Magazin 04.08.2021.

BANJA LUKA U PUTOPISIMA I ZAPISIMA: “Iz prošlosti Banje Luke”

ČITANJE: 25 minuta

Prethistorijska nalazišta u okolici Banje Luke svjedoče da su se tu nalazila naselja. Prvi su poznati stanovnici ovih krajeva bili Iliri, Tračani i Kelti.

Rimska okupacija Balkanskog poluotoka ostavila je izvjesne tragove do našeg vremena. Kroz Banju Luku je prolazila cesta vežući Solin (Salonu) s magistralom Sisak (Siscia) – Srem. Mitrovica (Sirmium). Ostaci iz rimskog perioda su brojni, a utvrđena je i lokacija naselja.

Grad Banja Luka se spominje prvi put 6. II 1494. u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II, u kojoj se navodi Juraj Mikulašić kao kaštelan Banje Luke. Ovaj se grad nalazio u Gornjem Šeheru s jedne i druge strane Vrbasa.

Pored ovoga grada, u srednjem vijeku, u okolici tadašnje Banje Luke nalazilo se više gradova: Vrbaški Grad, Zvečaj, Bočac i Kotor. Na osnovu najnovijih ispitivanja izgleda da je Vrbaški Grad bio na mjestu današnjeg Kaštela.

Tvrđava Bočac

Današnja Banja Luka je postala grad, u pravom značenju riječi, tek po turskoj okupaciji. Krajem 1527. Turci su zauzeli Jajce, što je dovelo do pada cijele Jajačke banovine.

Čim je palo Jajce, zapovjednik Vrbaškog Grada Andrija Radatović, pošto se nije mogao oduprijeti Turcima, po jednom zapisu, „zapali grad i varoš i sramotno pobjegne“.

Dolaskom Turaka u Banju Luku, današnji Gornji Šeher, grad počinje da se razvija. Polet izgradnje uzima brži tempo 1553. kada je stolica bosanskog sandžak-bega prenesena iz Sarajeva u Banju Luku, koja postaje administrativni centar i značajno strateško mjesto za operacije prema Hrvatskoj.

Sofi Mehmed-paša, sandžak-beg, došao je u Banju Luku 1553. i razvio živu građevinsku djelatnost u Gornjem Šeheru. U 16. i 17. stoljeću Gornji Šeher doživljava svoj najveći uspon, koji je zaustavljen prodorom austrijskih četa 1688. u Banju Luku, koje su, pri povlačenju, zapalile grad i varoš, te je gotovo sve stradalo što je izgradio Mehmed-paša.

Donji Šeher, savremena Banja Luka, razvija se u značajan grad za vrijeme Ferhad-paše Sokolovića, posljednjeg sandžak-bega (1574-1580) i prvog berglerbega (1580-1588).

Bosna je postala 1580. beglerbegat, a Banja Luka centrom višeg ranga, što je znatno utjecalo na njen daljni razvoj.

Ferhad-paša je osnivač današnje Banje Luke. Na prostoru između Crkvene i Vrbasa izgrađen je Donji Šeher. Na ovome je mjestu „od godine 1576. do 1587. izgradio ništa manje nego dvije stotine i šesnaest objekata: poznatu džamiju Ferhadiju, kraj nje mekteb i turbe za sebe, pa šadrvan i hamam i za njih poseban vodovod, zatim sahat-kulu, javne zahode, karavan-saraj i ambar za žito, pa u neposrednoj blizni džamije 200 samih obrtničkih i trgovačkih dućana, čitavu dakle čaršiju, dalje most preko potoka Crkvene, drveni most preko Vrbasa, u blizini tih objekata do 2 km kaldrme u širini od 5 aršina od Gornjeg Šehera do potoka Crkvene“.

Požari, poplave, austrijske čete i zub vremena uništili su mnogo, ali su ipak ostali neki značajni objekti koji čuvaju živu uspomenu na svog osnivača. Džamija Ferhadija, Šadrvan, Turbe i Sahat-kula i danas stoje u ovome gradu kao najljepši arhitektonski spomenici turskog perioda.

