Arhitekta Igor Kuvač: Banjaluka je nedovršena i to je njen potencijal

igor kuvac

Zelenilo, beton, Vrbas, Kastel, parkovi, saobraćaj, bicikli, tramvaj – sve teme u jednom razgovoru. Naš sagovornik bio je arhitekta Igor Kuvač iz Banjaluke.

Početkom juna na svečanosti upriličenoj povodom otvaranja ”Dana arhitekture” u Banjaluci, na obali Vrbasa u naselju Obilićevo predstavljen je i otvoren za korišćenje objekat koji će Banjalučanima služiti i kao mjesto za odmor i kao pristanište za dajak čamce.

Ovaj mali ”drveni mol” – djelo studenata arhitekture i građevinarstva iz Banjaluke, Sarajeva i Trondhajma – izazvao je veliku pažnju medija i građana. Zasluge za to pripadaju Istraživačkom centru za prostor iz Banjaluke, koji je bio koordinator projekta.

Drugi razlog bi mogao leži u nadi da će se u uređenju Banjaluke konačno više pitati stručnjaci sa voljom i znanjem, zvali se oni ili ne ”pejzažni arhitekti”, i da će na mjesto interesa i profita doći kvalitet i opšta korist za građane.

Kakva je Banjaluka i kakva bi mogla biti, pitali smo PhD-a arhitekture, Igora Kuvača, iz Istraživačkog centra za prostor. Na prvom mjestu, zanimalo nas je: gdje bi to još mogla da osvane slična ”intervencija u prostoru” poput ove koja je uljepšala obalu preko puta tvrđave Kastel?

S obzirom da je projekat mola već proizveo pozitivne efekte i da smo zadovljni procesomu kojem smo radeći sa studentima svi zajedno uživali proteklih nekoliko mjeseci, već planiramo da nastavimo sa intervencijama na puno drugih mjesta. Novi potencijalni prostori proizlaze iz mape nevidljivih mjesta koju istražujemo još od 2013. godine, i koja predstavlja mrežu mjesta koja imaju veliki potencijal, ali iz različitih razloga ostaju nedefinisana.

O kojim ste još lokacijama razmišljali?

Na samom Vrbasu ima niz takvih lokacija. Mi smo i za ovu radionicu istraživali najmanje pet mjesta pored rijeke, da bi se na kraju odlučili za lokaciju kod dvorane Obilićevo. S obzirom da je ovo bila prva intervencija po ovom svjevrsnom eksperimentalnom modelu, bilo nam je važno da bude što bliže centru, da bude maksimalno vidljiva, da bude pristupačna, te da u proces uključi što više ljudi – korisnika prostora.

Osim pored Vrbasa, širom grada postoji veliki broj mjesta koja bi bila pogodna za urbanu akupunkturu. Pored centralnih dijelova, ona se takođe nalaze na obodu grada, između ostalih, u novim suburbanim naseljima, koja su većini gradskog stanovništva nepoznata, ali koja imaju ogroman potencijal. Recimo na ulazima u naselje Česma-Mađir postoje veliki prostori koji imaju veliku vrijednost, kako za samo naselje, tako i za cijeli Grad.

To je prije svega južni pristup naselju iz pravca Incela, koji obuhvata ušće rijeke Vrbanje u Vrbas, stari i novi most, nasip, socijalističko industrijsko nasljeđe i brojne druge elemente jednog potencijalno vrijednog novog mjesta. Sa druge strane, sjeverni ulaz iz pravca Trapista takođe obuhvata rijeku Vrbas, stari i novi most, samostan, staru hidroelektranu, Trapisku šumu, i druge prostorne elemente koji formiraju cjelinu sa vrijednim prirodnim i kulturnim nasljeđem.

Da li ste imali podršku Gradske uprave?

Da, naišli smo na veliko na razumijevanje u strukturi novih gradskih vlasti, u Odjeljenju za stambeno komunalne poslove i Odjeljenju za prostorno uređenje, tako da je Grad bio zvanični partner projekta “Small scale”. S obzirom da je projekat ostavio jedan zaista vrijedan poklon Gradu, nije ni bilo razloga za osporavanje i svi su bili vrlo raspoloženi na saradnju . Grad je učestvovao sa dodjelom zemljišta za izgradnju, te obezbjeđivanjem potrebnih dozvola, bez naknade.

