Kako se Banjalučani bore protiv nasilja nad ženama

Ženama žrtvama porodičnog nasilja društvo više ne okreće leđa, privrednici im nude posao, sportisti ih obučavaju da se brane, a sve sa porukom da nasilje ne smije ostati u četiri zida.

Prije desetak godina žene koje su preživjele torturu u familiji podršku nisu mogle dobiti čak ni od svojih najbližih, pa su udarce prećutkivale, dok su danas zbog veće podrške spremne da progovore o nasilnicima i pozovu u pomoć.

Pretučene, krvave i u strahu, od nasilnika ipak bježe glavom bez obzira jer znaju da se imaju kome obratiti, znaju da nije sramota biti žrtva – već nasilnik. Osim Sigurne kuće, koja je ženama i djeci prvo utočište, pomoć stiže i od banjalučkih poslodavaca, udruženja, psihologa, kao i sportista.

Pod sloganom „Nasilje nije snaga“ borbi protiv nasilja nad ženama priključili su se i muškarci banjalučkog Bokserskog kluba „Slavija“.

– Ako neko hoće da se tuče, neka dođe u ring pa neka proba da tuče nas. Lako je siliti se nad slabijma i treba uvijek poći od sebe. Imam dvije kćerke i nikada ne bih mogao da povrijedim ženu, jer se to može desiti i njima – kaže Božidar Pejaković, trener u ovome klubu.

Pejaković je i sam bio dio ženske borbe u nekoliko slučajeva nasilja u porodici, kada su mu Banjalučanke, žrtve nasilnih muževa, dolazile na obuku i treninge samoodbrane kako bi ojačale i podigle samopouzdanje.

– Svi se trebamo uključiti u ovu borbu, jer nije ovo problem samo pojedinih porodica, nego cijelog društva koje ide u pogrešnom pravcu, a možemo ga ispraviti zajedničkim snagama – poručio je Pejaković.

Osim fizičke spremnosti, mnoge žene finansijsku sigurnost pronašle su u tvornici obuće „Bema“. Fabrika zapošljava čak 1.200 radnica.

–  Žene su preko noći postale bukvalno hranioci svojih porodica, ali nažalost neke imaju velikih problema u kući upravo zato što rade. Muževima koji su ostali bez posla, a nekada su imali visoke plate, žena je sada kriva ako nema para za njegovo pivo. Šikaniraju ih i djeca koja se tek vraćaju iz noćnog provoda onda kada majka kreće na posao i od nje isto traže pare- govori Marinko Umičević, tehnički direktor, te dodaje da ženama u takvim situacijama svi trebamo biti podrška.

Direktno iz Sigurne kuće nekoliko žena nedavno je našlo posao u pekari „Žitopeka“, a veliku nadu uliva i formiranje Ženske zadruge, koja bi trebalo da počne sa radom idućeg mjeseca.

– Ekonomski momenat je jako značajan u osamostaljivanju žene, a nakon izlaska iz Sigurne kuće ne postoji sistemska podrška ženama da se lakše zaposle. Apelujemo zato na sve kompanije da iskažu društvenu odgovornost i podrže Fond za ekonomsko osnaživanje žena koji je osnovan prošle godine- poručila je Lana Jajčević, pravnica iz Fondacije „Udružene žene“.

Fondacija različitim aktivnostima podržava i međunarodnu kampanju „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“, koja će trajati do 10. decembra. Uz poruku „Za siguran život bez nasilja- reaguj“, pozvale su žene, ali i rodbinu, komšije, prolaznike da prijave nasilje u porodici, jer je to i društveni problem.

–  Zahvaljujući nevladinim organizacijama koje su problem nasilja iznijele iz privatnog u javne sfere i pokozale ga kao društveni, poboljšao se i način zaštite. Prije dvadeset godina kada smo počeli sa radom, nismo imali ni zakonsku regulativu da policija reaguje iza kućnog praga, jer to po definiciji nije bilo remećenje javnog reda i mira- podsjeća Jajčevićeva na trud i rezultate rada u prethodne dvije decenije.

Činjenica da nasilje, osim žrtve, prijavljuju djeca, komšije, rodbina i prijatelji, pokazuje da su Banjalučani sve netolerantniji na ove probleme.

– Kada se naš SOS broj otvorio imali smo 80 poziva godišnje, a od početka ove godine imamo 1.003, tako da je svijest o tome i te kako razvijena, svi shvataju da to je ovo problem cijelog društva, a ne samo jedne porodice – kaže Amela Bajić Tomić, iz Sigurne kuće, koja svakodnevno bilježi povećanje broja poziva u pomoć.

Dosljedna primjena zakona

Iako su građani sve manje tolerantni na nasilje, ljudi upućeni u ovu problematiku smatraju da nedostaje bolja primjena zakona.

– Zakonom se podrazumijeva udaljenje počinioca iz stambenog prostora, zabranu prilaza, pružanje psihološke pomoći, zabrana uhođenja, te obavezno liječenje bolesti zavisnosti, međutim, iskustva žena koja su zbrinute u Sigurnu kuću su takva da se te zaštitne mjere ne primjenjuju – kaže Amela Bajić Tomić, te dodaje da i dalje imamo blagu kaznenu politiku. Ona tvrdi da se, nažalost, sve te mjere svode isključivo na novčane ili uslovne kazne.

Mobilni tim

U Banjaluci je od 2005. do 2010. godine djelovao tim za prevenciju nasilja u porodici kojeg su činile Udružene žene, policija i Centar za socijalni rad.

– To je bio dobar model zajedničke saradnje, izlazili smo na teren u roku 24 časa po pozivu i ženama pružali podršku i besplatnu pravnu i psihosocijalnu pomoć. Nažalost pozitivna priča nije nastavljena jer Grad Banjaluka više nije mogao da pruži finansijsku podršku- podsjeća Lana Jajčević.

(EuroBlic)