Ferhadija

Sahat-kula u Banjoj Luci

Evlija Čelebija, turski putopisac, posjetio je Banju Luku 1660, prije austrijsko-turskih ratova, pa je vidiograd u njegovom najvećem usponu. On piše da „svaka bolja kuća ima vinograd, bašču i ružičnjak, divan kao zemaljski raj“. Zapazio je i ljepotu okolice Banje Luke, pa kaže da ima oko sedamdeset izletišta. Oduševilo ga je bogatstvo i jevtin život u gradu: „To je jako bogat Šeher. Za jedan bakarni penjez dobije se oka odlična hljeba, a oka goveđeg mesa stoji 3 penjeza, kablica jogurta jedan penjez, a sam bog zna koliko ima meda i masla“. Evlija bilježi da „trgovci odlaze u Beograd, Skoplje i Solun“.

Pored ovih mjesta banjalučki su trgovci trgovali sa Sarajevom, Splitom i Venecijom a u 18. i 19. stoljeću s Trstom i prekosavskim krajevima.

Ekonomskom prosperitetu grada znatno je doprinijelo što je Banja Luka bila glavni grad pašaluka od 1553 – 1639, a kako je bila blizu granice sultan Murat III svojim fermanom od 2. XII 1587. oslobađa „stanovnike kasabe Ваnје Luke od plaćanja svih poreza i daća zbog blizine njihove kasabe serhatu (granici) i njihove pripravnosti braniti oružjem državu od nevjernika. Taj je privilegij vrijedio sve do uvođenja reformi u XIX stoljeću“.

Kada je u prvoj polovini 17. stoljeća prenesena stolica bosanskog vezira iz Banje Luke u Sarajevo, u njoj su sjedili „njegov zastupnik (kajmekan ili muteselim); gradski vojvoda, 2 serdara (od 1686), 2 dizdara i otprije 1690. kapetan, onda kadija (od 1587) i muftija od XVII stoljeća“.

Izgubivši položaj glavnog grada, Banja Luka stagnira, a od kraja 17. stoljeća stalno opada sve do austrougarske okupacije 1878. godine. Banja Luka je sa svojom okolicom osjetila teške posljedice austrijsko-turskih ratova 1683-1739. Austrijske čete su dva puta prodirale u Banju Luku 1688. i 1737. i oba puta ostavile iza sebe palež i bijedu.

Za ovih ratova bilo je gladnih godina, požara i kuge, koja je harala 1690, 1732, a javiće se i 1813-1818. Naročito je 1732. bila velika epidemija kuge. Umrlo je 7000 ljudi u Banjoj Luci.

Ljetopisac fra Nikola Lašvanin iz 18. stoljeća u svom Ljetopisu je ostavio potresnu zabilješku o gladi u BanjojLuci: „U Banjojluci koga bi obisili, obnoć bi ga gladni ljudi svega izili, a u to vrime paša siciaše i višaše uskoke i raju, koga god bi doveli i te bi ljudi mrtce sve izili“.

1737. prodrli su Austrijanci u Banju Luku pod komandom generala Hildenburghausena sa zadatkom da zauzmu Banju Luku, Jajce i da prodru u dolinu Bosne i Drine. Veliki je vezir preporučio bosanskom veziru Ali-paši Hekimoglu „da izbjegava borbu“. Alipaša nije prihvatio savjet velikog vezira, već je s vojskom, sastavljenom u većini od domaćih muslimana, iznenada napao austrijske čete koje su opsjedale Banju Luku od 23. jula, kada su se ulogorile na Banjalučkom polju.

General Hildenburghausen je pozvao komandanta banjalučke tvrđave da se preda, a ovaj je odgovorio topovskom paljbom, a „Hildenburghausen otpoče cerniranjem Banje Luke i sistematskim napadom s linije Lauš Brdo ušće Vrbanje, na tvrđavu. Ovu je pretstavljala citadela-kastel u južnom kutu reke Crkvine i Vrbasa, zaštićena i sa juga i sa zapada vodenim rovom, a opasana bastioniranim 6-8 m visokim i 2 m debelim zidovima, povezana mostom s predgrađem na desnoj obali Vrbasa. Posada, blagovremeno pojačana, cenjena je na 5000 ljudi. I pored žilave aktivne odbrane, napadač je 31. VII poseo desnu obalu Vrbasa, 3. VIII zauzeo ispred tvrđave jurišne tranšeje i spremao se da noću 4/5. VIII izvrši opšti juriš na levoj obali Vrbasa, dok je slabi odred generala Baranvara trebalo s desne obale da prodre preko mosta u tvrđavu“. Za to vrijeme Alipaša krene vojsku od Travnika preko Jajca u selo Podrašnicu (između Jajca i Sitnice), sačeka „pobedničke čete od Ostrovice pod Mehmed-begom Fidahićem“ i odluči da napadne opsadu na desnoj obali Vrbasa. Vezirova je vojska vještim manevrom iznenadila austrijsku vojsku 4. VIII izvršivši „oko podne opšti napad na Ваrаnyа i pojačanja. Mehmed-beg Fidahić na desnom krilu obiđe s konjicom pešadiski front, udari snažno u levi bok, gdje se nalazila konjica, raspršte je i unese nered i paniku u ceo neprijateljski raspored. Tek pred noć 4/5. VIII borba je prestala. Austrijanci su toga dana imali oko 6000 mrtvih (veći dio se utopio u Vrbasu) i 300 ranjenih, protivnički gubici mogli su biti nešto manji. Ali moralni poraz bio je takav da je Hildenburghausen već 5. VIII napustio Banju Luku“.