Za Vrbas u Banjaluci se obično govori kako ”niko nema tako lijepu rijeku u gradu”. Kako urediti obale i uljepšati Vrbas?

Iako je Vrbas jedan od najvažnijih elemenata identiteta i potencijala grada, iako svi turisti ističu njegovu prirodnost kao najveću vrijednost koja se rijetko viđa u evropskim gradovima, ipak godinama ostaje u stanju kakvom jeste. Prema tome je pitanje Vrbasa jedna velika tema, na koju nije lako dati odgovor, zahtijeva puno vremena, rada i sredstava, ali istovremeno nema opravdanja. Na tome jednostavno treba raditi kontinuirano. Prvi problem je infrastrukturni i to je ono što se primarno mora rješavati. Ali paralelno s tim se mogu rješavati mnogi drugi, te bi istovremeno trebalo raditi na svim drugim procesima u vezi sa rijekom.

A šta bi bilo rješenje?

Rješenje je u kontinuiranom promišljanju teme, čemu se svojim malim doprinosom pridružio i projekat “Small scale”, koji je pokušao da ukaže na probleme, da otvori pitanje transformacije priobalja i pruži odgovore na izazov projektovanja i izgradnje pored i na Vrbasu. Značajan doprinos su takođe dala dva predavanja otvorena za javnost, koja su za vrijeme trajanja radionice priređena u Američkom kutku. Profesorica Malina Čvoro sa AGGF-a je govorila o Transformaciji priobalja u funkciji očuvanja identiteta grada, naglašavajući tradicionalnu vezu rijeke i grada, te razvoj njihovog međusobnog odnosa, koji se kretao ka negiranju ove prirodne veze sa velikim potencijalima.

aggf projekat

Predavanje je takođe otvorilo pitanja o zaštitnom pojasu rijeke, pravu korišćenja obala kao zajedničkog javnog dobra, pristupačnosti rijeke i mnoga druga, koja će sigurno biti predmet daljih rasprava. Drugo predavanja je držala Nevena Predojević, stručnjak iz oblasti urbanističkog i prostornog planiranja sa dugogodišnjim iskustvom. Kao jedan od autora konkursnog rješenja i rukovodilac izrade Regulacionog plana za obala Vrbasa, Nevena je govorila o procesu donošenja i konceptu plana koji se zasnivao na zaštiti prirodnosti riječnog toka i njegovog posmatranja kao jedinstvenog longitudinalnog centralnog parka. Prema tome bi Vrbas zadržao prepoznatljivu prirodnost, uz što manji stepen izgrađenosti, što više pristupa, te omogućavanje nesmetanog korišćenja rijeke, uz kontinuirano odvijanje pješačkog i biciklističkog saobraćaja duž cijelog toka.

Pored Vrbasa se nalazi tvrđava Kastel. Iako je polako započela njena obnova, uvijek kao da se više čekalo da neko drugi dođe i popravi tvrđavu. Kako to da unazad 30, 40, 50 godina niko nije uredio Kastel?

Karakteristika urbanog razvoja Banjaluke je nedovršenost, tako da postoji niz primjera projekata koji nisu do kraja završeni na pravi način i koji su uprkos vrijednostima ostajali zanemareni. Čak i niz novih naselja koja su izgrađena u doba socijalizma i po modelu moderne su ostajala nedovršena. Potpuno nove zgrade su godinama ostajale bez parternog uređenja, a prilazilo im se preko makadamske staze, što je i danas često slučaj. Uvijek je bilo teško napraviti most, crkvu, spojiti saobraćajne pravce, zaokružiti određene cjeline…

Ovaj fenomen u urbanističkom razvoju Banjaluke se može definisati kao kontinuitet diskontinuiteta, što ima veze sa opštim društveno političkim i kulturnim kontekstom. Uz brojne prekide u razvoju koji su se dešavali tokom istorije bilo je teško realizovati brojne velike projekte, tako da je fenomen već postao dio urbanog identiteta. Prema tome ni Kastel nije imao ništa bolju sudbinu, ali se nadamo da započeta obnova ovaj put neće stati i da ćemo svi zajedno pronaći dovoljno snage da je dovedemo do kraja uz integracju tvrđave u grad.

