(FOTO) Zavirimo u prošlost: Gradnja pruge Banjaluka – Doboj
Izgradnja pruge Banjaluka – Doboj je bio jedan od posljednjih velikih radova omladine na prugama u periodu obnove Jugoslavije. Od 1. marta do 20. decembra 1951. godine, 90 kilometara dugu prugu gradilo je više od 87.000 mladih. Zadatak je bio velik jer je trebalo izgraditi 34 mosta i 3 tunela čija je dužina oko 3.5 kilometara, a u nasipe je trebalo ugraditi oko 2 miliona kubnih metara zemlje i kamena.
Poseban podvig ove pruge je bila izgradnja tunela Ljeskove vode, kojeg su kasnije nazvali “Institut tunelogradnje”, jer su vrlo snažne podzemne vode i često urušavanje ometali nesmetani rad. Slično je bilo i kod izgradnje tunela Tromeđa. I pored ovih nezgoda, prvi voz je ovom prugom prošao 20. decembra 1951. godine.
Ovako je izgradnju tunela Banjaluka – Doboj opisao Tihomir Bilandžić, 1983. godine. Osim njega, gradnju je opisivao i Zlatan Jukić.
“U onoj planinskoj guduri, koja se raskrilila između dva grada, iako je divljačna i nepristupačna, živjeli su ljudi. Živio je tu bosanski težak, čovjek svikao na nedaće, pa im se prilagodio. Malo je tražio od te jalove zemlje, a i to malo ona mu je teško davala. Sve je od nje morao otrgnuti. Vijekovima je ovdje bio muk. Begovi su se utrkivali konjima na Banjalučkom polju, građani su grajali, ali ovi ljudi nisu imali vremena za to. Oni su morali oteti divljini svoj zalogaj, surovo ga oteti.
Jošacka, divlja rječica, proticala je žuboreći, pjenušala se i propinjala uz gudure, pjenila se uz kamenje i oticala vukući za sobom svoj planinski šum. A težak je izgradio na njoj mlin, primitivnu vodenicu, i njen žrvan mljeo je mlivo s toga jadnog tla. Nikad se ništa nije ovdje dogodilo potresno i bučno. Okretao se točak vodenice, prskala je divlja rječica i razbijala se u kapljice; mrmorenje mlina uranjalo je u jeku šume. I danas protiče Jošavka. Okrene se točak vodenice i žrvanj melje mlivo. Ali kroz taj točak nazire se novi svijet između dva stara grada. Prekinut je muk divljine. Graditelji, bučna mladež, prekinula ga je zauvijek.
Kroz ovaj ševarak, nekada su skakutali zečevi, glodali koru stabala ili se šunjali tvorići, plašeći se samo jačih zvijeri. Sada su stekli još jednog neprijatelja. Vozovi na prvim kilometrima tjeraju ih sve dalje.
Gadna je to zemlja, nikad neorana i nekopana. I divljina ju je stezala kao kamenje. Ali zar pod rukama ovih mladića da se opre? Oni su u nju zasjekli svojim krampovima. I vagonet za vagonetom, dugačka vrpca vijuga nesigurnim šunama na dno brine da je istresu. Skoro će ovuda projuriti brzi voz.
Ovakve slike srećemo u filmovima. A filmovima ljudi mnogo ne vjeruju. Duž trase nove pruge odigrava se veliki film. Istina, nema aparata, ni filmske trake. Ali se scene smjenjuju svakim časom i radnja je sve dramatičnija. Film se zove: “Stvarni život”. Komandant brigade šalje poruku u štab. Reci im: Još smo jedan kilometar završili. Snagom i voljom, to im reci!
I skoro je preko toga kilometra, završenog snagom i voljom, prošao voz. Dva stara grada primiču se jedan drugom. Ovi ljudi, na dužini od devedeset kilometara između tih gradova, ugasiće još jednu legendu. Dobojani će se primaći Banjalučanima i voziće se jedni drugima u brzim vozovima.
Šuma će opet ječati. Jošava žuboreći oticati, a ljudi koji su prosjekli divljinu neće biti tu. Možda će već idućeg ljeta prosijecati drugi kraj, daleko odavde, ali iza njih ostaje nešto njihovo. Nije to samo pruga. Uz nju i novi vidici, koje su oni otkrili ovim seljanima, što mučno živješe u planini. S ovim šinama u zabitna sela između dva buduća velika grada, doći će i novo vrijeme. I nekadašnje, za ljudski pojam, vječno – počeće se mijenjati…
(Yugopapir.com)
SABLIĆ: Bila sam u Banjaluci i zagledala ljude – jesu li glasali umjesto mene u Beogradu?
