RTRS: Srebreničani stradali prije jula 1995. predstavljeni kao žrtve zločina

Manipulacija direktora Memorijalnog centra Potočari Emira Suljagića o broju žrtava iz jula 1995. godine nije usamljen slučaj.

Nakon što je Suljagić priznao da je posmrtne ostatke oca Sulje, koji je kao pripadnik tzv. Armije BiH poginuo 1992. godine, sahranio u kompleksu Potočara, isplivali su i drugi slični primjeri.

RTRS posjeduje desetine dosijea koji oslikavaju kako su Bošnjaci iz srebreničke regije, poginuli ili umrli prirodnom smrću prije i nakon jula 1995. godine, mjesto pronašli u Memorijalnom kompleksu.

Ako je suditi prema dokumentima, u Potočarima su “sahranjivani” i živi!

Kao da nije riječ o ljudskim sudbinama i žrtvama koje zaslužuju pijetet, kreatorima, sada već globalnog srebreničkog mita, bili su bitni samo brojevi!

Sudeći prema dokumentima, već 1996. godine počela je institucionalna revizija. U službi su bili tadašnja Federalna komisija, kasnije bošnjački ogranak Instituta za nestala lica, potom Međunarodna komisija za nestale osobe, pa čak i pojedini sudovi nižeg ranga. Svi oni izdavali su potvrde i prepravljali podatke o mjestu, vremenu i načinu smrti muslimana/Bošnjaka iz lažno demilitarizovane srebreničke regije.

1. Sevludin Salkić – prema ranijem podacima Međunarodnog crvenog krsta i Federalne komisije poginuo je u julu 1992. Sud u Lukavcu i ICMP odlučili su da vrijeme smrti ipak bude jul 1995.
2. Avdulah Muratović – mjesto i datum smrti – jul 1995. Potočari. Sin mu Hamdija, međutim, tražio je oca Avdulaha koji je nestao 1993. u Bratuncu.
3. Behida Halilović – žrtva je julskog Srebreničkog zločina. Behida je, međutim, još od daleke 1997. godine bezuspješno pokušavala da svoje ime izbriše sa spiskova stradalih i iz Memorijalnog kompleksa.
4. Selman Alić ubijen je u julu 1995. Tako piše na papiru. Na drugom, izdatom 2014. godine od strane IDDEE, vlasnik je validnih ličnih dokumenata. Živi u Srebrenici.
5. Hakija Selimović, rođen 1938. godine u mjestu Gerovi kod Vlasenice, prema prvobitnim podacima ICMP-ija nestao je 7. jula 1993. godine. Sa redigovanim podacima nestanka Hakija Selimović stradao je 11. jula 1995. godine u Srebrenici i sahranjen u Memorijalnom centru Potočari.
6. Sadik Lolić rođen 1966. godine u Peći kod Srebrenice. Svjedoci su kazivali da je stradao 3. jula 1992. Ti podaci su i u arhivama bivše Federalne komisije za nestale i Međunarodnog crvenog krsta. Ali, ovi podaci su opet bili promjenjiva kategorija. Pa je i Sadik nestao 11. jula 1995, a njegovo ime uklesano u Memorijalnom kompleksu Potočari.
7. Adema Ademovića iz Gornje Vršinje, Federalna komisija evidentirala je pod šifrom broj 39. Datum nestanka 15. novembar 1992. godine. Nestanak prijavili još tokom rata roditelji Zulfo i Salkuna. No i Adem je smiraj pronašao u Potočarima. Prethodno Rifat Kešetović navodno izvršio obdukciju i izdao umrlicu sa datumom 12. juli 1995.
8. Suljo Smajić (60) “nestao” je u julu 1995, pišu to i Federalna i Međunarodna komisija za nestale. Kćerka, sin i sestričina tvrde da je Suljo preminuo po dolasku u Tuzlu.
9. Šestogodišnja Meliha /Ševka/ Efendić, prema dostupnom izvodu iz matične knjige – godina smrti 1993. Mjesto Potočari. I opet manipulativni akt Federalne komisije za nestale. Šestogodišnja Meliha bila je u grupi od nekoliko zarobljenih žena i djece – i stradala je 14. jula 1995.
10. Novorođenče Have i Hajrudina Muhića, najmlađa je žrtva genocida – tako svakog jula odjekuje srebrenički eho. Godinama kasnije dobila je nadgrobni spomenik i ime – Fatima. No, njena majka ranije je svjedočila kako je djevojčica uslijed porođajnih komplikacija – mrtvorođena.
11. Muhamed Avdić matičar u Srebrenici, za isti dan 1. oktobar 2013. godine izdao je dvije umrlice na ime Šahin Latifović. Prema jednoj datum Šahinove smrti 16. maj 1992. Novi broj umrlice i Šahin je stradao u julu 1995.

Јoš desetine sličnih tajnih dosijea podrinjskih muslimana, u našem je posjedu. I svima je imenilac zajednički – nakon što su udruženim snagama sarajevske bivše i još aktuelne institucije umiješale prste, svi su smiraj pronašli u Potočarima, a u rubrici datum smrti – piše upravo jul 1995. O djeliću srebreničkih manipulacija prije koju godinu, epizodno je progovorio Mirsad Tokača. Prije nego su se na njega obrušili sarajevski konstruktori, Tokača je izjavio da se u Potočarima nalaze ljudi koji, kako je rekao, nemaju veze sa Srebrenicom 1995, te da su poginuli `92. i `93. godine.

Tvorci iskrivljene srebreničke istorije za sada, ćute. Amor Mašović dugogodišnji član raznih komisija i Instituta za traženje nestalih, čiji je potpis učestao na raspoloživim dokumentima, na dokaze se ne obazire. A na telefonske pozive ne odgovara.

Branimir Kojić, iz Organizacije porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila opštine Srebrenica, kaže da sve ovo što oni rade i što pokušavaju, izlazi polako na vidjelo.

Ne čudi onda što u bošnjačkoj javnosti potpuno ignorišu na faktima zasnovan izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u ratnom periodu. Ili što im je sutkinja Haškog tribunala Priska Matimba Nijambe naprasno postala najomraženija ličnost. A upravo je Nijambe upozorila na nedopuštenu protivrječnost Tribunala koji je utvrdio da je tih julskih dana `95. muslimanska vojna kolona u proboju kroz srpsku teritoriju, imala značajne borbene gubitke, ali je isti taj Tribunal propustio da utvrdi broj poginulih u proboju. Valjda slučajno!?

(E.M)