Od kraja 18. stoljeća pa do 1851. Banja Luka je u stalnom opadanju, kada postaje, prilikom reorganizacije uprave, centar okruga, kome su pripali Tešanj, Derventa i Bosanska Gradiška. U Banjoj Luci, centru okruga, nalazila su se „uprava vijeća (idare, medžlis) za okrug i srez u kojima su bili zastupani građani svih konfesija“.

U toku operacija Omer-paše Latasa (1850-1851) protiv bosanskih feudalaca, koji su pružali otpor sultanovim reformama, u Banju Luku su ušli Krajišnici početkom proljeća 1851. godine. I. F. Jukić, Banjalučanin, ostavio je podatke o ulasku Krajišnika u Banju Luku: „Prva vojska pod Alijom Kedićem preko Prijedora i Kozarca udari na Banju Luku. Ali-beg Džinić, kajmekan banjalučki, s nekoliko stotina Turaka zatvori se u grad, ostali Banjalučani (kao i svi putem Turci od Une dovde) sjediniše s Krajišnici“.

Sutradan im Ali-beg predade grad, a on sa 50 drugova pobjegne put Kotora. Krajišnici su ostali u Banjoj Luci mjesec dana, a Jukić bilježi da su ih „s hranom i drugim potrebnim stvarima morali sami krstjani izdržavati, i osim toga, tolike ucjene davati“.

Poslije pobjede nad Krajišnicima kod Jezera u martu 1851. Omer-paša je došao u Banju Luku, u koju je „ušao bez borbe. Mnogi ugledni ljudi bili su uhapšeni, a sve kuće ustanika koji su otišli prema Uni dao je porušiti“.

Jukić u navedenom radu opisuje prilike u Banjoj Luci prilikom Omer-pašina ulaska u grad: „Pohvata odmah neke prednjake, među njima i Hađži-Abiba, koga je Kedić učinio muselimom, te ih strašno dade istući. Tako ih je za tri dana tukao nemilice, zakivao u gvožđe, i morali su ispod konja đubre kidati. Ostalim zapovijedi da što brže namet od 3000 kesa (1,500.000 groša) moraju u carsku haznu platiti, od kojih novaca 100.000 odredi za kršćane jajačke. Banjalučana bilo je otišlo preko Une s Krajišnicima okolo 70. Zapovijedi da im se kuće sruše, i da od one japije – građe – načini crkvenska kuća koju su isti Banjalučani razvalili i građu odnijeli. To je poslije s bandom vojničkom učinjeno, al građa nije snešena ni crkvenska kuća načinjena, kao ni šteta banjalučkim kršćanima do danas isplaćena, a bila je popisana i iznosila blizu 500.000 groša“.

Omer-paša je i u Banjoj Luci primijenio oštre mjere protiv ustanika. Nije imao nimalo sentimentalnosti, iako je u ovom gradu živio izvjesno vrijeme. (Omer-paša je došao. 1828. u Banju Luku kao prebjegli austrijski podoficir iz Zadra. Tu je primio islam živeći kod porodice Bojić. Iz Banje Luke je otišao u Vidin, a odavde u Carigrad, gdje počinje njegova vojnička karijera dok nije došao do čina seraskera.)

Poslije akcije Omer-paše Latasa Banja Luka je, kao i ostala Bosna, ekonomski oslabila. Istaknuti feudalci su bili skršeni i internirani u daleku Tursku. Trgovci i obrtnici su također pretrpjeli krizu, jer je kupovna snaga naroda oslabila pošto je stradao dajući doprinose za ratne operacije.

