Marijan Beneš: Nokauter mekog srca

Marijan Beneš, jedan od najvećih velikana ringa Evrope, višestruki prvak Jugoslavije, amaterski i profesionalni šampion starog kontinenta, danas živi sam u porodičnoj kući u Vrbanji kod Banjaluke, uživajući nacionalnu penziju RS.
Teško priča, komunicira uglavnom preko olovke i papira, a najviše se obraduje kada se zapodene razgovor o pruhajalom vremenu, o usponu na krov Evrope, ali teško Marijanu pada sve ovo.
Svako jutro kada se probudi, zahvalan je Bogu, kako sam kaže, što je živ. Ne kuka, ne traži pomoć.
Zahavalan je rukovodstvu Republike Srpske, najviše predsjedniku Miloradu Dodiku, jer zna da je njegova bila presudna da nekadašnji istaknuti sportisti Josipović, Beneš, Arslanagić, Karalić i drugi, osvajači evropskih i olimpijskih medalja, dobiju nacionalnu penziju.
Do prošle godine, Marijan je bio aktivniji. Kad god bi mu se prohtjelo, svojim autom bi se dovezao do grada, sjeo u neki od kafića i tu provodio vrijeme prepričavajući, znanim i neznanim, događaje iz bogate karijere.
A, naša priča krenula je od golobradog 16-godišnjeg dječaka koji je iz Tuzle krenuo u nepoznato prema Banjaluci. Marijan je, inače, to malo ko zna, rođen u Beogradu, a djetinjstvo je proveo sa braćom Josipom, Antunom i Ivicom. Na juniorskom prvenstvu bivše države, zapazio ga je Sredoje Zekanović, čovjek koji je stvorio Slaviju.
– Ovoga treba “tesati”. Biće bokserčina i po – govorio je tada Zekanović.
Slavija je bila brža od još nekih klubova i dovela ga u svoje redove. Beneš je brzo napredovao. U ringu je sve završavao, najčešće prije isteka treće runde, nokautom. U BiH mu nije bilo ravnog. Čak deset puta je bio šampion BiH, četiri puta prvak Jugoslavije, a osvajao je trofeje na “Čeličnoj pesnici” u Zenici, “Zlatnom gongu” u Skoplju, “Meču šampiona”
u Beogradu, da bi vrhunac bila titula amaterskog prvaka Evrope, 1973. godine u Beogradu, kada je u nezaboravnom meču tukao Rusa Kamnjeva.
Podsjećamo Beneša na taj meč, a on uzima olovku i piše: “Pobijedio sam Kamnjeva, ali i da je on pobijedio, ne bi bilo nezasluženo”.
Takav je Beneš i danas. U ringu samouvjeren, protivnike je slao na patos, ali je znao cijeniti hrabre i odvažne borce, sebi ravne.
Beneš se poslije te titule razbolio. Napala ga je opaka i podmukla žutica. Ljekari su bili izričiti: “Marijane, ako sebi misliš dobro, u ring više ne smiješ!”
Beneš ne bi bio Beneš, da nije mislio drugačije. Ne samo da nije želio okrenuti leđa boksu, već je iz amaterskih, prešao u profesionalne vode.
– Marijane, ako Boga znaš, batali boks – vapila je molbama njegova sestra Ljiljana iz Štutgarta.
Govorila mu je da dođe kod nje.
– Živjećeš kao bubreg u loju. Otvoriću ti školu boksa, znam da to voliš, samo nemoj opet u ring – molila je.
Nije vrijedilo. Beneš je, kao profesionalac, nastavio po starom, da ruši rivale, pa je samo za dvije godine dobio priliku da se bori za titulu profesionalnog prvaka Evrope. Francuz Žilber Koen, bio je toliko samouvjeren da je glatko prihvatio da se meč organizuje u dvorani “Borik” u Banjaluci, vjerujući da je lako sa početnikom, jer Beneš je jedva imao petnaestak mečeva u profi karijeri.
Ljubitelji boksa pamte i danas 17. maj 1979. godine. “Borik” je bio krcat.
U četvrtoj rundi, Beneš je otvorenog garda krenuo na Koena. Nokautom je došao do brilijantne pobjede i titule evropskog prvaka.
Marijan uzima olovku i piše o jednom detalju o kojem javnost malo šta zna.
– Pobjeda protiv Obeda mi je najdraža. Najviše me obradovala, ali i ražalostila, jer Obed je 11 godina bio neporaženi svjetski šampion. Meč je bio u Berlinu. Dobio sam ga ubjedljivo.
Pomislio sam u sebi: “E, sad je, Marijane, zbilja dosta. Svjetska titula je u rukama, nemaš više šta osvajati.” Ja srećan do besvijesti, a moj trener i menadžer plače, urliče u ringu.
Kroz suze mi kaže: “Marijane, nisam vjerovao u tebe, u tvoju pobjedu, neposredno pred početak meča, povukao sam novčani ulog”. Nijemac je tako sačuvao pare, a ja ostao bez titule svjetskog prvaka. Šta ćeš, to je život boksera. Sreća i tuga se smjenjuju kao na filmskoj traci. Jaki izdrže, slabići odustanu na početku ili na pola puta – piše Marijan svojom drhtavom rukom.
