Falsifikat dejtonskog originala

Piše: Slavko Mitrović

Kako onda, tako i sada: bošnjački političari zagovaraju “građansku državu” bez prava konstitutivnih naroda, računajući da bi jedan čovjek – jedan glas bila formula za unitarnu BiH. Najglasniji u tome je vječiti kradljivac mandata u Predsjedništvu BiH Željko Komšić.

“U proljeće 1996. američki državni sekretar Voren Kristofer izdao je nalog Stejt departmentu da započne rad na internoj studiji o uspješnom američkom pokušaju uspostavljanja mira u BiH.” Tako piše u knjizi “Tajna istorija Dejtona” koju je napisao Derek Šole, sadašnji savjetnik američkog državnog sekretara.

“Ovaj poduhvat, što će uskoro postati poznat kao ‘Projekt istorije Dejtona’, imao je dvostruki cilj: napisati istorijski prikaz i zadržati ga pod oznakom povjerljivosti, na osnovu i povjerljivih dokumenata i brojnih razgovora s ključnim sudionicima još dok su im sjećanja svježa i puna detalja, te ustanoviti sveobuhvatne i iscrpne arhive tim materijalom”, piše u toj knjizi.

Ta studija se “temelji na vrlo iscrpnim dokumentarnim arhivama, autor je imao pristup svakom dokumentu kome je Stejt department mogao ući u trag i pronaći ga. Uz to autor studije oslanjao se i na materijal koji se sastojao od gotovо 60 sati intervjua s više od 40 američkih funkcionera uključenih u dejtonski poduhvat, kao i na zaključke iz niza sati neformalnih rasprava”.

Rukopis knjige su pregledali Voren Kristofer, Ričard Holbruk i Kristofer Hil, što pojačava njenu tačnost. Zato je ova knjiga, uz Holbrukovu “Završiti rat”, dragocjen i vjerodostojan izvor za sve one koji trebaju primjenjivati potpisani Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini.

To je istovremeno i potvrda ispravnosti zalaganja Republike Srpske iskazanе kroz dokumente Narodne skupštine, da vrati svoje državne nadležnosti potvrđene Dejtonskim sporazumom i njegovim aneksima.

Postdejton – šansa za budućnost 

Kada je prvo u Dejtonu 21. novembra 1995. parafiran Dejtonski mirovni sporazum, a potom i potpisan 14. decembra u Parizu, počelo je da teče vrijeme za budućnost Bosne i Hercegovine.

Data je mogućnost da poslijeratna BiH krene dalje od troipogodišnjeg građanskog rata. Iz rata u mir – na osnovu Dejtonskog sporazuma i unutrašnjeg dogovora tri do tada ratujuća naroda. Druga mogućnost je bila raspad na sastavne dijelove: Republiku Srpsku, Herceg Bosnu i ostatak predratne SR BiH koju su kontrolisali Muslimani i njihova Armija BiH.

Istina, postojao je i Vašingtonski sporazum od 1. marta 1994, kojim je zaustavljen rat između Muslimana i Hrvata i formirana Federacija ova dva naroda. Bila je predviđena i konfederacijа između Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine.

O tome Mate Granić, ministar spoljnih poslova Hrvatske, u knjizi “Vanjski poslovi – iza kulisa politike” piše: “Pregovarali smo o konfederaciji Hrvatske i Federacije BiH, iako smo bili svjesni da to nije realno.

Taj konfederalni sporazum bio je psihološki važan da bi Hrvati u BiH prihvatili Federaciju BiH. Na konfederaciji se nakon potpisanih Vašingtonskih sporazuma uopće nije radilo, a sporazum je prestao vrijediti donošenjem Dejtonskog sporazuma.” Bilo je to samo jedno od

Tuđmanovih poigravanja sa interesima Hrvata u BiH.