Ivan Kukuljević je boravio u Banjoj Luci od 27. aprila do 7. maja 1857. i u svom Putopisu ostavio nekoliko značajnih podataka o izgledu grada i životu ljudi. Kukuljević navodi da se u dućanima vidi „kojekakvih bečkih, i terstjanskih sitnarijah, što neće baš usrećiti Bosnu“, u kući trgovca Pišteljića je vidio „europejske postelje“, čija je žena bila „u odjeći europejskoj“.

Hadži Mehmed Hašijić, rođak Hadži Nazifa Đumišića, „najglasovitijega spahije u banjalučkom kotaru“, „primio nas je veoma ljubežljivo – priča Kukuljević – razgovarao se s nama o svačemu a ponajviše o rudama bosanskim, jer želi stupiti u društvo koje će tražiti i kopati rude po Bosni. Hvali napredak sadašnjeg vijeka i žali što je u Bosni sve zaostalo, a osobito drumovi, bez kojih, kako reče, neima blagostanja u nijednoj zemlji“.

Ovaj podatak nas upućuje da je među bogatijim muslimanima bilo ljudi koji su bili spremni da se prihvate eksploatacije rudnika, što znači kapitalističkog načina proizvodnje.

Kukuljević navodi da je prisustvovao medžlisu: „Po večerih posjećali smo u kajmakanovom dvoru medžlise tj. sborove (spravišta). Tko bi mislio da u Bosni imade jošte sborovah kakvih su imali svi slavenski narodi. Tu nije istinabogu uzderžana pervobitna demokratična forma naših prastarih sborovah, ali duh srednjeg vieka vlada tu još uviek. Kao što u nas u Hrvatskoj prije niekoliko godinah, tako je u Bosni još sada svakomu plemiću, to jest spahiji, begu i agi, a uz to i hodžam, dervišom slobodno doći u medžlis. Tu mogu zajedno vjećati o dobru i zlu zemlje i svaki smije javno govoriti o svačemu kako mu volja. Po najnovijoj carskoj naredbi imade pravo u medžlisu sjediti i keršćanska raja, koju predstavljaju većom stranom dvojica bogatijih tergovacah, kadikad i koi fratar“. Uz ugledne muslimane u medžlisu je bio „Pero Livnjak od strane rimskog zakona, a drugi Jovo Pišteljić od gerčkoga zakona falio je“.

Na dnevnom redu bila je i pritužba raje na bega, koji ju je tjerao sa zemlje: „Poslije kako nas kafedžibaše podvoriše s čibuci i kafom, dovede jedan arnautski zaptija više keršćanske raje i ponamiesti ih redomice u perdi (galeriji). Kajmakan ih zapita zašto su došli. Oni odgovoriše, da su došli potužiti se na svoga bega, koi ih želi potierati sa svoga zemljišta, pa im neda ponieti sa sobom kuće ni zdanja, koja su sami svojim dervom i o svom trošku sagradili, a drugo ništa neimadu odnieti. Rečeno im je, da će dobiti sud, kad bude saslušan i beg“.

Prisustvovanje predstavnika raje u medžlisu, kako se vidi i iz Kukuljevićevih zapisa, bilo je formalne prirode. Trebalo je zadovoljiti reformama koje je sultan Mahmud II pokušao provesti ali, u stvari, u medžlisu odlučuju i dalje feudalci i predstavnici turske vlasti.

U periodu od 1850-1875 u Bosni, pa i u Banjoj Luci, počinje da se više radi na podizanju osnovnih škola u gradovima, koje su uglavnom bile konfesionalne. Nešto se uradilo i na popravku drumova, uvedena je pošta, telegraf. U zemlju dolaze i predstavnici stranih sila, koji prate prilike i prinuđavaju turske vlasti da više respektiraju zakonitost.

U Banjoj Luci 1852. Austrija otvara konzularnu agenciju koja je radila do 1861. kada je premještena u Bihać, 1865. ponovo vraćena u Banju Luku, a 1870. agencija je pretvorena u konzulat.

Pored austrijskog konzula u Banjoj Luci je djelovao i ruski konzul, a posljednji, po Jelovcu, umro je 1873. u Banjoj Luci gdje je i sahranjen.

Putopisi koje donosimo ne spominju ruski konzulat.

Banja Luka je dobila 1866. telegrafsku vezu sa Sarajevom i Bihaćem, a 17. I 1873. proradila je željeznica na pruzi Banja Luka – Dobrljin. To je prva i jedina pruga koju su Turci u Bosni izgradili.