Beneš nije odustajao. Nadao se novoj prilici. Došlo je, tako, do meča sa Sandijem Toresom iz Portorika, u Zenici. Beneš je napustio meč poražen i povrijeđen. Stradalo je oko. Doktori su bili kategorični, još jedan udarac u povrijeđeno oko i ostaće bez njega. Nije pomogla ni sestra Ljiljana, za koju kaže da je njegov anđeo čuvar, bez koje bi davno izgubio svaku životnu bitku. U Splitu se revanširao Toresu pobjedom, da bi povredu obnovio 1983. godine u meču sa Luisom Minčilom. Ostao je bez oka.

Pred sami rat, ne slušajući nikoga, odlučio je da se okuša u ringu, ubijeđen da će povratiti titulu evropskog šampiona.
“Borik” je bio krcat. Orilo se: “Marijane, Marijane…” Italijan Salvadore nije Benešu bio ni do koljena.
– Bez jednog oka se može normalno živjeti, a bez oba si teški invalid. Napustio sam ring, a onda dođe nesrećni rat – piše Beneš, dok mu suza u onom zdravom oku podrhtava.
Hoće nešto da napiše o tom periodu, ali izdaje ga snaga. Čitamo mu misli, a on nadljudskim naporima napisa:
– Za neke Srbe sam bio ustaša, a u Zagrebu sam četnik. Najebao i tamo i vamo. Ma, ko pomisli na rat, proklet bio. Nikada se neću odreći jugoslovenstva. Ja sam i Hrvat, i Srbin, i Bošnjak! Ovo vrijeme i ono Titovo nije za poređenje. Danas lopovi i luđaci žive. U ono vrijeme, normalan čovjek je bio ponos i komšiluka, i ulice, i grada, i države. Sve su nam uzeli, ali dušu neće nikada.
Slavija
Raduje Beneša kada ga na neki meč pozovu iz BK Slavija. Žao mu je što je klub pao tako nisko, da je dotakao samo dno, ali je ubijeđen da će se Slavija opet podignuti. Regionalna liga je prava prilika za to.
– Jedan, dva, pa i tri poraza ništa ne znače. I poraz može biti pobjeda, ako se nešto poučno izvuče iz njega – napisa Beneš.
Delić pravi momak
Silno se Beneš obradovao vijesti da je njegov sugrađanin Goran Delić osvojio titulu profesionalnog prvaka Evrope.
– Šteta što je na zalasku karijere, ali… Čestitam mu na tituli i na tvrdoglavoj upornosti i vjeri u samog sebe. Takav sam i sam bio.
Ponosan na djecu i unučad
Marijan Beneš je ponosan na svoju djecu. Sina Gorana je stekao u vanbračnoj vezi sa jednom groficom. Živi u Londonu i doktor je političkih nauka. U ljubavnoj vezi sa Beograđankom Milenom, dobio je kćerku Mariju koja je profesor violine i živi u Beču, dok je sa suprugom Stanom stekao dvije kćerke, Marijanu i Žanet. Marijana živi u Beču i završila je pravne nauke, dok je Žanet stomatolog i živi u Banjaluci. Najsrećniji je kada mu u goste dođu unučad Helena i Andrej.
Humano srce
Marijan Beneš je od boksa zaradio oko sedam miliona dolara. Za ono vrijeme, basnoslovan novac. Imao je u Banjaluci dva lokala, dvije kuće i stan. Poslije rata povratio je kuću u naselju Vrbanja i stan u naselju Nova Varoš. Mnogo je novca proćerdao. Volio je žene, a i one su voljele njega. Bar petinu svog imetka je podijelio siromašnima. Još se prepričava kako je Marijan tek namješten stan ispraznio. Pokupio je tepih, sto, kauč, sve što je u njemu bilo i odnio jednoj siromašnoj porodici.
Poeta u duši
Beneš je završio nižu muzičku školu. Svirao je violinu i flautu. Otac Josip je bio nastavnik muzičkog vaspitanja, pa otuda i ljubav prema muzici i poeziji. Objavljena mu je zbirka pjesama za djecu “Od točka do reketa”, ali ipak, kao okorjeli Jugosloven, on izdvaja jednu pjesmu, koju je posvetio Josipu Brozu Titu.
Ne psuj mi Tita
Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme.
Ne krivi njega za svoje probleme.
Za težak život danas, najmanje je kriv.
Drugačije bi bilo, da je Stari živ.
Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme.
Ne krivi njega što je proklijalo sjeme,
Skriveno u srcima fašista,
Ali i pod maskama nekih komunista.
Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme.
Ne krivi njega što nisi izdržao breme
Što je sve narode spajalo u srodstvo.
I sam si ga zvao bratstvo i jedinstvo.
Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme.
Osmijehom je mogao planinu da pokrene.
Nikada se druže neće živjeti bolje.
Kad Tita spomeneš, skini kapu dolje.
(narodne.net)