Banjalučani se često sa sjetom prisjećaju ranijeg izgleda nekih mjesta. Recimo, mnogi bar na društvenim mrežama, žale za starom fontanom starom parku Petar Kočić?

To je osjetljiva tema koja je vezana za kolektivnu memoriju grada i prema kojoj stari i novi Banjalučani nemaju isti odnos. Međutim, iako mnogi žale za starim parkom, mislim da izgradnja novog savremenog parka nije loše rješenje. Bez obzira što se čini da je procenat zelene strukture smanjen, novi park je ponudio jednu novu dodatnu vrijednost gradu, koja sasvim odgovara vremenu i mjestu na kojem je nastao. Osim što je u međuvremeno malo oskrnavljen, mislim da je park Petar Kočić i dalje značajna zelena oaza i mjesto susreta.

Da li je Banjaluka grad zelenila ili grad betona?

Mislim da je i jedno i drugo. Banjaluka je kroz sve periode razvoja imala ambijentalne vrijednosti zelenog i pejzažnog grada, obilježena rijetko izgrađenom fizičkom strukturom, običajem boravka u prirodi i drugim, tako da je normalno da postoji kolektivna memorija o gradu zelenila.

Nažalost, iako je nekad bila prepoznatljiva kao grad dugačkih aleja i parkova, Banjaluka je taj karakter u mnogome izgubila.

Sa druge strane se u posljednjih 20 godina desila intenzivna fizička izgradnja koja nije uzimala u obzir tradicionalne vrijednosti urbane strukture.

Investitorski urbanizam i privatne investitcije su bile vođene profitom, stepen izgrađenosti je naglo povećan, broj automobila i parking mjesta takođe, tako da se određeni dijelovi grada zaista percipiraju kao betonska džungla.

kastel ulaz

Neki kažu da je takvom gradnjom izgled grada bespovratno narušen?

Prije takve ocjene bi trebalo prihvatiti činjenicu da u gradu ništa nije konačno i da se grad u jednom otvorenom kontinuiranom procesu stalno mijenja. Međutim treba prihvatiti i to, da se grad mijenja u skladu sa opštim kontekstom, i da u tom procesu svejsno ili nesvjesno učestvujemo svi sa jedankom odgovornošću. Prema tome se ne može govoriti o tome da je nešto bespovratno izgubljeno. U gradu se takođe stalno dešavaju neke transformacije i sve se može na neki način popraviti, još postoji puno prostora za unapređenje, ali bi sa tim unapređenjima trebalo krenuti što prije.

Da li su nova naselja sa novim zgradama neuslovna za normalan život – nemaju dovoljno zelenila, recimo – i da li su gora od starih?

Mislim da su kvalitet života, te standardi projektovanja i izgradnje bili puno veći u periodu socijalizma, mada je i tada standard dosta varirao. Kvalitet izgradnje je stalno povećavan od vrlo niskog na početku razvoja pa do samog kraja kada je dostigao vrhunac i za koji govorimo da je u mnogim segmentima viši nego danas. To se prije svega odnosi na odnos između izgrađenih i zelenih površina, te dosljedno poštovanje standarda, što danas nažalost nije slučaj.

Međutim, za sve postoji opravdanje. U Banjaluci se u posljednjih 20 godina desio fenomen tranzicione izgradnje koji je karakterističan za sve zemlje koje su prošle kroz transformaciju društveno-političkog i ekonomskog sistema iz socijalističkog u kapitalističko uređenje. Prema tome je ubrzani razvoj gradova bio pod snažnim uticajem društvenih procesa, pri čemu sistem planiranja, kao ni društvo u cjelini, nisu bili spremni da prihvate i na odgovarajući način usmeravaju nastale promjene. Za urbanistički razvoj grada je bio presudan odnos između male ponude i velike potražnje, pri čemu je profit investitora bio na prvom mjestu, dok gradske vlasti i struka nisu imale dovoljno snage da se s tim izbore.

A možda ni volje?

Kao što sam već rekao, arhitektura i urbanizam su refleksija opšteg stanja društva, neodvojivi su od drušvenog, političkog, socijalnog i kulturnog konteksta, i ne mogu se posmatrati izolovano od svih drugih procesa. Proces razvoja grada je pratilo stanje u društvu. Nije se moglo očekivati da se grad razvija na savršen novi način dok je sve drugo bilo loše. U zemlji koja je bila pogođena ratom, u kojoj su stepen siromaštva i nezaposlenosti najveći u Evropi, gdje je sistem vrijednosti potpuno urušen, a kultura na marginama, nije se moglo očekivati da način izgradnje i razvoja grada budu drugačiji.

