ITALIJANSKA KNJIŽEVNICA UPUTILA DIRLJIVO PISMO: Mi smo sada tamo gdje ćete vi biti za par dana

Poznata italijanska književnica Francesca Melandri, koja se zbog epidemije koronavirusa već skoro tri sedmice nalazi u karantinu u Rimu, napisala je ‘pismo iz budućnosti namijenjeno dragim kolegama Evropljanima’, opisujući sve emocije koje će nas preplaviti u sedmicama pred nama, prenosi Guardian.

”Pišem vam ovo iz Italije, što znači – iz vaše budućnosti. Mi smo sada tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana. Svi grafovi epidemije pokazuju da smo upleteni u nekakav paralelni ples.

No, mi smo nekoliko koraka ispred vas, baš kao što je Wuhan bio nekoliko koraka ispred nas. Gledamo vas kako se ponašate baš kao što smo se i mi ponašali. Raspravljate o istim stvarima o kojima smo i mi ne tako davno raspravljali i dok jedni tvrde da je to ‘tek malo jača gripa i da ne razumiju zašto se digla tolika panika’, drugi su shvatili o čemu se radi.

Sad kad vas gledamo odavde, iz vaše budućnosti, znamo da su se mnogi od vas zaključali u kuće, citirali Orwella, neki čak i Hobbesa. No uskoro ćete biti prezauzeti za takvo nešto.

Kao prvo, ješćete. Ne samo zato što će to biti jedna od posljednjih stvari koju još možete učiniti.

Naći ćete desetine grupa na društvenim mrežama u kojime se nude savjeti kako provesti sve ovo slobodno vrijeme na što bolji način. Priključićete se svim tim grupama i onda ih nakon par dana potpuno ignorisati.

Potražićete sve one apokaliptične knjige koje imate, no ubrzo ćete shvatiti da vam se takvo nešto uopšte ne čita.

Opet ćete jesti. Nećete baš dobro spavati. Pitaćete se šta se događa sa demokratijom.

Imaćete vrlo buran društveni život na društvenim mrežama – na Messengeru, WhatsAppu, Skypeu, Zoomu…

Vaša odrasla djeca će vam nedostajati kao nikada prije. Ta pomisao da nemate pojma kad ćete ih opet vidjeti, boljeće vas kao da vas je neko snažno udario u grudi.

Stara zamjeranja i nesuglasice činiće se potpuno nevažnima. Nazvaćete ljude za koje ste se zakleli da više nikada nećete razgovarati s njima i pitaćete ih: ‘Kako si?’

Mnoge žene će biti pretučene u svojim domovima.

Pitaćete se šta se događa sa svima onima koji ne mogu biti kod kuće jer nemaju svoju kuću. Onda ćete se osjećati jako ranjivo kad budete odlazili do trgovine potpuno pustom ulicom, pogotovo ako ste žena. Pitaćete se je li ovo način na koji propadaju društva. Događa li se to zaista tako brzo? Potisnućete te misli, a kad se vratite kući, opet ćete jesti.

Dobićete nekoliko dodatnih kilograma. Potražićete online fitness programe. Smijaćete se. Puno ćete se smijati. Uživaćete u crnom humoru kao nikad prije. Čak će i ljudi koji su prije sve shvatali jako ozbiljno, ozbiljno razmišljati o apsurdnosti života, svemira i, uopšte, svega.

Dogovaraćete se s prijateljima i ljubavnicima da se nađete u supermarketu da se barem nakratko vidite uživo, no sve to vrijeme pridržavaćete se mjera društvenog distanciranja.

Pobrojaćete sve stvari koje morate napraviti.

Vidjećete pravu narav ljudi oko vas jasnije nego ikad prije. Neke će vam se sumnje potvrditi, a druge vas potpuno iznenaditi.

Intelektualci koji su prije bili sveprisutni i svakoga se dana pojavljivali u vijestima, sada će biti potpuno nevažni. Neki će se tješiti racionalizacijama koje će biti toliko lišene saosjećanja da ih ljudi više neće moći slušati. No, ljudi na koje prije niste obraćali pažnju, pokazaće se velikodušnima, pouzdanima, pragmatičnima i pronicljivima.

Oni koji na sve gledaju kao na priliku za globalnu obnovu, pomoći će vam da sagledate širu sliku. No, oni će vas istovremeno i jako nervirati: lijepo, planet opet diše jer emitujemo manje CO2, ali kako ćemo platiti račune idući mjesec?

Nećete shvatati je li svjedočenje rađanju novog svijeta grandiozna ili očajna situacija.

Puštaćete glasnu muziku kroz otvoreni prozor ili iz dvorišta. Kad ste nas vidjeli kako pjevamo arije iz opera s naših balkona, pomislili ste: ‘Ah, ti Italijani’. Ali i vi ćete pjevati da se međusobno ohrabrite. Na sav glas ćete kroz prozor pjevati ‘I will survive’, a mi ćemo vas gledati i potvrdno klimati glavom baš kao što su nama klimali građani Wuhana koji su to isto pjevali u februaru.

Mnogi od vas će zaspati s mislima kako ćete se razvesti odmah prvog dana nakon što se ukine karantin.

Mnoga će djeca biti napravljena.

Vaša će djeca pratiti nastavu preko TV-a. Biće užasno naporni, ali će vam pričinjavati i veliko zadovoljstvo.

Stariji ljudi će se oglušivati na naredbe kao bezobrazni tinejdžeri: moraćete se svađati s njima i braniti im izlaske, a sve kako se ne bi zarazili i umrli.

Pokušaćete ne razmišljati o svim onim ljudima koji su umrli usamljeni u jedinicama intenzivne njege.

Željećete posipati latice ruža putem kojim prolaze zdravstveni radnici.

Reći će vam da se društvo ujedinilo u zajedničkoj borbi, da ste svi u istom čamcu. I to će biti istina. Ovo iskustvo će zauvijek promijeniti kako vidite sami sebe kao individuu koja je dio veće cjeline.

Kojoj klasi pripadate, biće jako važno. Nije isto jeste li zatvoreni u velikoj kući s prekrasnim vrtom ili u malom stanu pretrpane stambene zgrade. Niti je isto biti u mogućnosti raditi od kuće ili gledati kako vaš posao nestaje. Taj čamac u kojem ćete svi zajedno ploviti kako biste pobijedili epidemiju, neće svima izgledati isto, niti je zaista isti za svakoga. Nikad nije ni bio.

U nekom ćete trenutku shvatiti koliko je sve ovo teško. Bojaćete se. Podijelićete svoje strahove sa svojim najmilijima ili ćete ih zadržati za sebe kako ih ne biste opterećivali.

Opet ćete jesti.

Mi smo u Italiji i ovo je ono što znamo o vašoj budućnosti. Ovo je tek malo proricanje budućnosti. Mi smo vidovnjaci na niskom nivou.

Ako pogledamo u dalju budućnost, budućnost koja je nepoznata i nama i vama, možemo vam reći samo ovo: kad sve ovo jednom završi, svijet više neće biti isti.”

(Jutarnji)