepoznaju naš narod uvijek je zanimljivo.

– U Africi me doktor pitao da li sam nešto u rodu sa Slobodanom Miloševićevem. Prvo nismo vjerovali šta me pita, a onda smo se smijali do iznemoglosti – kaže Suzana.

Suzana se poslije Afrike uputila u Aziju, te živi u Kini u Šendženu, kineskoj Silikonskoj dolini i o ovoj zemlji ima samo reči hvale.

– Kina je potpuno druga planeta. Ne mogu je uporediti ni sa čim. Za Kinu ću ostaviti jedno poglavlje u životu, sigurna sam, pa tek tada moći odgovoriti na pitanje kako mi je ovdje – kaže ona.

Iako joj je svako putovanje priča za sebe, kaže da nije imala negativnih iskustava jer u svom koferu nosi samo pozitivnu energiju, koju, kaže, ljudi uvijek prepoznaju i uzvrate istom mjerom.

Na put oko svijeta često joj nedostaje Banjaluka, a najviše porodica, prijatelji i hrana.

– Nekada me savlada nostalgija, ali to je normalno. Još nisam putovala koliko želim, ali na dobrom sam putu. Nadam se jednog dana da ću putovati i na drugu planetu – kaže Suzana kroz smijeh.

I Norvežani znaju srpski

U moru iskustava i putovanja, ova avanturistkinja kaže da joj posebno mjesto u sjećanju zauzima evropska turneja sa grupom “Sopot”. Tada su obišli šest zemalja za 12 dana, a zanimljivih trenutaka ima mnogo.

– Scena koju definitivno pamtim desila se na granici Norveške i Švedske kad nam je službenik, tipičnog skandinavskog izgleda, rekao na našem jeziku – Dobar dan. Pet kruna. Srećan put – priča Suzana, te dodaje da im engleski jezik gotovo da nije bio potreban, jer su često nailazili na ljude koji govore srpski jezik.

(EuroBlic)

Dolijao serijski kradljivac bicikala u Banjaluci

Policija iz Banjaluke uhapsila je Banjalučanina J.J. (26), osumnjičenog za 10 krađa bicikala u ovom gradu, a što je on i priznao.

“Nezavisnim” je potvrđeno da su te krađe rasvijetlili pripadnici Policijske stanice Lazarevo. U pitanju su krađe počinjene od januara 2015. do jula ove godine na području koje operativno pokriva ova policijska stanica.

“J.J. je osumnjičen da je bicikla krao ulazeći u stubišta stambenih zgrada, te u dvorišne kuće i slične objekte. Prilikom kriminalističke obrade, J.J. je u potpunosti priznao izvršenje ovih krivičnih djela”, saopšteno je iz banjalučke policije.

(Nezavisne)

Nije epski junak, ali ima nešto zajedničko sa srpskim vladarem: Vjerovali ili ne, on je Car Lazar

Car Lazar Jelić (21) iz Branešaca kod Čelinca nije mitski junak, nego vlasnik mjesne kafane i srećno oženjeni roker, a odnedavno i ponosni mladi tata. Carica njegovog srca ne zove se Milica, nego Diana, a sin prvenac nije Stefan, nego Tadija.

Nastavi čitati Nije epski junak, ali ima nešto zajedničko sa srpskim vladarem: Vjerovali ili ne, on je Car Lazar

Upoznajte Dunju Pejić: Salate, izazovi i naučene lekcije

Sa Dunjom Pejić, po mnogo čemu neobičnom poljoprivrednicom, razgovarali smo ne samo o organskoj proizvodnji povrća već i o izazovima sa kojima se svakodnevno sreće, te sopstvenim životnim uvjerenjima koja promoviše reklamirajući svoj brend Salatica na fb stranici salatica.bl.

Činjenica je da se među našim potrošačima posljednjih nekoliko godina sve više traži hrana proizvedena po principima organske poljoprivrede. Jedan takav potrošač bila je i Dunja i upravo ju je nemogućnost pronalaženja takve hrane navela na ideju o ulaganju u poljoprivrednu proizvodnju. „Šta još?“, pitali smo je.