Osim toga, Banjaluka je promijenila, da tako kažemo, koncept grada. Od jednog regionalnog centra postala je glavni grad jednog entiteta. Industrija je propala. Desila se izgradnja velikog broja objekata za nove državne institucija koje su bile potrebne. Struktura urbanog gradskog stanovništva je potpuno promijenjena, desila se etnička homogenizacija, tako da je to sve uticalo na grad, na kulturu života i na sistem vrijednosti.

Neke građevine koje su sagrađene u vremenu u kojem govorimo promijenile su izgled ambijentalnih cjelina u gradu? Često se kao primjer uzima zgrada Vlade koja je sagrađena u Ulici Mladena Stojanovića.

Mnoga urbanistička rješenja su u tranzicionim uslovima često donošena na brzinu, tako da nije bilo vremena da se dovoljno dobro promisle. Ali u takvim uslovima se takođe nije moglo očekivati da Ulica Mladena Stojanovića zbog svoje ambijentalne vrijednosti zaustavi razvoj grada.

Ono što bi u takvim konfliktnim situacijama bilo dobro jeste da se zaštiti bar osnovna, minimalna vrijednost neke cjeline, a da se sa druge strane vodi računa da sve ono što je novo bude na neki način u skladu sa starim, ili, ako već narušava, da proizvede neki novi dodatni kvalitet novih cjelina.

Stiče se utisak da patimo što grad nema neko staro jezgro, stare građevine.

Nepostojanje starog jezgra u Banjaluci treba prihvatiti kao istorijsku činjenicu. Ono nije ni moglo da postoji kada se grad razvijao između dva-tri jezgra koja se zbog udaljenosti, te brojnih nedovršenih procesa nikad nisu do kraja spojila, a usput su se stalno dešavale promjene vlasti, ratovi i konačno zemljotres, čiji uticaj na razvoj Banjaluke često zaboravljamo. Mislim da taj nedostatak kao i sve druge, treba posmatrati kao prednosti i potencijale, te iz njih izvući maksimalnu korist. Nedovršenost i slojevitost Banjaluke može biti njen veliki potencijal, može biti prepoznat kao specifična vrijednost, te se kao takav može još višenaglasiti i unaprijediti.

Sa druge strane je sve stvar percepcije. Recimo, jedan od učesnika Dana arhitekture – Banja Luka 2017, je izjavio kako ga glavna ulica u Banjaluci podsjeća na Pariz u maloj razmjeri. Prema “okupanoj” glavnoj ulici, snažnom glavnom pravcu sa obostranim drvoredom, reprezentativnim objektima na regulaciji, te pod najljepšim junskim suncem, mirisom lipe i u društvu uvijek lijepe mladosti, čak i ovaj utisak može biti opravdan.

Sve češće se govori o gradnji koncertne dvorane u blizini Vlade i stadiona. Da li je to dobra ideja?

S obzirom da se centar sve više pomjera ka sjeveru i da je planirano da se formira oko Administrativnog centra Vlade RS, to je takođe dobra lokacija za objekte iz oblasti kulture. Koncertna dvorana je zaista potrebna gradu, a na toj lokaciji bi mogla generisati urbanističku transformaciju i zaokružiti jednu takođe nezavršenu cjelinu. Upravo smo na Danima arhitetkure – Banja Luka 2017, imali priliku da vidimo kako samo jedan novi objekat na strateški izabranoj lokaciji, sa kvalitetnim programom i dosljedno sprovedenim urbanističkim i arhitektonskim konceptom može imati snagu transformacije cijelog jednog gradskog područja i kako može generisati mnoge druge pozitivne promjene.

Radi se o projektu Dokk 1 – novom multumedijalnom centru u Arhusu u Danskoj (Autor Trine Berthold, SHL Architects, 2005) koji je sve odjednom: i koncertna dvorana i biblioteka, i javni gradski prostor, i poslovni objekat i saobraćajno čvorište. Ukratko, to je objekat koji na lokaciji na kojoj se nalazi uspijeva da prikupi sve postojeće uticaje, da ih pravilno usmjeri i stvori dodatnu vrijednost značajnu za cijeli grad.