U privredi se javljaju prvi začeci industrije sa dolaskom trapista u Delibašino Selo 1869, a Knežević spominje i Pišteljićevu pilanu u Lijevču, koju su Turci, po Kneževiću, razorili 1875. godine.

Trgovci su osnovali 1853. svoje vijeće, a 1870. „počeo je raditi trgovački sud za okružja B. L. i Bihać“.

U školstvu su učinjeni početni koraci: otvorena je 1859. katolička osnovna škola, a 1864. srpska osnovna škola, 1862. ruždija, niža srednja škola za sve konfesije, dok je 1866. otvorena srpsko-pravoslavna bogoslovija koja je radila do ustanka 1875. U bogosloviji je radio Vaso Pelagić kao nastavnik i njen upravitelj do mjeseca februara 1869. kada je turska noćna straža pohvatala „đake bogoslovske koji su iz trpezarije izlazili, počem večeraše oko 7 sati, u stan, koji je preko puta skoro ležao i počeše i hvatati kao bajagi rđave ljude što bez fenjera idu“.

Zbog ovoga je došlo do afere. Pelagić je protestirao kod turskih vlasti, ali bez ikakve koristi. Pelagićev nacionalni rad bio je poznat turskim vlastima, a naročito bosanskom veziru Osman-paši Topalu, koji je htio onemogućiti Pelagiću djelovanje među bosanskim Srbima. Po njegovu naređenju Pelagić je policijski sproveden iz Banje Luke u Sarajevo, gdje mu je suđeno pod Osman-pašinim predsjedavanjem. Pelagić je osuđen na progonstvo u Malu Aziju, kamo je i otpremljen.

Škola je trajala 3 godine, upisalo se 219 učenika u toku njena rada, a završilo 69.

Godine 1872. „otvorile su svoju osnovnu školu sestre milosrdnice“, koju su, po podacima Mihovila Pavlinovića, pohađala uz katoličku, pravoslavnu i jevrejska djeca.

Pa ipak sve to nije moglo da zadovolji narodne mase jer su one bile sputane kmetskim lancima, kulturno zaostale, ekonomski porobljene a politički obespravljene. Nesposobnost i dotrajalost turske vlasti očitovale su se na svakom koraku. U predosjećanju propasti vlast je gubila uravnoteženost u postupcima i nasilja su bila svakodnevna pojava.

Ante Knežević, politički i kulturni radnik toga vremena, župnik na Petrićevcu, bilježi 1875. kako „Turci upravo nesnošljivi postadoše. Nije bilo dana kada nisu Krstjanim pokoljom prietili, zato su jadni Krstjani i Hristjani više puta k meni na Petrićevac dolećivali da se od pokolja zaklone, nu bih ih ja zatjerao veleć nek se svaki pripravi i brani, pa neće smjeti Turci ništa učiniti“.

1874. boravio je u Banjoj Luci, u mjesecu julu, Mihovil Pavlinović čiji putopis donosimo. On je dobro zapazio zategnuto stanje u zemlji između raje i feudalaca i da je već tada vlast budno pratila kretanja u narodu, a naročito hajdučke čete koje su se pojavile. Pavlinović navodi da, ni uz zauzimanje austrijskog konzula, nije mogao dobiti zaptije da ga prate do Kotor-Varoša, pošto „zaptija nema ni za koju plaću, jer da je sve po klancima“.

Vuk Jelovac u svojoj knjizi „Banja Luka u prošlosti“ opisujući prilike u gradu od 1871-1875, prikazuje ih na sljedeći način: „Učestaše pretnje i napadaji, koji napraviše čitavu uzbunu među hrišćanskim trgovcima u Banjoj Luci i Bosanskoj Gradiški. Neki od Srba od straha pobegoše u Slavoniju“.

Dopisnik Zastave, koja je izlazila u Novom Sadu, javlja iz Banje Luke 15. jula 1875. sljedeće: „Sadanji ustanak buknuo je pre vremena. Urečeno je bilo da se ustanak o Gospojini digne o slavi manastira Lepenice kod Prnjavora. Jedan je deo imao poći od Kostajnice na Kozarac, drugi od Prnjavora preko brda duž reke Vrbasa, a treći od Timara na Banjaluku. Turaka je 4000 na okupu. Turci pljačkaju na sve strane. Najimućnije trgovce kao što je Jovo Pišteljić, Jovo Bilbija, Savo Milić, Spasoje Babić, Đurđe Delić iz Banje Luke, koji su trgovinom svojom u Austriju prešli, bede Turci da su ustaše pobunili. Ovi se sada ne smeđu natrag da vrate“.