„Iako imam stalan posao, na porodično imanje me je dovela potreba za stvaranjem nove vrijednosti, nečega što će biti društveno korisno i smisleno, kao i potreba da se rezultati rada vide, osjete i doprinesu nečem dobrom, ali i želja da pobjegnem od svakodnevnog nezadovoljstva i stresa. Imanje se nalazi na tridesetak kilometara od Banjaluke i to je mjesto gdje sam uvijek, bez obzira na životne okolnosti, osjećala iskonsku sreću. Dakle, razlozi upuštanja u poljoprivrednu proizvodnju bez ikakvog prethodnog iskustva iz te oblasti nisu čisto altruistički, već dobrim dijelom egoistični“, dodaje uz osmijeh.

Kako kaže, o konvencionalnoj proizvodnji uopšte nije razmišljala, jer stavljanje profita iznad kvaliteta proizvoda nikada nije i neće biti dio njenog biznisa.

Nakon lutanja u mnoštvu ideja o revitalizaciji nekada aktivnog imanja, poplava tokom 2014. godine, te uopšte klimatskih promjena, Dunja se odlučila posvetiti plasteničkoj proizvodnji hrane, smatrajući nužnim obezbjeđivanje kontrolisanih uslova. Njen plastenik od 510 m² u kome uzgaja povrće nije blizu zagađivača i to je prednost koju je iskoristila. Proizvodnju je započela sa zelenom salatom na zemlji koja nikada prije nije tretirana ničim do stajskim đubrivom, a danas je njena proizvodnja proširena na nekoliko drugih kultura.

Pored povrća, u plasteniku su posađene i biljke koje štite povrće od bolesti i štetnih insekata. Po rubovima plastenika u kojem se ove sezone nalaze paradajz, tikvice, mahune i paprike, Dunja je zasadila kadifice i neven da svojim mirisom zaštite povrće od zemljišnih nematoda i drugih štetnika. Tokom jeseni u plastenik je posijala špinat i blitvu, te zasadila zelenu salatu. Kaže da bi u budućnosti željela više pažnje posvetiti starim sortama povrća i upoznati kupce sa okusima koji su se nalazili na trpezama naših baka, a koji su danas pali u zaborav, jer želja joj je da te stare sorte vrati u svakodnevnu ishranu svojih kupaca.

U razgovoru saznajemo i kako izgleda proces proizvodnje povrća po principima organske poljoprivrede:

 „U organskoj poljoprivredi se poštuju zakoni prirode. Sve aktivnosti u plasteniku se rade u cilju očuvanja prirodne ravnoteže, jer ukoliko dođe do narušavanja te ravnoteže, na biljkama će se pojaviti simptomi bolesti ili oštećenja od štetočina. Biljnim pripravcima i organskim preparatima ponovo se uspostavlja ravnoteža, bez upotrebe hemijskih preparata koji su otrovni za okolinu, gajeno povrće, životinje i ljude. Organska hrana je zdravija. Biljke se same bore, nema stalnih intervencija u vidu primjene hemijskih preparata i đubriva da bi se održale u životu i dale visok prinos. Naglasak je na gajenju zdravih biljaka, a samim tim i proizvodnji kvalitetnih plodova koji u sebi sadrže sve hranjive sastojke. Kupovinom i konzumacijom ovakvih proizvoda utičemo na svoje zdravlje i zdravlje cijelog ekosistema. Organska proizvodnja povećava biodiverzitet, čuva pčele i insekte predatore koji na prirodan način regulišu pojavu štetočina.“

Da ne ide sve glatko i bez problema potvrđuje bez zadrške, naprotiv, tvrdi da su problemi dio svakodnevice.

 „U početku sam paničila, noćima nisam spavala kada se pojavio žičnjak u zelenoj salati, alarmirala sam cijeli region kako bih našla rješenje. A rješenje tog i sličnih problema je u strpljenju, u saznanju da organskim preparatima neće promptno nestati štetočine ili bolesti, ali će pomoći da se ponovo uspostavi prirodna ravnoteža. Na štetu prinosa, naravno, ali u korist zdravog proizvoda.“

Govoreći dalje o teškoćama sa kojima se susreće, Dunja ističe da organska proizvodnja zahtijeva veoma mnogo uloženog vremena, znanja i rada čovjeka.