Da li je možda lokacije “rupe” u centru grada u Ulici Vase Pelagića pogodna za takav objekat?

To je takođe odlična lokacija za objekte kulture i obrazovanja, ali je potrebno znati da se radi o gradskom građevinskom zemljištu sa najvišom cijenom, te da će bilo koje rješenje uključivati privatno-javno partnerstvo i kompromis između dobiti investitora i dobiti za grad, pri čemu (pomenuti) objekat Dokk 1 takođe može biti dobar primjer.

ako se ovaj projekat već suočava sa nizom problema i ograničenja, iz takve situacije često proizlaze najkreativnija rješenja, te se nadamo da će i ovdje biti takav slučaj i da će Banjaluka dobiti centralni gradski prostor kakav zaslužuje.

Šta mislite o ovom “rješenju” koje se pojavilo u javnosti?

Mislim da je to “rješenje” prije svega bio dobar način za izazivanje reakcija javnosti, za otvaranje te velike teme i pokretanje jedne široke debate o problemu “rupe”.

Jer pravo rješenje može nastati jedino tako, kroz široku raspravu i uključivanje velikog broja aktera, a posebno stručne javnosti.

Projekat centralnog gradskog trga u Banjaluci je jedan od najvažnijih gradskih projekata i mislim da bi trebalo da bude predmet velikog međunarodnog urbanističko-arhitektonskog konkursa, raspisanog po najvišim standardima, uz neophodno prethodno istraživanje i ozbiljnu pripremu dokumentacije za šta je potrebno vrijeme. Bojim se da bilo koji drugi način ne bi vodio do pravog “rješenja”.

Ima li u Banjaluci prostora za mini trgove i parkove?

Prije svega bi trebalo reći da trgovi nisu istorijski ni tradicionalno vezani za gradove BiH, jer mi nemamo kulturu okupljanja na trgovima, manifestovanja, ili javnih govorenja. Ali ako težimo razvijanju demokratije, slobode okupljanja i izražavanja onda bi istovremeno trebalo promišljati prostore koji bi imali takve funkcije. Stvaranje mini trgova i parkova ne bi bio problem jer još ima prostora za takve vrste intervencija.

Treba li preurediti park Mladen Stojanović?

Park je u skladu sa Regulacionim planom bio predmet velikog urbanističko-arhitektonskog konkursa, izabrana su najbolja rješenja i prema tome su u rađeni idejni i glavni projekat. Međutim, s početkom finansijske krize, projekat je obustavljen i čini mi se da njegova dalja sudbina nije poznata. Prema trenutnom stanju se čini da park nema dovoljan kapacitet za veliki broj postojećih i možda još veći broj budućih korisnika, što govori o neophodnosti izgradnje novih parkovskih površina. Zato bi, umjesto rekonstrukcije postojećih parkova, koji manje-više zadovoljavaju funkciju, možda bilo bolje raditi na izgradnji novih.

Gdje bi se mogao napraviti novi park?

To bi trebalo da bude predmet jedne nove analize, koja možda upućuje ka Urbanističkom planu, koji Banjaluci takođe nedostaje. Mislim da je obala Vrbasa opet najbolje rješenje, a pored nje mnoge rekreativne zone na obodu grada, brojne urbane praznine u suburbanim naseljima, kao i u zonama između urbanih i suburbanih, te suburbanih i ruralnih područja. Osim toga u većini stambenih naselja postoji bar neki prostor koji bi mogao postati park, s tim što bi trebalo razmišljati o vertikalnim parkovima, zelenim krovovima itd.

bicikli

Kampus?

Kampus je takođe prostor sa ogromnim potencijalom, koji privlači sve više korisnika, ali se još uvijek ne doživljava kao otvoreni javni gradski prostor, koji je uz to još i ograđen i teško pristupačan sa samo dva ulaza. Sa druge strane, pitanje je da li je integracija kampusa sa gradom u interesu Grada i Univerziteta.

 

Koja je najljepša građevina u gradu?

