МAJKА BANJALUČKE ZVJEZDICE KOJA SE UGASILA: Oduzeli su nam šansu da zaštitimo djecu
Moj sin Bojan rođen je 19. maja 1992. godine u Prijedoru, nekoliko dana nakon rođenja primljen je u Klinički centar u Banjaluci, gdje je to veče umro zbog nedostatka kiseonika, prisjeća se Željka Tubić, majka jedne od 12 beba koje su izgubile život te ratne 1992. zbog nedostatka kiseonika koji nije mogao biti dopremljen.
Tubićeva i druge majke banjalučkih zvjezdica bile su nespremne za tragediju koja ih je zadesila, radovale su se dolasku na svijet njihove djece, ali nažalost, nedugo nakon rođenja životi njenog sina i 11 drugih beba su se ugasili zbog nedostatka kiseonika u bolnici.
Danas se obilježava 26 godina od smrti prve bebe u bolnici u Banjaluci zbog nedostatka kiseonika, koji nije mogao biti dostavljen kopnom zbog ratnih dejstava, a ni vazdušnim putem, jer je na snazi bila zabrana Savjeta bezbjednosti UN-a za letove iznad BiH.
Prva beba umrla je 22. maja 1992, nakon čega je uslijedila agonija i smrt ostalih beba. Do 19. juna 1992. u Banjaluci je umrlo 12 beba, koje su postale simbol kršenja ljudskih prava i neljudskosti međunarodne zajednice.
Agonija je prekinuta probojem koridora i spajanjem banjalučke regije sa ostalim dijelovima RS i Srbije. Trinaesta beba Slađana Kobas bitku za život izgubila je sa 14 godina, a četrnaestoj bebi Marku Medakoviću nedostatak kiseonika ostavio je trajne posljedice.
Tubićeva kaže da će do kraja života maj za nju biti najtužniji mjesec i da ju je jedino život njenog starijeg sina, koji je 1992. godine imao dvije godine, tjerao da nastavi normalno živjeti.
“Svako se sa bolom nosi na svoj način. Ja sam imala malog sina kojem sam bila potrebna i to je meni spasilo život. Nastavila sam da živim i naučila da se nosim sa bolnim gubitkom, ali kada vidim momka tih godina, ne mogu da se ne zapitam kako bi on izgledao i kakav bi život vodio”, ispričala je Tubićeva.
Na pitanje da li oprašta onima koji su zaustavili pošiljku kiseonika, Tubićeva priznaje da ne oprašta, jer, kako kaže, smrt djece je najgora kazna koju roditelji mogu doživjeti.
“Oduzeli su nam mogućnost da zaštitimo svoju djecu, bile smo nemoćne da ih spasimo”, ističe ova majka.
Tubićeva je i sekretar Udruženja “Dvanaest beba”, koje je oformljeno u saradnji majki nastradalih beba i institucija RS.
Ona ističe da su uspjele da izađu iz anonimnosti i da utiču na javnost da se sazna istina, i izrazila očekivanja da će majke ove godine dobiti status koji i zaslužuju, a na koji već dugo čekaju.
“Naša primanja su 87 KM mjesečno na osnovu tog statusa. Potrebna nam je veća podrška, a ima majki koje imaju jedino to primanje”, naglasila je Tubićeva. Podsjetila je da je prošle godine u martu umrla Željka Knežević, najmlađa od majki 12 beba, te da ih sada u Udruženju ima sedam.
Nedeljko Mitrović, predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila, smatra da bi Savjet bezbjednosti UN-a trebalo da proglasi “dan 12 banjalučkih beba”.
Kojić: Uskoro monografija o stradanju 12 banjalučkih beba
Direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Milorad Kojić najavio je da će Centar uskoro promovisati monografiju o stradanju 12 beba 1992. godine zbog nemogućnosti dopremanja kiseonika u bolnicu pod nazivom “Šta su skrivile?”, u kojoj su, osim okolnosti o stradanju, svjedočenja majki banjalučkih “zvjezdica”.
“Posebna vrijednost ove monografije su svjedočenja majki banjalučkih `zvjezdica`. Riječ je o 11 životnih priča, a četiri majke su prvi put govorile o tragediji koju su doživjele”, rekao je Kojić Srni, dodavši da je monografija pripremana dvije i po godine.
On je naveo da su u monografiji detaljno opisane okolnosti koje su dovele do humanitarne krize u Banjaluci, kao i uticaju međunarodne zajednice u ovom slučaju.
“Poseban fokus istraživanja je na stanju u samoj bolnici i stradanju 12 novorođenih beba u periodu od 22. maja do 19. juna 1992. godine. Pokušali smo rasvijetliti ovu tragediju sa svih aspekata, a osim arhive Centra, korišćeni su arhivski dokumenti iz još pet arhiva, kao i više od tridesetak svjedočenja aktera događaja iz tog vremena”, istakao je Kojić.
On se nada da će ova monografija umnogome doprinijeti objektivnoj interpretaciji svega što se dešavalo u banjalučkom Kliničko-bolničkom centru u to vrijeme.
(Nezavisne)
