Zapisi iz arhiva: Kroz Banjaluku ne pjevaj (1): Primadona i prvak Beogradske opere
Još u davna vremena iskovana je narodna izreka “Kroz Banjaluku ne pjevaj!” Zavirimo li u te dane, sa priličnom dozom samopouzdanja možemo da zaključimo kako se ovdje nekad pjevalo bolje, glasnije i toplije nego danas. Šta je tome razlog, možemo samo da slutimo.
Sjajne pjevačke karijere između dva svjetska rata postigli su Bahrija Nuri-Hadžić i Krsto Ivić, primadona i prvak Beogradske opere, koji su se u svijet otisnuli iz Banjaluke.
Bahrija je rođena 1904. u Sarajevu. Njen otac Osman, rodom iz Mostara, služio je u okružnim sudovima u Mostaru i Sarajevu, potom kod Zemaljske vlade u Sarajevu, a onda i kao profesor i direktor šerijatske škole. Na tom ga je mjestu zatekao Prvi svjetski rat, u toku kojeg je bio sreski načelnik u Dubici i u Banjaluci. U toku Veleizdajničkog procesa, grdne banjalučke nevolje, Osman Nuri-Hadžić je sačuvao obraz. O njegovom držanju je ovo napisao Kosta Krajšumović:
“… Osvanula je Velika subota 1917. Tada nam je pročitana presuda… Vratili su nas nazad u Crnu kuću. Prostor pred apsanom bio je prekriljen ženama i decom, jer su muški bili na frontu ili po raznim apsanama i internacijama. Posle pročitane presude pojavili smo se po prozorima naših ćelija. Napolju je nastao urnebes. Pljeskanju, uzvicima i odobravanju nije bilo kraja. Najednom iz naših ćelija spontano odjekuje himna, kao usred Beograda, himna pravde i slobode: “Bože, pravde, ti što spase…”. Pevanje himne po ćelijama prihvatio je okupljeni svet… I niko od učesnika nikada nije pozvan na odgovornost. Sreski načelnik bio je Osman Nuri-Hadžić…
U jesen 1917. premeštaju nas iz banjalučkog zatvora u sarajevski… Pred sam odlazak iz Banjaluke sreski načelnik dozvoljava puna tri dana da nas posećuje i poznat i nepoznat, i bliži i dalji, ko god hoće, kad hoće i koliko hoće. A kada nas, u lance i kanap vezane, sprovode na stanicu za voz, banjalučkim ulicama i uzduž železničke pruge, pozdravljalo nas je na hiljade žena, devojaka i dece iz Banjaluke i okolnih sela. Voz nam je obasipan cvećem. Vagoni su bili prepuni ponuda u jelu i piću, naočigled organa sreskog načelnika u Banjaluci.”
Osman je po oslobođenju biran za člana banjalučkog Narodnog vijeća, a onda i za prvog poslijeratnog sreskog načelnika. Iz Banjaluke je premješten u Beograd, gdje je bio na dužnostima načelnika u Ministarstvu unutrašnjih djela i državnog savjetnika.
Uz takvog oca, uza sve i književnika i publicistu, i majku iz roda Sokolovića, solidno obrazovanu, te još tri sestre, Bahrija je provela mladost. Otac joj je bio i ljubitelj i poznavalac opere, pa je Bahriji i u Banjaluci obezbijedio muzičko obrazovanje. Poduke joj je davala Ana Molnar, nastavnica klavira i pjevanja na Višoj djevojačkoj školi.
Po završetku bečkih studija Bahrija dobija angažman u Bernu, a 1931-60. je primadona Beogradske opere.
Kritika je za nju navela da je “umjetnica rijetke mnogostranosti, podjednako dobra u visokodramatskom fahu, kao i u koloraturnom pjevanju, čijom tehnikom vlada otmjeno i tečno” i da je riječ “o idealnom slučaju harmoničnog izjednačenja divergentnih muzičkih efekata”.
Najzvjezdanijim trenutkom svoje karijere smatrala je ulogu Lili u istoimenoj operi Albana Berga, no podjednako zapažena bila je i kao Saloma, i to pod dirigentskom palicom samog Štrausa, kao Dezdemona, Aida, Manon ili Koštana. Karijeru joj je prekinuo Drugi svjetski rat. Tek nakon desetak godina se vratila na scenu, ali na repertoaru Beogradske opere više nije bilo uloga po njenoj mjeri i ukusu.
Bahrija je umrla 1993. u Beogradu, ne ostavivši za sobom nijedan tonski zapis.
Krsto Ivić (1897-1973), Glamočanin rodom, nije imao tako lako djetinjstvo. Po završetku osnovne škole počeo je da šegrtuje kod veletrgovca Vlade Babića. Njegov izuzetan talenat se nije dao sakriti, pa Krsto na nagovor i uz izvjesnu novčanu pomoć bogatijih Banjalučana odlazi na konzervatorij u Beč. Dvije je godine živio teško, a tek treće je postao stipendista Beogradske opere. Uskoro je u Beč stigla i Bahrija, kao i još jedan Banjalučanin – Lale Grbić, koji je studirao klavir i filozofiju (!). Kad se tome dodaju i Simo Milanović (farmacija), Ljubo Grbić (prava) i Draga Panković djev. Livnjaković (medicina), bila je to sasvim solidna banjalučko-bečka studentska kolonija.
Ivić je na sceni Beogradske opere debitovao 1926. kao Lenski u “Evgeniju Onjeginu”, a 1927-29. se usavršavao u Napulju. Slijedila su gostovanja na svim značajnim evropskim scenama. Kažu da je pjevao u čak 54 uloge. U Pragu se svojevremeno 16 puta na bis vraćao na scenu. Jedan inostrani list je pisao da je Ivićev glas jedan od najljepših na svijetu.
Banjaluku nije zaboravio. Gotovo svakog ljeta je tu posjećivao rodbinu, a održao je i tri koncerta, predstavljajući svojim bivšim sugrađanima najpopularnije arije Vagnera, Verdija, Bizea, Pučinija…
(glassrpske.com)
