JELENA KOJOVIĆ-TEPIĆ: Trba i Dugi kroz komične avanture šalju ozbiljne poruke

​Jelena Kojović-Tepić, spisateljica, urednica i novinarka, objavila je i četvrtu knjigu iz serijala bajki “Avanture Trbe i Dugog”. Naziv ove knjige je “Ništa bez princes torte”, a ista je trebalo da bude promovisana u petak uveče u Muzeju savremene umjetnosti RS.

Promociji je prethodila radionica na kojoj su mališani imali priliku da izrađuju zmajeve od rolni toalet-papira i učestvuju u bojenju slikovnica, a uoči samog druženja sa malom i velikom čitalačkom publikom Jelena Kojović-Tepić o najnovijoj knjizi, o Trbi i Dugom i uopšte o svojoj književnosti govorila je za “Nezavisne”.

NN: Objavljena je već četvrta knjiga o danas dobro znanim junacima Trbi i Dugom. Mnoga djeca su počela rasti s Vašim junacima. Koliko Vam to znači i koliko Vi kao spisateljica rastete zajedno s ovim likovima?

KOJOVIĆ-TEPIĆ: U prvoj knjizi Trba i Dugi su bili na nivou ideje, neka vrsta naopakog ogledala za klasične likove iz bajki. Vremenom oni su iz nečega što je služilo za protresanje opštih mjesta i mišljenje izvan kalupa postali ličnosti. Pošto već duže vrijeme radimo na razvoju ideje za crtani serijal, morala sam ih ozbiljno oživjeti. Recimo, radila sam obimne testove ličnosti za svakog junaka ponaosob, da bih mogla da ih definišem. Samim tim, s njima sam sazrijevala i ja. Recimo, u početku su svi oni imali neke elemente moje ličnosti, prelomljene kroz različite prizme. Sad znam da sam ja – Zmaj (smijeh).

NN: Najnoviji naslov glasi “Ništa bez princes torte”, a takođe i ilustrator je novi. Nagovijestite nam bar malo šta čitaoce očekuje u ovom naslovu?

KOJOVIĆ-TEPIĆ: Mladen Đukić iz “Aeona” je i dalje producent i izdavač čitavog projekta, a još na početku smo nas dvoje donijeli odluku da će svaku knjigu ilustrovati drugi umjetnik, jer smo svjesni da kod nas nema projekata ove vrste i da je dobro dati šansu domaćim autorima da se iskažu. Nakon Dejana Mijatovića, Nataše Jovanić i Milice Čvokić, četvrtu knjigu je ilustrovala Nataša Konjević, takođe akademski slikar, osoba koju mnogi prepoznaju po prekrasnim muralima. Ilustracije su divne, vesele i kreativne, likovi su prepoznatljivi, a kao i sa prethodnim ilustratorima, i ona im je udahnula nešto novo i svoje. Što se tiče zapleta, u ovoj knjizi se pojavljuje njegovo kraljevsko veličanstvo Drago. To je Zmajev stariji brat, surov, okrutan i tiranski nastrojen prema mlađem bratu. Trba, Dugi i (naročito) Princeza pronalaze način da ukrote tiranina. Taj način je, kako to i dolikuje ovakvim avanturama, komičan. Ali, i ovaj put knjiga djeci šalje ozbiljnu poruku koja se tiče razumijevanja i odbrane od zlostavljača. Vršnjačko nasilje je nešto o čemu se mnogo govori, a ja sam pokušala to da kažem na zabavan i implicitan način. A kakve veze sa tim zapletom ima princes torta, moraćete da otkrijete sami.

NN: Voditelj programa i tokom ove promocije jeste Vaš sin Grigorije Tepić. Da li s godinama kako Griša raste možemo očekivati da će Trba i Dugi postati junaci koji će se baviti problemima tinejdžerskog uzrasta?

KOJOVIĆ-TEPIĆ: Grigorije je razlog postojanja ovih priča. Počele su da nastaju kad je bio sasvim mali, a danas ih on smišlja zajedno sa mnom. Prošle godine dok smo putovali na more smislili smo dvije nove priče, ideje su više njegove nego moje, a uobličenje u knjigu je moje. Pošto je on tek na pragu tinejdžerskog doba, problemi su još avanturističke prirode (s malim psihološkim džepovima), a šta će biti dalje – nemam pojma.

NN: U književne vode ušli ste knjigom pjesama “Ne prisluškuj to što sanjam”. Da li još pišete poeziju i, ako pišete, da li možemo uskoro očekivati neki novi naslov?

KOJOVIĆ-TEPIĆ: Poeziju pišem mnogo rjeđe nego prije, više terapijski nego sistematski. Trenutno mi se čini da neću objavljivati pjesničke knjige, ali ko zna. Imam dječje poezije koja nikad nije objedinjena u knjigu, dio je komponovan i predstavljen kao songovi na RTRS, dio je objavljen u periodici, ali, ko zna, možda se odlučim to da štampam kao knjigu.

NN: Vaša drama “Istina (ne) boli” je čekala više godina da bude postavljena na scenu. Nakon što je to i učinjeno, ona intenzivno igra već tri i po godine. Da li ste očekivali ovaj uspjeh i da li ste pratili razvoj drame tokom izvođenja?

KOJOVIĆ-TEPIĆ: Život te drame je za mene veoma neobičan i neočekivan. Napisala sam je slučajno, jednako slučajno poslala na konkurs u Beogradsko dramsko. Kad je tamo pobijedila, baš sam se začudila jer se ne osjećam kao dramski pisac. Iskreno, onako kako je pisana ona je više za čitanje, nego za postavljanje na scenu. U NP RS su je ozbiljno prilagodili, ono što je meni bilo važno je prilično nestalo, ali napravili su dobru predstavu. Ona živi svoj život već neočekivano dugo, preživjela je i glumačke promjene, ali i dalje postoji i to me raduje.

NN: Pišete li nešto novo za pozorište?

KOJOVIĆ-TEPIĆ: I pišem i ne pišem. U nekim sam dugoročnim pregovorima s Dječijim pozorištem RS da radimo adaptaciju mog romana za djecu “Kuća vremena”, ali nismo još ništa utvrdili. Imam jedan rukopis za odrasle, uvrnuta priča koja se dešava na razmeđi ovog i onog svijeta. Prva ruka je završena poodavno, ali nisam njom sasvim zadovoljna. Planiram da joj se vratim dok razbistrim u glavi neke elemente koji su zaglavljeni. Ako ipak ne razbistrim, neću pokušavati da je postavim ili objavim. Moja sreća je da pišem zato što volim, a ne živim od toga. Zato sebi mogu da dozvolim luksuz da rukopise gurnem u javnost tek kad mislim da su spremni.

(Nezavisne)