ALEKSANDAR PEJAKOVIĆ, REDITELJ: Zadovoljna lica mališana su mi najbolja nagrada i plata
U mom osjećanju svijeta estetika je nedodirljiva. Estetski kriterijum mi je na prvom mjestu i tu nema kompromisa. Ne smije da postoji ništa što je banalnost, prostakluk, neukus, u bilo kom segmentu. Pokušao sam da svojim umjetničkim rukopisom pokažem da umjetnička riječ mora da bude snažna, da ima težinu, ali i odgovornost.
Rekao je ovo za “Glas Srpske” reditelj Aleksandar Pejaković, koji već godinama svoj umjetnički pečat ostavlja na pozorišnim scenama širom Republike Srpske. Za svoj rad je nagrađivan, a prošla godina je, kaže, za njega bila posebno važna.
Šta je za vas obilježilo 2019. godinu kada je riječ o pozorišnom angažmanu?
U mom umjetničkom radu, 2019. bila je po mnogo čemu značajna i zanimljiva. Poslije “Doživljaja mačka Toše” predstave kojom sam krajem 2018. godine krunisao svoje učenje lutkarstva na doktorskim studijama u Sofiji, otvorile su mi se nove kapije. Počeli su da mi stižu pozivi sa raznih strana da režiram, kako u Republici Srpskoj, tako i u Srbiji i u regionu. Djeca su najvažniji dio mog autorskog identiteta i uvijek me posebno raduje kada uradim nešto za njih. Zadovoljna lica mališana su mi najbolja nagrada i plata. U Dječijem pozorištu Republike Srpske svojoj matičnoj kući, sam tokom višegodišnjeg rada mnogo puta doživio iskrene aplauze i priznanja malih gledalaca za svoj rad. Nedavno sam i u Sarajevu u Pozorištu mladih režirao novogodišnju predstavu “Avanture Snješka Bijelića” koja je visoko ocijenjena i od najmlađe publike, ali i od stručne javnosti. Uložio sam velike napore da ponudim nešto autorsko i autentično djeci povodom praznika i trud se isplatio. Predstava je već doživjela više izvođenja i uvijek je sala ispunjena do posljednjeg mjesta. Iz kruševačkog pozorišta dobio sam ponudu da na njihovoj sceni rediteljski postavim Ćopića. Pisac “zlatne bajke o ljudima” uvijek mi je inspirativan i interesantan i svako promišljanje Ćopića i rad po njegovom tekstu za mene je bajka. Sve su to zanimljivi umjetnički zadaci, novi izazovi, ali ono na šta sam najviše ponosan je dosljednost. I u 2019. godini kao i od početka mog umjetničkog rada uspio sam da odolim mnogim iskušenjima i ostanem dosljedan sebi, svojoj umjetničkoj viziji. Ponekad skupo plaćam tu istrajnost, ali dobronamjerni ljudi to prepoznaju i poštuju. To mi je dovoljno.
Banjalučko studentsko pozorište nedavno je oduševilo publiku novom predstavom. Krajem novembra je u organizaciji ovog pozorišta održan Internacionalni festival “Kestenburg” koji je pobrao sve pohvale. Kako objašnjavate taj fenomen s obzirom na to da je riječ o maloj grupi ljudi koja postiže značajne rezultate?
Studentsko pozorište je fenomen ne samo našeg pozorišnog života, nego i Banjaluke, kulture uopšte. Mnogo se govori o učešću Studentskog pozorišta na međunarodnim festivalima, nagradama, svjetski priznatom Festivalu “Kestenburg” koje organizujemo i okuplja studentska pozorišta iz cijelog svijeta.. Međutim u mojim sjećanjima je živ početak našeg rada u podrum sceni, u Gospodskoj ulici, u epicentru Banjaluke. Mi smo počeli da pravimo repertoar u pozorištu za koje mnogi nisu znali gdje se nalazi. Naše Studentsko pozorište ne tako davno ličilo je na malo komforniju šupu sa stolicima u kojima nije udobno sjediti i u kojima su dame nerijetko poderale čarape. Sve te probleme mi smo prevazišli, jer ljudi koji dolaze u Studentsko pozorište osjećaju naš entuzijazam, stvaralačku znatiželju i namjeru da uradimo nešto dobro ne samo za pozorište, nego i za svoj grad i za republiku. Zahvalni smo na tome svim prijateljima Studentskog pozorišta, čiju privrženost i te kako osjećamo, a ima ih jako mnogo i u Banjaluci, kao i na raznim stranama svijeta. Festival “Kestenburg” i ove godine je pokazao da nekadašnje naše malo, skromno Studentsko pozorište grabi krupnim koracima naprijed i dobija priznanja za svoj rad širom svijeta. Dovoljno je podsjetiti da smo i ove godine ugostili studentska pozorišta sa tri kontinenta, da su svi učesnici sa našeg festivala otišli zadovoljni i poželjeli ponovo da dođu na “Kestenburg”.
Šta je, po vašem mišljenju, obilježilo 2019. godinu u pozorišnom životu Banjaluke i Republike Srpske?
Definitivno to je predstava “Noć bogova”, reditelja Marka Manojlovića sa briljantnim Vojinom Ćetkovićem, Dejanom Lutkićem i Nebojšom Ilićem. Ubjedljivo najgledanija predstava ne samo u Banjaluci gdje je doživjela osam izvođenja, nego i u cijeloj Republici Srpskoj, koju je do sada vidjelo više od 15.000 gledalaca. Gostovanja beogradskih glumaca u Republici Srpskoj organizovana su u saradnji sa Banjalučkim studentskim pozorištem. To je veoma dragocjeno za nas. Vrhunska glumačka dostignuća i oduševljenje naše publike njima izvanredno je odjeknulo i u Evropi i u svijetu, tako da glumcima stalno stižu pozivi za nova gostovanja, kao i ponovno izvođenje predstave u gradovima u kojima su već igrali. To nas raduje.
(Glas Srpske)
SABLIĆ: Bila sam u Banjaluci i zagledala ljude – jesu li glasali umjesto mene u Beogradu?
