Bojić povodom nagrade za novinara godine: Moj fokus djelovanja su teme od trajnog značaja

Denis Bojić, dobitnik nagrade “Nikola Guzijan” za novinara godine u izboru “Nezavisnih novina”, čovjek je koji je u svom radu, reklo bi se, uspješnije neko iko na ovim prostorima prije njega spojio dvije profesije, novinarstvo i film.

Diplomirao je na Odsjeku žurnalistike Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, gdje je i magistrirao, da bi po zaposlenju na Radio-televiziji Republike Srpske (RTRS) 2013. godine dobio priliku da znanja iz novinarstva prenese na dokumentarni film.

Naspram brojnih reportaža iz regiona i Evrope, te filma “Vukovarski bluz”, šira javnost za Bojićev rad saznala je nakon filmova “Djeca” i “Lica Lafore”. Oba filma ostvaruju jake empatije kod publike kako u regionu, tako i na međunarodnim filmskim festivalima i projekcijama u Francuskoj, Švedskoj, Austriji, Makedoniji, Kanadi, Grčkoj i Indiji.

Danas je Denis Bojić jedan od najnagrađivanijih dokumentarista u RS i BiH, te jedini srpski autor koji je svoje filmove dva puta prikazao pred poslanicima Evropskog parlamenta u Strazburu. O nagradi koju je dobio, značaju filma i svom radu pričao je za “Nezavisne”.

Dobitnik ste nagrade “Nikola Guzijan” koju dodjeljuju “Nezavisne novine” za novinara godine. Koliko znače ovakva priznanja?

BOJIĆ: Prestižna, ali prije svega obavezujuća nagrada, uzimajući u obzir ime koje nosi, ali i činjenicu da se radi vjerovatno o najvažnijem priznanju u oblasti novinarstva na prostoru BiH. Stvaralačke profesije su po prirodi stvari sujetne, u kontekstu toga najvažnija stvar kod nagrada je da na dobitnika ne djeluju kao manifestacija samodopadljivosti, već kao dodatni impuls u stvaralačkoj inerciji.

Filmovi koje ste uradili izazvali su veliku pažnju javnosti. Radeći ih da li znate gdje prestaje Vaš novinarski posao, a počinje scenaristički, pa rediteljski i prije svega onaj ljudski, jer teme o kojima govorite duboko se tiču čovjeka?

BOJIĆ: Početna tačka koja fokusira teme sasvim sigurno jeste novinarska, ali sve ono što dolazi kasnije u realizaciji podrazumijeva režiserski i  scenaristički pristup. Film “Djeca” i film “Lica Lafore” jesu dugometražni dokumentarni filmovi koji se bave teškim društvenim, istorijskim i prije svega duboko životnim temama te kao takvi nisu mogli biti realizovani bez tima posvećenih profesionalaca koji zajedno sa mnom nose ravnopravne zasluge za ova djela.

Koliko Vam je novinarstvo pomoglo da budete objektivni u filmovima, danas kada smo svjedoci kolumnista koji ne znaju napisati vijest i napadački nastrojenih novinara koji naginju kako desnom, tako i lijevom fašizmu, pokazujući otvorenu mržnju prema drugom ili prema sopstvenom narodu?

BOJIĆ: Biti novinar danas znači zaboraviti podjele na radno i slobodno vrijeme, znači zaboraviti na planirane vikende i odmore, znači pristati na male plate i neznatan društveni uticaj. U takvom okviru djelovanja ne čudi vaša konstatacija da se pojedine kolege, zbog subjektivnih, ali i objektivnih okolnosti, često udaljuju od suštine onoga što novinarstvo jeste. A to je, prije svega, pravovremena i tačna informacija. Između ostalog, za dobrog novinara, od brojnih preduslova, jedan od važnijih je da pročita više od onog koliko je napisao. Moj fokus djelovanja su teme od trajnog društvenog i istorijskog značaja, one podrazumijevaju širu saznajnu podlogu, ne samo o temi kojom se bavite, već i o društvenom kontekstu u kojem se nalazite, te o svim mogućim refleksijama koje takva tema izaziva. Sve to podrazumijeva složen analitički pristup koji se naravno dodatno brusio u novinarskoj profesiji.