Granić piše da mu je Silajdžić povjerio da je prije pregovora u Vašingtonu održana “tajna sjednica SDA na kojoj je tijesnom većinom prihvaćena mogućnost uspostave Federacije BiH, dok je snažna, vrlo tvrda muslimanska struja bila za samostalnu bošnjačku republiku utemeljenu na islamu.”

Zato je “bošnjačka strana prilično dugo insistirala na Federaciji BiH isključivo kao državi građana, ali ne i ravnopravnih i konstitutivnih naroda.

Osobito je uporan u tome bio glavni Silajdžićev savjetnik Kasim Trnka”, piše Granić. Kako onda, tako i sada: bošnjački političari zagovaraju “građansku državu” bez prava konstitutivnih naroda, računajući da bi jedan čovjek – jedan glas bila formula za unitarnu BiH. Najglasniji u tome je vječiti kradljivac mandata u Predsjedništvu BiH Željko Komšić.

Probni period za dejtonsku BiH bio je nekoliko godina. To se nije ni krilo, što je potvrđeno memorandumom tadašnjeg zamjenika američkog savjetnika za nacionalnu bezbjednost Sendija Bergera “Izlazna strategija za BiH” u kome je pisalo: “Ako bude neophodno, treba da pritisnemo Bošnjake da dozvole Srbima sprovođenje referenduma nakon dvije do tri godine, kao što smo se složili u paketu iz 1993. godine.

Naša argumentacija bi bila da, ako Bošnjaci ne mogu ubijediti srpsku populaciju da je njihova budućnost u reintegraciji, nema svrhe blokirati mirno razdvajanje po uzoru na čehoslovački model.”

Kvazidržava Bosna i Hercegovina 

Dejtonskim sporazumom poslijeratna BiH nije ni određena kao država u skladu sa ustavno-pravnom teorijom i praksom, pa zato nije ni dobila nikakvu odrednicu koju imaju države.

Nazvana je samo “Bosna i Hercegovina”. To je bilo u skladu sa polaznim američkim osnovama za Ženevska načela u kojima je stajalo “pravni entitet poznat kao Bosna i Hercegovina”.

To je rezultiralo da se teritorija predratne jugoslovenske republike označava samo kao “Bosna i Hercegovina” i u Ženevskim i Njujorškim načelima kao osnovama Dejtonskog sporazuma. Holbruk je u Dejtonu to jasno definisao: “Postoje dva entiteta i koncept Ustava BiH možemo praviti samo izvlačeći iz dva entiteta onaj sadržaj koji će omogućiti da se sačuva BiH, da koliko-toliko bude funkcionalna i stabilna”.

Dakle, Republika Srpska i Federacija BiH u Dejtonu su pristali da dio svojih državnih nadležnosti prenesu na nivo BiH. Te bh. nadležnosti su precizno pobrojane u članu III.1 Ustava BiH, a sve druge nenavedene nadležnosti ostale su i ustavno pripadaju entitetima, kako to piše u članu III.3a) Ustava BiH: “Sve vladine funkcije i ovlaštenja koji u ovom Ustavu nisu izričito dodijelјeni institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima.”

Cilj američkih pregovarača je bio postizanje sporazuma o određenim zajedničkim institucijama “koje bi na neki način služile kao poveznice, odnosno BiH držale na okupu” – piše Šole u “Tajnoj istoriji Dejtona”. Postavke mirovnih pregovora Amerikanci su saželi u “knjigu scenarija” sa sedam tačaka.

Prva tačka je glasila: “Sporazum će biti sveobuhvatan te dovesti do trajnog mira unutar BiH i cijele regije”. Četvrta tačka je posebno važna: “Prema Ustavu BiH će ostati jedinstvena država, ali će se sastojati od dva visokoautonomna entiteta (najvjerovatnije jedan sa srpskom većinom i drugi sa muslimansko-hrvatskom većinom), a pojedinosti će dogovoriti same sukobljene strane.”

BiH – zajednička država dva entiteta, tri naroda ili je nema 

U Aneksu 4. Dejtonskog sporazuma koji je Ustav BiH definisana su samo tri njena organa: Predsjedništvo, Ustavni sud i Centralna banka.

Po Ustavu, BiH nema vladu, nema vojsku ni policiju, nema carinu ni carinsku službu, nema finansije, nema sud ni tužilaštvo, nema sve ono što neku teritorijalnu zajednicu čini državom. Zato i nije država, već teritorija sa međunarodno priznatim granicama i “unutrašnjom strukturom” po dejtonskom Ustavu.

Volja nijedne od tri ratujuće strane nije bila zajednička država, već je svako imao u vidu svoju računicu. Srbima i Hrvatima je odgovaralo da imaju svoje samostalne političko-teritorijalne zajednice/jedinice, a Bošnjaci su pod maskom građanske BiH htjeli unitarnu državu sa njihovom dominacijom po principu “jedan čovjek – jedan glas”.

Zato su toliko insistirali i na falsifikovanju jedinog poslijeratnog popisa stanovništva 2013. godine da bi imali apsolutnu većinu. Baš onako kako piše u Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića: “Islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast.” Aliji Izetbegoviću nije bila na pameti nikakva BiH kao ravnopravna zajednica tri naroda, što potvrđuje i Šoleova knjiga: “Izetbegovićeva odlučnost i spremnost da živi u jedinstvenoj i multietničkoj državi očigledno je jednaka nuli”.

Masakr u Srebrenici

U knjizi se pominje Džon Šatak, pomoćnik američkog državnog sekretara za ljudska prava. Krajem septembra 1995. godine Šatak je na terenu “istraživao stanje ljudskih prava, posebno u svjetlu julskog masakra u Srebrenici”, o čemu je u Zagrebu obavijestio Holbruka, zato što su se prije njegovog odlaska na teren dogovorili “da će se sve informacije koje Šatak prikupi i otkrije proslijediti Holbruku kako bi se njima mogao koristiti u pregovorima.

I Šatak i Holbruk stoga su držali kako je od bitne važnosti zadržati ravnomjernost u tim istragama, upozoravajući na hrvatske i bosanske, jednako kao i na srpske zloupotrebe”. Iz daljeg sadržaja knjige nema pomena o Srebrenici, ni o “genocidu”, što je kasnije postao glavni bošnjački narativ o Srbima.

Treba napomenuti da je Haški tribunal tek na polovini dejtonskih pregovora (16. novembra 1995) optužio Karadžića i Mladića za “genocid”, što je bilo u funkciji pritiska na srpsku pregovaračku stranu da se ne odupire nepovoljnim rješenjima po nju. “Genocid u Srebrenici” nije bio tema dejtonskih pregovora.

Derek Šole je već boravio u BiH, a trebao je doći i ovih dana, ali ga je infekcija koronom spriječila. Iako je knjiga o Dejtonu objavljena 2005, Šole zločin u Srebrenici ne naziva “genocid” već “masakr”, uostalom kao i brojni drugi svjetski autoriteti: od pojedinih sudija Haškog tribunala, do Noama Čomskog, Edvarda Hermana, Tarika Alija, Dijane Džonston, a u novije vrijeme i hrvatski predsjednik Zoran Milanović.

Svi oni po Inckovom opasno šarlatanskom zakonu mogu biti optuženi i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne zbog “negiranja genocida”.

Visoki predstavnik

U pripremnim razgovorima za dejtonsku konferenciju razmatrana je provedba mirovnog sporazuma i “imenovanje i ovlaštenja civilnog koordinatora i mogući izvori finansiranja”.

Tadašnji generalni sekretar Ujedinjenih nacija Butros Gali “jasno je stavio do znanja da bi se rado riješio bivše Jugoslavije i složio se da se svi aspekti provedbe organizuju izvan Ujedinjenih nacija”. Amerikanci su razgovarali sa “Britancima, Francuzima i Italijanima.

Sve strane su se složile kako se mora postaviti civilni koordinator koji bi nadgledao provedbu nevojnih aneksa mirovnog sporazuma, poput izbora i povratka izbjeglica. SAD su smatrale da Savjet bezbjednosti treba samo potvrditi civilnog koordinatora, kao i komandanta IFOR-a koji dolazi iz redova NATO-a, s tim da ta dva funkcionera ostaju potpuno nezavisni o tom međunarodnom tijelu.

U tom bi smislu jednim sporazumom strane zatražile da NATO i međunarodna zajednica nadgledaju provedbu odredaba sporazuma. Važno je da ovlašćenje za provedbu dolazi direktno od sukobljenih strana i izlazi iz samog mirovnog sporazuma, a da nije nametnuta odozgo”, piše u knjizi.

To je pretočeno u vojne anekse Dejtonskog sporazuma, kao i u Aneks 10. kojim “strane traže da se odredi visoki predstavnik (napomena: jedan, a ne 10 u nizu kao vječiti koordinator) koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN”. Aneks 10. bio je jedan od brojnih provedbenih sadržaja za razliku od “opšteg” i “okvirnog” Dejtonskog sporazuma.

Američka strana je tako pripremila čitav paket, imajući u vidu ono što je Holbruk stalno ponavljao: “Što se ne dogovori u pregovorima izbliza, neće se nikada ni dogovoriti”.

Epilog

Nepravnim intervencijama visokih predstavnika potvrđivanim od strane Ustavnog suda BiH preglasavanjem srpskih i ponekad hrvatskih sudija, pritiscima, podvalama i prevarama radi izglasavanja zakona u Parlamentarnoj skupštini prenesene su, zapravo otete, brojne nadležnosti, koje i danas po Ustavu BiH pripadaju isključivo entitetima, time i Republici Srpskoj.

Tako je na razne načine falsifikovan Dejtonski sporazum, pogotovo njegov Aneks IV kojim je utvrđena ustavnopravna struktura sa dominacijom entiteta u odnosu na nivo BiH.

Od svih osamdesetak neustavno otetih nadležnosti, najvažnije su četiri: odbrana i oružane snage, Sud i Tužilaštvo BiH, indirektni porezi kao prvenstveno izvorni prihod za bh. nivo i obavještajna služba. Nakon propasti aprilskog i butmirskog paketa ustavnih promjena 2006. i 2009. godine, Lajčakova je izjava da briselska administracija ne zna šta da se uradi sa nadležnostima prenesenim na nivo BiH, a da ni prethodno ni naknadno nije promijenjen i dopunjen Ustav BiH.

To je potvrda da sve prenesene nadležnosti nisu ustavne i da samo privremeno pripadaju nivou BiH. Baš onako kako godinama govore i stranci i Kasim Trnka. Isto onako kako mi je govorio Miroslav Lajčak na neformalnom ručku jedne nedjelje u hotelu na aerodromu u Bratislavi.

Zapravo prenosio je poruku da moramo prihvatiti da te četiri nadležnosti budu sadržane u promjenama Ustava BiH. Rekao sam da to Srpska neće prihvatiti, osim eventualno odbrane, ali bez vojske, kao načina demilitarizacije radi odricanja bilo koje strane u BiH da unutrašnje nesaglasnosti rješava ratom.

Protivpravnim promjenama dejtonske ustavne strukture BiH po bošnjačkim željama ostvarena je nestabilnost BiH, baš onako kako odgovara strancima.

Da bi bili važni i da bi nastavili svoje igrarije kroz upravni odbor nepostojećeg PIK-a. Zajedno sa kriminalcem korumpiranim visokom platom koju nije imao nikada u karijeri, oni vladaju bh. haosom.

Došlo se do krajnje granice: ili se okrenuti unutrašnjem dogovoru i očuvati dejtonsku strukturu BiH, dograđujući je međunacionalnim povjerenjem, ili – kraj. Nema više. Svakom svoje: Republika Srpska, Herceg Bosna i Bosna.

E.M.