Prilike u gradu dopisnik prikazuje: „Svaki čas se viđa kako Turci nose u trijumfu u svojoj torbi po koju hrišćansku glavu po varoši te je najposle ovdašnjem paši pred noge bacaju, koji je veselo nogama od sebe odguruje“.

Francuski novinar Charle Yriarte (Šarl Irijat) došao je u Banju Luku 1875. i zadržao se mjesec dana. Napisao je knjigu Bosna i Hercegovina, koja je izišla u Parizu 1876. Yriarte je slikovito opisao prilike u Banjoj Luci za vrijeme ustanka i ostavio dosta podataka. Navodi kako je u Banjoj Luci bilo dosta stranih intelektualaca, a zatim situaciju u gradu: – „Evropejci mi rekoše da je njihov život zamro. Nekad su sačinjavali koloniju stranaca, koja je bila sastavljena od mjernika, liječnika, činovnika, Nijemaca, Francuza i Talijana, nu ta je kolonija sada raspršena, jer je muslimansko pučanstvo postalo drzovito i od manjine, što je bilo prije sada je postalo većina veoma budna i sumnjičava bijegom raje katoličkog i grčkog obreda. Ono malo Srba, što je ostalo u gradu, zatvoreno je u svojim kućama i boji se da izađe napolje, jer bi moglo da dođe do paleža. U srpskoj četvrti, koja je sagrađena »a la franca« i što ima nekoliko kuća pristojnog izgleda, pokazuju mi kuće najbogatijih posjednika, koje su danas napuštene ili čuvane po nekolicini sluga, što žive od pregršti kukuruzovih zrna te se ne pokazuju niti po danu ni po noći.“

U gradu je vladalo privredno mrtvilo: „Ima dosta ljudi nu slabo se trguje, jer je većina dućana zatvorena. Svaki obrt ima svoju ulicu – tako krojači, kotlari i trgovci sukna“.

Narod je ostavio kuće i zemlju, Yriarte iznosi tešku ekonomsku situaciju: „Zima dolazi, a žetva trune te se gubi na tlu bez koristi za ikakvu osobu. Teror vlada i svatko je sumnjiv, ne usuđuje se zaustavljati na cestiniti šaptati. Svi su pravoslavni svećenici morali da pobjegnu, franjevci i trapisti koji imaju velik upliv mogli su da ostanu. Turci zaneseni uspjesima svete se Srbima. Došao sam u dosta teškim prilikama. Prošle noći čuo sam krikove i pucnjavu u tamnoj noći. Jedan dio Turaka prodro je u kršćansku četvrt do srpske crkve pa ju je zapalio na veliko zaprepaštenje cijele četvrti, ostaci se još puše“.

Kako je poznato, bosansko-hercegovački ustanak je izazvao veliki interes u evropskoj javnosti i diplomaciji. Rješenje problema koji su izazvali ustanak nije postignuto prema željama i zahtjevima ustanika, nego je Berlinski kongres 1878. povjerio Austro-Ugarskoj mandat da okupira Bosnu i da sredi prilike u zemlji. Okupacija Bosne i Hercegovine je izvršena 1878. godine. Prilikom okupacije Banja Luka je ponovo doživjela dramatične dane, o čemu nam govore i prilozi koje donosimo u ovoj knjizi.

Austrougarska okupaciona vojska je ušla u Banju Luku 31. jula bez ikakva otpora. Komandant austrijskih trupa bio je nadvojvoda Ivan Salvator.

U Krajini su se muslimani spremali da oslobode Banju Luku. Oko 3000 naoružanih muslimana iz Krajine je pod vodstvom Hasan-bega Čekića iz Sanskog Mosta stiglo u Banju Luku 13. avgusta, a njima su se pridružili mnogi Banjalučani. Bitka je otpočela 14. avgusta oko 7h 30’ ujutro.

Bilo je oko 6000 ustanika. Ustanici su zauzeli franjevački samostan na Petrićevcu kao i okolne brežuljke. Austrijske vojske je bio malo u Banjoj Luci, te je situacija bila kritična dok nije stigla pomoć iz Bosanske Gradiške (4 topa).

