OMILJEN MEĐU UČENICIMA Profesor sa invaliditetom pokazao da snažna volja pomjera granice

Nije mi bilo svejedno kada sam prvi put ušao sa štakama u učionicu punu petnaestogodišnjaka, a onda sam shvatio – kako se ja postavim prema đacima tako će se i oni postaviti prema meni.

Ovim riječima profesor Slobodan Marković (28) prisjeća se svog prvog radnog dana u banjalučkoj Tehničkoj školi, kada je postao prvi zaposleni profesor sa invaliditetom u Republici Srpskoj.

Slobodan od djetinjstva boluje od cerebralne paralize, međutim, odmah je odlučio da mu to nikada neće biti prepreka. Odrastao je u Modriči, ali se 2009. godine doselio u Banjaluku, gdje je završio Filološki fakultet, prosjekom 9,67, i tako postao profesor srpskog jezika i književnosti.

– Karakterom sam takav da nisam dozvolio da invaliditet gledam kao prepreku, pa su me zbog toga tako gledali i ostali. Invaliditet je prisutan od djetinjstva, ali sam se uvijek vodio onim šta sve mogu, a ne onim šta sve ne mogu – rekao je Slobodan.

Svjestan je kaže, da nikada neće biti profesionalni sportista, ali je takođe svjestan šta sve može. Tako nije bio izvrstan samo na fakultetu, već i u školi, kada je bio nagrađen Vukovom diplomom, a svu snagu i pozitivnu energiju koju nosi duguje svojim roditeljima.

– Volju i elan koji nosim su mi usadili roditelji. Svi koji imaju probleme moraju znati da najveću ulogu imaju roditelji, jer sredina u kojoj živite je nevažna ako nema podrške iz sopstvene kuće – priča Slobodan, koga je naša ekipa juče posjetila na novom radnom mjestu, i to baš na njegov 28. rođendan.

Poslije Tehničke škole, ovaj mladi profesor sada radi u Ugostiteljsko-trgovinsko-turističkoj školi u Banjaluci. Kako đaci kažu, postao je jedan od omiljenih predavača. I dok Slobodan sada uživa sa đacima, priznaje da mu na početku nije bilo svejedno stati pred njih.

– Nisam znao šta da očekujem od srednjoškolaca kojima na čas dođe profesor na štakama, ali postavio sam se tako da sam ja osoba od koje će imati šta da nauče i prihvatili su me. Imamo odličnu komunikaciju i drago mi kada vidim da su na moje časove počeli dolaziti učenici koji ne dolaze na većinu drugih časova, da moja predavanja mirno slušaju i najnedisciplinovaniji učenici – priča Slobodan, koji se nakon godinu i po radnog iskustva polako navikava na rad u prosvjeti gdje ostvaruje odličnu komunikaciju sa učenicima.

Koliko god se trudio da svaki dan učini na neki način posebnim, a na neki uobičajenim, kaže da se ponekad osjeća čudno, jer je ipak svjestan da situacija nije specifična.

– Gledano sa jedne strane, uradio sam sve što i moje kolege sa fakulteta. Dobio sam diplomu i krenuo da se prijavljujem na konkurse. Niko u školama nije imao predrasude, jedini ustupak koji sam imao bio je taj da sam prvi ušao na razgovor, da ne stojim na štakama – kaže Slobodan.

Dodaje da je on sam primjer da se okolina polako mijenja, ali tvrdi da niko ne može uticati na nas i naše mogućnosti kao mi sami.

Nezavidan položaj osoba sa invaliditetom

Činjenica da je Slobodan prvi profesor sa invaliditetom koji predaje govori da je položaj osoba sa invaliditetom još nezavidan, te da zbog toga sami često odustaju od obrazovanja.

– Položaj osoba sa invaliditetom nije sjajan, ali uvijek sam zamjerio osobama sa problemom koje su izlazile u javnost i pričale o tome koliko ne možemo. Ja sam sebi postavio zadatak da pokažem koliko mogu, a tako bi trebali i ostali – priča ovaj mladi profesor, koji ljudima oko sebe, u svijetu punom predrasuda, ne daje mogućnost da ga gledaju drugačije nego kao ravnopravnog člana.

Slobodan je priveo kraju mastar studije. Iako trenutno ne stiže od obaveza u školi, kaže da će ga uskoro završiti.

Za kraj našeg razgovora rekao je da svim ljudima svojim primjerom šalje poruku da ništa ne mora biti prepreka, ako sami shvatite šta sve možete.

Podrška roditelja neophodna

Slobodan kaže da mu je u životu najviše pomogla podrška roditelja koji ga nisu sputavali ni u čemu, ali da je i sam, nažalost, svjedok mnogih suprotnih porodičnih situacija u kojima djeca ispaštaju.

– Brojni su slučajevi da roditelji čim saznaju da im dijete ima invaliditet ili neki problem to pokušavaju da sakriju od komšija i javnosti, te im često uskraćuju mogućnost obrazovanja. Šteta je što sam je pojedinačan slučaj,  jer ima mnogo osaoba sa invaliditetom koji mogu da doprinesu državi. Nadam se da će se stvari promijeniti kada je u pitanju zapošljavanje osoba za invaliditetm – ističe Slobodan

(Srpskainfo)