„Teško je u ovakvu proizvodnju ući spreman, jer je organska proizvodnja na našim terenima još uvijek na početku razvoja. Treba se posvetiti stalnom učenju i praktičnom radu. Kod nas nema adekvatne medijske prezentacije organskih proizvoda, organizovanog otkupa, ne postoji pijaca organskih poljoprivrednih proizvoda, nema specijalizovanih prodavnica, kupci se tek upoznaju sa ovakvom hranom i treba zadobiti njihovo povjerenje. Ne postoje niti skladišta i hladnjače, niti prerađivački centri. Proizvođač je prepušten sam sebi i izložen velikim ulaganjima. Takođe, mnoga sredstva dozvoljena za zaštitu biljaka u organskoj
proizvodnji nisu nam dostupna, kao što je to slučaj sa proizvođačima organskih proizvoda iz okruženja.“

Plodovi iz plastenika su zaslužili povjerenje kupaca i Dunja nam kaže da je upravo izgradnja povjerenja između proizvođača i kupca suština njenog bavljenja biznisom. Povjerenje stiče ne samo kvalitetom proizvoda već i putem svoje Fejsbuk stranice, na kojoj pokušava upoznati kupce sa kakvim se sve problemima povrće treba izboriti i koliko truda, rada i ljubavi treba biti uloženo u to da se na njihovim stolovima, tek nekoliko sati nakon berbe, nađu zdravi, ukusni i mirisni plodovi. Odlučna je u namjeri da omogući lokalnom stanovništvu da jede zdravu hranu.

Povrće dostavlja u „salatica gajbicama“. Sadržaj ovih gajbica zavisi od količine i raznovrsnosti plodova koji su spremni za berbu. Nije joj strano da kupcima otkrije neki novi gastronomski užitak, što je ovog ljeta bio slučaj sa cvjetovima tikvice, kao sastavnim dijelom „salatica gajbice“. Takođe, trudi se svoje povrće predstaviti i na pomalo umjetnički način, što je i razlikuje od ostalih proizvođača.

Dunji Fejsbuk stranica salatica.bl ne služi samo kao prodajni kanal, već koristi svaku priliku da na kupce i druga zainteresovana lica prenese i svoja životna uvjerenja. Pored standardnih „salatica gajbica“, promoviše „jutarnje izdanje salatica gajbice“, koje pored povrća uključuje kefir, sir i jaja, proizvedene po organskim principima od strane jedne mlade i vrijedne porodice iz susjednog sela.

Dunja piše: „Salatica cijeni dobro društvo,
jer se u dobrom društvu dijele zajedničke vrijednosti. U dobrom društvu se dobro zabavlja, a i dobro jede.“ 

U drugoj objavi, npr. paradajz referiše kao „survivor“, s obzirom na sve nedaće koje su ga snašle, te kaže kako je on čisti dokaz da je nemoguće moguće.

Za kraj ovog razgovora poručila je:

„Ukoliko želite da se bavite organskom proizvodnjom, morate stalno da se edukujete i da ne posustajete pred svakodnevnim problemima, a povjerenje kupaca da stičete ne samo kvalitetom svojih proizvoda već i ulaganjem u izgradnju povjerenja. Samo na taj način vaša proizvodnja može biti profitabilna i to se ne može desiti preko noći. Izazova je mnogo, ali svaki problem je rješiv. Fokusirajte se na preventivu. Biljke posmatrajte kao čovjeka i biće vam jasno da jak imuni sistem čini čuda.“

Dunji se pridružujemo u nadanjima da će naše društvo početi više pažnje da poklanja zdravom načinu života i ishrane, a samim tim i značaju proizvodnje po organskim principima, te da će kupci prilikom kupovine hrane da se rukovode motivima unapređenja vlastitog zdravlja, očuvanja životne sredine i prirodnih resursa.

(Časopis Talas #3, Ranka Vojnović)

Koliko su banjalučki odbornici aktivni na zasjedanjima gradskog parlamenta

Od konstitutivne sjednice banjalučke Skupštine grada održane 23. novembra prošle godine pa do ljetne pauze po broju diskusija, javljanja i replika u Skupštini grada najaktivniji je bio nezavisni odbornik Vladimir Mirošljević. Nastavi čitati Koliko su banjalučki odbornici aktivni na zasjedanjima gradskog parlamenta

Foto-robot odao napadača na djevojke na banjalučkom izletištu Banj brdo

Uz korištenje foto-robota, banjalučka policija pronašla je i privela Banjalučanina Željka Fijačka (25), za kojeg je utvrđeno da je na banjalučkom izletištu Banj brdo napao dvije Banjalučanke.