Možda bih umjesto samo jednog objekta prije izabrao neku ambijentalnu cjelinu. Ja volim urbanističke cjeline koje još uvijek imaju ostatke mahalskih struktura, pored Vrbasa. Recimo, panorama sa plaže Abacija prema drugoj obali (Nekadašnja Daudija mahala). Zatim panoramu prema Šeheru, koja se vidi iz RK “Buk”. Mada ima i dosta drugih. Recimo, raskrsnica Aleje Svetog Savei Ulice Kralja Petra I sa sve četiri strane pruža pogled na različite istorijske periode i različite stilove arhitekture, uz elemente koji Banjaluku svrstavaju među jedan od najljepših, “najevropskijih” i netipičnih bosanskih gradova. Sa druge strane, ali iz sličnih razloga je zanimljiva raskrsnica Bulevara cara Dušana i Ulice Kralja Petra I, koja sa svim svojim slojevima ima ogroman potencijal, iako se ne može reći da je to jedno lijepo ili uređeno mjesto.

Da li je dobra ideja da Ulica Kralja Petra I postane pješačka zona?

To je ideja koja odavno postoji i koja je takođe predviđena regulacionim planom, s tim što je istovremeno planirana izgradnja podzemne saobraćajnice koja bi bila alternativa postojećem pravcu komunikacija. Ideja je dobra ako prije svega ima za cilj stvaranje navike šetanja, vožnje bicikla i manje upotrebe automobila čemu svakako treba težiti.

Sa druge strane je pitanje dimenzija nove pješačke zone koju bismo dobili, i stvarne potrebe za njom, s obzirom da bi možda mogla ugroziti funkcionisanje Gospodske ulice, koja je čini mi se dovoljna za pješački saobraćaj.

Međutim, zatvorena glavna ulica osim za pješački saobraćaj može koristiti i u mnoge druge svrhe i ponuditi mnogo drugih novih sadržaja, tako da je svakako treba dalje promišljati.

Ima li na banjalučkim ulicama mjesta za biciklističke staze?

Istina je da je u Banjaluci sve manje mjesta za proširenje saobraćajne infrastrukture, ali tehnička rješenja za pozicioniranje biciklističkih staza sigurno postoje.Sa druge strane, bicikli se u mnogim gradovima voze zajedno sa automobilima, samo je u tom slučaju potrebno raditi na podizanju svijesti i o biciklističkom saobraćaju jednako kod vozača automobila i biciklista. Često se čuje da jedni drugima predstavljaju smetnju jer se međusobno ne poštuju i krše propise, te bi istovremeno trebalo raditi na saobraćajnoj kulturi.

Treba li Banjaluci tramvaj?

Svakako treba raditi na unaprijeđenju javnog gradskog prevoza, a jedna od mogućnosti vjerovatno može biti uvođenje saobraćaja koji manje zagađuje okolinu. To može biti neka vrsta tramvaja ili lakog metroa, samo je pitanje rentabilnosti takvih vidova saobraćaja u jednom relativno malom gradu kao što je Banjaluka. Ranije je postojala ideja da se tramvajem ili lakim metroom povežu S. Toplice i Laktaši, tako da je to možda jedna od linija koja bi mogla biti isplativa i koja bi imala smisla.

(Mondo)

Grad uz Borac: Naći najbolje rješenje za problem dugovanja

Borac želi u budućnosti da bude stabilan i samoodrživ klub. Problem predstavljaju dugovi iz prošlosti koji opterećuju tekuće poslovanje. Iako je sadašnja uprava napravila veliki posao u protekloj godini i dalje su prisutni brojni finansijski problemi.

Mladi Banjalučanin velika nada karatea Republike Srpske

Osvajanjem zlatne medalje u konkurenciji kadeta na prvenstvu Republike Srpske održanom u Višegradu član Karate kluba Energija Pavle Dujaković samo je nastavio sjajan niz odličnih rezultata započet još 2009. godine kada se počeo baviti ovim sportom.

Protest nezadovoljnih građana u Banjaluci

Više od sto građana, uprkos kiši, okupilo se na Trgu Krajine u Banjaluci, kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo životom u Republici Srpskoj, sa centralnim zahtjevom za smjenu Vlade RS.

Dodik: Suspenzija nije trajno odustajanje od referenduma

Suspenzija odluke o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH nije trajno odustajanje, a ostaće na Narodnoj skupštini i institucijama da to pitanje ponovo problematrizuju i ukoliko se ne bude poštovao Ustav i Dejtonski sporazum.