Kada je stigla pomoć, „ustanici su počeli uzmicati, ali su oni koji su bili ušančeni na petrićevačkim brežuljcima i oko samostana nastavili borbu dok nisu topovi vojske koja je dolazila iz Bos. Gradiške Austrijancima u pomoć počeli pucati na Petrićevac i zapalili samostan, te su još uvijek iz plamena pucali na austrijsku vojsku“.

Kako je u Banjoj Luci bilo više dopisnika raznih listova, koji su slali izvještaje o borbi, tok bitke je iscrpno prikazan.

Tako u izvještaju listu Tir. Volksblatt-u, koji je poslao prior samostana trapista, a koji je prenio Obzor, opisana je situacija u gradu po satima. Dok je franj. samostan gorio u 10 sati, grad je počeo gorjeti na sjevernoj strani u 12 sati. Borba se vodila iz kuća, pa dopisnik javlja: „Da se Turci protjeraju iz njihovih kuća moraše Autsrijanci kuće zapaliti“. Dopisnik javlja da u 22 sata „u gradu neprestance gori. Naš samostan razsvietljen je iznutra“.

15. augusta, oko podne, došla su Austrijancima nova pojačanja, pa su se ustanici povukli. U gradu je požar napravio veliku štetu, pa jedan dopisnik javlja da je „sve bilo porobljeno i spaljeno tako da se toga dana nije moglo ništa za novac dobiti. Dućani su paljeni, gorio je petrolej, spirit i mast, gusti dim bio je prekrio grad, a masa svijeta je pljačkala pune vreće kave, sapuna, pamuka itd. – neki su odnijeli 400-500 forinti vrijednosti – a što je ostalo to je progutala vatra“.

Dopisnik Obzora javlja 17. avgusta iz Banje Luke: „Nije nam bilo sgode, da vam se već prije oglasimo, smrt nam se poigravala kosom oko glave, te nam prva briga bila da spasimo život“.

Dopisnik Pester-Leoyd-a je javio iz Banje Luke ovo: „Prekjučerašnji dan 14. kolovoza ostat će meni i svima onima, koji su sudjelovali kod boja u Banjaluci uviek u pameti“ (Citati dopisnika uzeti prema dr. B. Gavranoviću Povijest franjevačkog samostana Petrićevac).

Poslije pobjede nad Krajišnicima, Austrijanci, učvrstivši svoj položaj, počinju sa represalijama. Zatvarani su i izvođeni pred vojni sud svi koji su učestvovali u borbi. Smrtne kazne nisu bile rijetke, a nekoliko stotina ljudi je internirano u Olomuc. Razumije se da je stradalo i mnogo ljudi na osnovu denuncijacija, što nam iznosi i Kumičić u svojoj pripovijeci Pod puškom, a čije odlomke donosimo u ovoj knjizi.

Kumičić je ostavio dragocjene podatke o izgledu grada poslije požara, o zatvorenicima-taocima, o radu prijekog suda (bio je tumač na sudu) kao i svojim susretima sa Ragib-begom Džinićem i Fazli-efendijom, koji su bili u zatvoru. Sa razvijenim smislom za opise, Kumičić je i ovdje dao nekoliko lijepih slika Banje Luke u augustovske dane.

Austro-ugarska okupacija je ubrzala društveni, privredni i kulturni razvitak zemlje. Strani kapital ulazi u Bosnu, industrija se razvija, otvaraju rudnici, eksploatišu šume, izgrađuju pruge i putovi. U gradovima se razvija trgovina, otvaraju banke i poduzeća, što sve ubrzava jačanje građanske klase, naročito trgovačke buržoazije. Agrarno je pitanje ostalo i dalje neriješeno. Seljačke su mase, uz obavezna davanja feudalcima, morale plaćati i velike poreze koje je tražila moderno organizovana državna administracija.

Austrija je organizovala upravu na moderan način, podijelivši zemlju na šest okružja, a ova na kotareve (srezove).

Razvitak industrije uslovio je i stvaranje radničke klase, koja, iako nejaka, ubrzo počinje da se organizuje i bori za svoja prava.

Za austro-ugarske okupacije otvaraju se državne osnovne i srednje škole, ali uz ove rade i konfesionalne. Devedesetih godina prošloga stoljeća pridolazi domaća inteligencija koja počinje djelovati u životu zemlje.

Banja Luka je 1. IX 1879. postala sjedište sreza, sreskog suda, okružja, okružnog suda i uprave željeznice Banja Luka-Dobrljin.