Nastavi čitati Foto-robot odao napadača na djevojke na banjalučkom izletištu Banj brdo

Električara ubila struja

Električar Dragan Kukić (35) poginuo je od strujnog udara, izvodeći radove na banderi kod svog komšije u Trnu kod Laktaša.

Kako saznajemo u Policijskoj upravi Banjaluka Kukić je, u privatnoj režiji, pokušavao da otkloni određeni kvar.

Pretpostavlja se da je tom prilikom došlo do kratkog spoja, a potom jakog strujnog udara usljed čega je Kukić na mjestu ostao mrtav.

– Izvršen je uviđaj i tom prilikom je utvrđeno da se radi o nesrećnom slučaju i da nema tragova koji bi ukazivali na eventualno krivično djelo – navode u PU Banjaluka.

(Srpskacafe.com)

Domišljati Banjalučanin pronašao odličan način da se rashladi!

Građani širom BiH proteklih dana kubure sa ekstremno visokim temperaturama, zbog kojih pune ruke posla imaju sve zdravstvene ustanove u Srpskoj i FBiH.

Živa na termometru bukvalno divlja, danima skače iznad 40 stepeni, a građani na sve načine pokušavaju da se rashlade i „sačuvaju“ zdravlje a i, našaliće se mnogi, pamet.

Oni koji su u prilici „spas“ traže na bazenima, rijekama, moru… Oni koje nisu te sreće se služe „alternativnim“ metodama.

Očito ni klima više ne pomaže, pa je jedan domišljati stanovnik Banjaluke odlučio da „zalegne“ u frižider.

Fotografija ovog neobičnog prizora podijeljena je na Fejsbuk stranici „Uživo sa balkanskih ulica“ i društvene mreže nasmijala do suza.

Više od 2.000 lajkova, 60 dijeljenja i mnogobrojni komentari dovoljan su dokaz da se ova objava svidjela „zaljubljenicima“ u internet.

– Jedino ovako preživjeti, nema druge – piše, između ostalog, ispod objave.

 

(EuroBlic)

Nakon brutalnog napada na baku unuk smješten na psihijatriju

Rade Drljača (22) iz Banjaluke nakon brutalnog napada na baku Dragicu Klašnju (78) smješten je na Kliniku za psihijatriju, potvrđeno je juče iz Policijske uprave Banjaluka.

Podsjetimo, Klašnja je napadnuta 4. avgusta u večernjim časovima u svojoj kući u banjalučkom prigradskom naselju Motike.

Tragediju su spriječile komšije koje su nakon poziva u pomoć, dotrčale do kuće i spasile baku koja je već bila vezana selotejp trakama po tijelu.

Drljača je bio u pratnji saučesnika Dragan P.

Baka je u ispovijesti za „EuroBlic“ otkrila detalje napada unuka za kojeg se kako kaže, cijelog života brinula.

– Čim je Rade ušao u sobu gdje sam bila isključio je fiksni telefon. To me začudilo, pa sam ga pitala zašto to radi, ali nije odgovorio ništa već je uzeo pivo i sa tim Draganom je sjeo za sto – ispričala je baka Dragica.

– Kada je taj Dragan vidio da gledam u šešir koji je bio na stolu polako ga je podigao, a ispod njega je bio veliki nož. Pogledala sam u Dragana, on mi se obratio riječima: Sada ćemo da te zakoljemo- prisjetila se Dragica dodavši kako je tu rečenicu ponovio i njen unuk.

(EuroBlic)

Stojnić: Osumnjičeni priznao da je napadao Banjalučanke

Dvadesetpetogodišnji Ž.F. iz Banjaluke, koji je priveden zbog napada na dvije sugrađanke, potpuno je priznao te napade, potvrdio je Željko Stojnić, komandir Policijske stanice Obilićevo.

On je naglasio da su u pitanju napadi koji su prijavljeni 24. i 25. jula.

“Ž.F. je priveden juče. Protiv njega slijedi podnošenje Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka Osnovnom sudu u Banjaluci”, rekao je Stojnić.

(Nezavisne)