Zanemarena djeca još nisu ničiji problem: Video-igrice podstiču vršnjačko nasilje
Vršnjačko nasilje je sve izraženije u Srpskoj, a stručnjaci upozoravju da na to itekako utiču igrice, mada mnogi roditelji toga nisu ni svjesni.
Sistemska rješenja za slične probleme ne postoje, iako su u komšiluku čak stigli do otvaranja klinika za liječenje djece od zavisnosti od računara. Psiholog Sonja Stančić kaže da se djeca do te mjere zanemaruju da, i kada se prepozna problem, najčešće je potrebno puno truda i rada da se riješi.
– Prvo se treba zapitati zašto djeca uopšte imaju toliko prostora da se bave igricama i novim tehnologijama. Ko im je omogućio to i zašto? Nažalost, moramo krenuti od porodice i pristupa koji roditelji imaju – jednostavnije je dati djetetu internet, igrice i filmove, jer tako ne morate da se bavite njima, ne morate da odgovarate na nezgodna pitanja, kao ni da provodite vrijeme sa njim u igri u šetnji, sportu i sličnim aktivnostima – kaže Stančićeva, kojoj su upravo ovakve aktivnosti dio terapije.
Najveći problem je, dodaje ona, što se ne uviđa stvarna opasnost od svega toga. Većina igrica koje današnja djeca igraju su nasilnog karaktera, a stručnjaci upozoravaju da to najčešće djeci trajno mijenja odnos prema stvarnom svijetu u kojem žive. Povećava se prag tolerancije na nasilje i zapravo, tvrdi Stančićeva, dobijamo mlade ljude koji lako prihvataju sve nasilne obrasce ponašanja kao one koji su uredu.
Imamo, dodaje ona, dječake i djevojčice koji misle i ponašaju se tako što nasiljem od onih verbalnih, emocionalnih do fizičkih pokušavaju da zauzmu svoje mjesto u društvu. Kada se ovako postave stvari daleko smo od toga da se radi o “samo nekoj igrici”. Zapravo se radi o cijelim novim generacijama i sistemu vrijednosti jednog društva u budućnosti. Mladi ljudi postaju sve tolerantniji na nasilje, u njihovom rječniku je puno nasilnih i veoma pogrdnih riječi kojim oni zapravo izražavaju, kako kažu, simpatije prema nekome.
– Svi ovi problemi kod nas se nedovoljno tretiraju, briga je prepuštena individualno senzbiliziranom profesionalcu koji radi sa djecom, ili nekim projektima vladinog i nevladinog sektora koji nisu uvezani. Nemamo sistemski odgovor na probleme sa kojim nam se djeca i mladi suočavaju, stalno imajući izgovor da su to samo djeca i da ce ih to proći, ne razmišljajući da su ta djeca naša budućnost – navodi Stančićeva i dodaje da ne treba govoriti da su djeca odgovorna ili kriva jer zaista nisu- odrasli i društvo moraju biti spremni i sposobni da im daju prave vrijednosti, da ih usmjere i da im daju mogućnost da pokažu ono najbolje iz sebe.
– Postoje razne strategije i akcioni planovi, ali sve je to mrtvo slovo na papiru, a živi, mladi ljudi zahtevaju svakodnevno, plansko, i sa mnogo energije bavljenje njima. Često čujem da roditelji kažu sistem je kriv, a sistem kaže da su roditelji ti koji trebaju da se bave svojom djecom. Istina je negdje na sredini: svi trebamo jasno usmjeriti sve naše resurse u mlade – smatra Stančić.
Odlazak kada zaboli
Ljudi nemaju naviku da traže pomoć psihologa, najčešće se ide kao i kod zubara – kada zaboli.
– Studij psihologije prije rata nije postojao u BiH, tako da nemamo tradiciju traženja usluga od psihologa. Čak i oni koji potraže pomoć, ne vole da se zna za to. Psiholozi se moraju potruditi da svima objasnimo i približimo našu profesiju. Meni se još uvijek čude zašto nisam samo školski ili klinički psiholog i pitaju šta psiholog radi u istraživnajima, politici, ljudskim pravim ili medijima. Edukacija i razumijevanje kreće od naše struke, a građani će već da prihvate kada im bude potrebno – kaže Stančićeva.
(Blic)