Osnivanje je ovih ustanova djelovalo na građevinsku djelatnost i razvitak grada. U ovom se periodu grad razvija sjeverno od potoka Crkvene, tzv. Varoš, gdje se podižu javne i privatne zgrade. Od javnih zgrada treba spomenuti realku (gimnaziju) podignutu 1892-1895 nasuprot Kaštelu, na lijevoj obali Crkvene, najljepši objekt podignut za vrijeme austrijske uprave, dok su ostale javne zgrade bez većeg arhitektonskog značaja.

Jačanje domaće buržoazije u ovo vrijeme se manifestovalo u podizanju stambenih i poslovnih zgrada od tvrdog materijala, većinom u renesansi, zatim niza vila, što nam govori da je buržoazija uspjela, u relativno kratkom vremenu, da zaradi veliki kapital, koji je djelomično plasirala i u izgradnju.

Za austrijske uprave otvoreno je nekoliko škola. Prva osnovna državna škola počela je raditi 1880. a 1885. otvara se trgovačka škola koja je radila do 1898. 4. oktobra 1895. otvorena je realka. Upisala su se 64 učenika u I razred. Ovi su učenici polagali prvu maturu u Banjoj Luci školske godine 1902/3. Kako učenice nisu mogle pohađati realku, 1898. otvorenaje viša djevojačka škola.

Prva štamparija u Banjoj Luci počela je da radi 1886. godine.

U Banjoj Luci je 1879. otvorena bolnica, a kasnije je napravljena i posebna zgrada za tu ustanovu. Vodovod je izgrađen 1907-1908.

Počeci industrije u Banjoj Luci vezani su za dolazak trapista, koji su 1872. podigli veliki mlin, 1876. pivovaru, 1877. ciglanu, a 1878. tvornicu tkanina, a nešto kasnije sirarnu, tvornicu tjestenine, hidrocentralu, koja je opskrbljivala njihovu industriju električnom energijom, a višak su prodavali gradu.

Dolaskom Austrije u ove krajeve, industrija se u Banjoj Luci nije jače razvila. Glavni industrijski kapacitet drže i dalje trapisti. Država je podigla tvornicu duhana koja je počela raditi 1888. godine.

Po dolasku Austrije počela je eksploatacija ugljenokopa Lauš. Rudnik je imao dosta velike količine smeđeg uglja (4500-4800) kalorija, ali je način eksploatacije bio dosta primitivan, pa se godišnja proizvodnja kretala od 20.000-30.000 tona.

Uz ostale privredne djelatnosti razvija se i hotelijerstvo u Banjoj Luci iza okupacije. Već 1875. spominje francuski putopisac Charle Yriarte da u Banjoj Luci „jedan Dalmatinac koji je došao ovamo za gradnje željezničke pruge drži neku vrstu hotela i prodaje likere, pa mi nudi prenoćište“.

1885. otvoren je hotel „Bosna“, kapaciteta 12 soba, a Henrik Renner, njemački putopisac, koji je boravio u Banjoj Luci krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, navodi hotel „Austrija“, „Prukner“ i „još mnogo drugih svratišta“.

Poslije okupacije navraćaju u Banju Luku putopisci iz Austro-Ugarske i bilježe svoje utiske o gradu, o društvenom, ekonomskom i političkom životu u Banjoj Luci. Po svojoj vrijednosti ističe se putopis spomenutog Henrika Rennera, pisan dosta obaviješteno, objektivno i sa mnogo zapažanja.

Iako je austro-ugarska uprava u Bosni i Hercegovini predstavljala vidan napredak prema neorganizovanoj i zaostaloj turskoj administraciji, u narodu je raslo nezadovoljstvo, jer je okupator gušio slobodni razvitak naroda, ometao rješenje agrarnog pitanja i tako održavao ogromne seljačke mase u ekonomskoj bijedi i zaostalosti.

Iz tih razloga dolazi do jačanja nacionalne svijesti naših naroda u Bosni i Hercegovini i do razvijene težnje za oslobođenjem i ujedinjenjem sa ostalim južnoslavenskim zemljama u slobodnu i nezavisnu državu.

To je naročito došlo do izražaja pred prvi svjetski rat, koji je zbrisao Austro-Ugarsku te time likvidirao i okupaciju, odnosno aneksiju Bosne i Hercegovine, i otvorio nove puteve u životu ovih zemalja.


Iz knjige “Banja Luka u putopisima, zapisima i legendama” autora Mate Džaja.

Cijena knjige je 10 KM, a ukoliko želite da je poručite pošaljite mejl na adresu [email protected]