Članovi Evropskog parlamenta u Strazburu, odakle ste se skoro vratili, vidjeli su Vaš film “Lica Lafore”. Kakve utiske nosite iz Francuske?

BOJIĆ: Citiraću Eduara Ferana, šefa poslaničke grupe u Evropskom parlamentu  “Evropa, nacija, sloboda”, koji je nakon filma rekao: “Ovo je izuzetno važan i potresan film, koji su evropski parlamentarci morali vidjeti. Na izvjestan način ostao sam postiđen činjenicom da je Francuska uložila tako malo u istraživanje tako teške bolesti, a sa druge stane osjećam ponos što je vaša mala zemlja uradila tako mnogo zahvaljujući porodici Gajić.”  Činjenica da se Republika Srpska, ali i BiH, na ovakav način predstavlja na ovom nivou stvara nesumnjiv osjećaj ponosa. Nakon projekcije u Strazburu imamo čvrsta obećanja da će priča o Laforinoj bolesti doći i do francuskog parlamenta.

Da li ste upoznati s tim u kojoj je fazi otkrivanje lijeka za Laforu?

BOJIĆ: Prema posljednjim informacijima koje dolaze iz farmaceutske kompanije “Ionis Pharmaceutical”, ali i iz istraživačkog centra u Torontu, 2018. je godina kada bi prvi pacijent trebalo da primi terapiju protiv ove bolesti.

U filmu “Djeca” sa jedne strane prikazali ste zavidnu etičku i estetsku dimenziju, a sa druge pokazali svijetu da i Srbi iz posljednjeg rata u BiH nose veliku, ali ne i toliko glasnu kao drugi, ulogu žrtve. Nakon mnogih projekcija u zemlji i inostranstvu, u kojoj mjeri mislite da je film razbio stereotipe?

BOJIĆ: Sasvim sigurno je napravio određene pozitivne pomake. Naravno, nedovoljne, jer mi još nismo shvatili moć i značaj filma. Na temelju filma, tu pored nas pred našim očima piše se nova istorija u kojoj se žigom zločinca označavaju i naša nerođena djeca. Uz pomoć filma stvaraju se novi saveznici, mobiliše se svjetska javnost, širi se oreol žrtve. Uz holivudski filmski kanibalizam koji kroz plitke i negledljive sadržaje fabrikuje laži o Srbima ovo i nije naročito težak poduhvat. Koristi se svaka moguća tema da se Srbi prikažu kao zločinci bez prava na sopstvenu žrtvu. Mi poslije građanskog rata nismo snimili niti jedan čestit film o srpskom stradanju, dok se sa druge strane nalazi način da se srpski zločini propagiraju čak kroz komedije. Nama ne treba ta vrsta euforičnog zalaganja za mitski smisao nacionalnog bitisanja u kome se svrha postojanja poistovjećuje sa ulogom žrtve nasuprot koje stoji mrski neprijatelj. Dovoljno će biti da poštujemo sami sebe te da film koristimo kao dio politike nacionalnog identiteta koji isključuje revanšizam.

Da li postoji mjesto u svijetu gdje su najemotivnije prihvatili neki Vaš film, ili su svuda reakcije slične?

BOJIĆ: Esencija oba filma je arhetipski obrazac, roditelj – dijete, u  filmu “Djeca” sa akcentom na bol i gubitak, u filmu “Lica Lafore” sa akcentom na borbu za život djeteta. Nezavisno od toga kako se zovete i gdje živite to je  univerzalna poruka za čovječanstvo koja se jednako razumije i čuje bilo gdje u svijetu. Ako već moram da izdvojim, onda su to projekcija filma “Djeca” u Skoplju i premijera filma “Lica Lafore” u Banjaluci, gdje je nakon filma vladala  opipljiva, gotovo katarzična emocija. Ako se bavite filmom, više od toga ne možete poželjeti.

Nakon “Lica Lafore” i “Djece” postoje li novi izazovi za dokumentarni film?

BOJIĆ: Trenutno aktivno radimo na promociji filma “Lica Lafore”. Paralelno sa ovim aktivnostima razvija se ideja o novom projektu o kojem ćemo, nadam se, razgovarati u 2018. godini.

(Nezavisne)

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno