Upoznajte „zlatne Banjalučanke“: Djevojke koje oduševljavaju svestranošću i pozitivnom energijom

“To je 30 žena na jednom mjestu i svi smo kao porodica. Osjeti se ta energija to što gajimo između sebe. Može se sve tehnički savršeno odraditi, ali ona energija koja isijava kada nastupamo, to publika osjeti na našim koncertima, a sudije cijene na takmičenjima.”

Ženski kamerni hor „Banjalučanke“ nedavno je osvojio zlatnu medalju na Svjetskoj horskoj olimpijadi u Sočiju, u Rusiji. Ovim su “Banjalučanke” učvrstile svoje mesto na zvaničnoj rang listi 50 najboljih kamernih horova svijeta Svjetske horske asocijacije „Musica Mundi“. U proteklih osam godina, “Banjalučanke” su ostvarile svoje najznačajnije rezultate u istoriji ovog hora, osvojivši zlatne medalje na međunarodnim horskim takmičenjima u Lincu, Amsterdamu, Veneciji, Budimpešti, Barseloni i Magdeburgu.

Iza sjajnih rezultata koje “Banjalučanke” ostvaruju već godinama, stoji ozbiljan rad i posvećenost. Pred koncerte i takmičenja, probe se održavaju svaki dan, a nekada i dva puta na dan. Međutim, djevojke i žene koje svoj grad Banjaluku ovako lijepo predstavljaju širom svijeta nisu samo izuzetne horske pjevačice, one su izuzetne i kao osobe, svestrane i posvećene, ne samo muzici, već i svojim profesijama, porodici i drugim hobijima. Ovo saznajemo iz razgovora sa dvije „zlatne Banjalučanke“, Sanelom Burgić i Mionom Graorac, koje su nas oduševile širinom svojih interesovanja i nevjerovatnom energijom kojom zrače.

Sanela i Miona u “Banjalučankama” pjevaju već dugi niz godina. „Mi smo rasle uz taj hor, sve te žene i djevojke koje su danas okosnica hora nekada su bile srednjoškolke, studentkinje, tako da, kako se hor vremenom razvijao, tako smo se i mi razvijale kao ličnosti i njegovale svoju strast prema muzici“, kaže Miona, kojoj je ove godine 10 godina kako je članica hora.

“Banjalučanke” je prvi put čula još dok je bila u gimnaziji, ali je na audiciju otišla tek na prvoj godini fakulteta. Miona je bila završila muzičku školu i svirala je klavir, tako da njena muzikalnost nije bila upitna, ali je pred audiciju ipak imala tremu. „Bila sam pod utiscima nekih njihovih koncerata koje sam gledala i bio mi je izazov da odem na tu audiciju, da vidim da li sam dovoljno dobra, jer sam ja “Banjalučanke” doživljavala kao vrh horske muzike.“ Danas je Miona jedna od solista u horu.

Profesionalni život Mionu je odveo u sasvim drugom pravcu, u kvantitativnu ekonomiju i bavljenje isključivo brojevima. Nakon gimnazije je završila ekonomski fakultet, a prije par mjeseci odbranila je i magistarsku tezu u oblasti aktuarstva. Kao aktuar, Miona radi u jednoj međunarodnoj osiguravajućoj kući. „Dosta radim, ali mi odgovara taj tempo i trudim se da nakon posla stignem i na probu i da završim sve svoje druge obaveze, da ne trpi ni privatni, ni profesionalni život.“

Pored hora, Miona pjeva i u bendu „Misty Rocks“, koji njeguje čvrsti rok zvuk. „Paralelno sa početkom fakulteta, svirala sam klasičnu muziku, ali nisam nešto uživala u njoj kao kad sam otkrila pentatoniku i bluz skale. Onda sam krenula da sviram u jednom bendu, meni je to bilo potpuno otkrovenje, ali uspjela sam i da ne zapostavim fakultet. Inače, članovi benda su sjajni ljudi, gitarista je doktor elektrotehnike, basista ima svoju firmu, ali svi pristupamo muzici iz ljubavi, bez zadnjih interesa.“

Sanela je u “Banjalučankama” od prvog razreda srednje škole, već nekih petnaestak godine. Muzikom se bavi od svoje četvrte godine, pjevajući u horovima i svirajući klavir u osnovnoj i srednjoj muzičkoj školi. Banjalučku Gimnaziju Sanela je završila uporedo sa srednjom muzičkom školom.

„Većina ljudi bi rekla ’kako si pored gimnazije koja je teška uspjela završiti i srednju muzičku’, a meni je to bio najsretniji period života, jer uz dobru organizaciju sve se može. Prva smjena gimnazije, pa muzička, par sati vježbanja klavira, pa takmičenja, ali kad se nešto voli i kad se organizuješ, onda to ide lako i uvijek imaš vremena za sve.“

Sanela je željela paralelno upisati medicinski fakultet i muzičku akademiju, ali te godine kad je upisivala fakultet nije bilo smjera za instrument klavir, pa je završila „samo“ medicinu. Posljednjih 8-9 mjeseci volontira na očnoj klinici. „Tamo svi znaju za “Banjalučanke”, svi su mi čestitali za zlato. Moja načelnica i drugi doktori i sestre su bili na našem nedavno održanom koncertu u Banjaluci i svi su puni pohvalnih riječi. Medicina je teška i malo ljudi ima vremena da se bave još nečim pored posla, a meni su probe terapija za opuštanje, mi se ismijemo, ispjevamo i to je ono što nas drži sve te godine.“

Tokom studija, Sanela je bila članica Komiteta za međunarodnu razmjenu studenata medicine Republike Srpske, gdje je kao generalni sekretar i koordinator razmjene dogovarala razmjenu studenata, kako bi naši studenti dobili mogućnost da steknu praksu na uglednim univerzitetskim klinikama u inostranstvu, ali i kako bi strani studenti došli kod nas na praksu i razbili negativne predrasude o BiH.

Razbijanje predrasuda i predstavljanje svoje zemlje u najljepšem svjetlu, ove djevojke nastavljaju kroz bavljenje muzikom. “Gdje god da odemo, obično horovi koji dolaze da se takmiče imaju nazive kao što je ’univerzitetski hor’ ili neko latinsko ime ’kantate’ i slično, i onda kad nas pitaju šta znači ’Banjalučanke’, mi im objasnimo da je to grad iz kojeg dolazimo i tako saznaju i za Banjaluku“, priča nam Sanela.

Obje djevojke se bave i humanitarnim radom, ali jedna od vrlina koje ih krase je i skromnost, pa nisu željele da ih previše hvalimo u tekstu.

Govoreći o ostalim koleginicama iz hora, Sanela i Miona kažu da među “Banjalučankama” ima i srednjoškolki i studentkinja, ali i žena koje rade i koje su majke. „Nastupamo i mimo velikih koncerata i takmičenja i jako je teško obezbijediti dovoljan broj ljudi da se održi jedan nastup u radno vrijeme, tako da je neophodno da sastav bude dosta šarolik“, objašnjava nam Miona.

Obje se slažu da je za uspjeh “Banjalučanki” najviše zaslužna odlična atmosfera koja vlada među curama. „To je 30 žena na jednom mjestu i svi smo kao porodica. Osjeti se ta energija, to što gajimo između sebe. Može se to sve tehnički savršeno odraditi, ali ona energija koja isijava kada nastupamo, to publika osjeti na našim koncertima, a sudije cijene na takmičenjima“, kaže Sanela.

„To je neki sinergetski efekat“, kaže Miona i dodaje da, iako nekada jedva stigne na probu, tokom ta dva sata se odmori i napuni energijom. „Iako zna da bude prilično stresno, naročito pred takmičenje zna da bude dosta nervoze, ali svi želimo da damo najbolje od sebe, jer znamo da je konkurencija jaka i da je odgovornost velika, jer jedno je kada si pojedinac, pa odgovaraš sam za sebe, ali kad 30 ljudi zavisi od toga koliko ćeš ti ozbiljno pristupiti tome, to je već nešto drugo.“

Pred odlazak u Soči, “Banjalučanke” su svoj grad počastile cjelovečernjim koncertom, koji je održan na otvorenom, na tvrđavi Kastel, na Svjetski dan muzike. Koncert je bio izuzetno posjećen, a repertoar je bio žanrovski raznovrstan, od klasičnih kompozicija, do velikih svjetskih i domaćih hitova, te obrada filmske muzike. Specijalni gosti koncerta bili su Ženski vokalni ansambl “Sjećanja”, koji čine članovi nekadašnje prve postave hora “Banjalučanke”, od prije gotovo 40 godina.

„Naročito nam je drago što su na naš posljednji koncert, koji je održan na Kastelu, došli ljudi koji ne idu nužno u Banski dvor i druge koncertne dvorane, koji nikada nisu gledali naše nastupe, jer misle da su koncerti horske muzike namijenjeni užem krugu ljudi. Došlo je preko 3 hiljade ljudi, što je nevjerovatno“, oduševljeno priča Miona.

„Bila je posebna emocija, a to je nešto što je naš zaštitni znak – emocija“, dodaje Sanela.

“Banjalučanke” su trenutno na pauzi, jer je ovo period kada svi horovi odmaraju pred novu sezonu koja počinje u septembru, u kojoj im želimo pregršt dobrih koncerata, putovanja i druženja.

(buka.com)