PROMOCIJA ROMANA “DIVLJE GUSKE”: Julijana Adamović u Banskom dvoru 13. februara

Književnost nema precizan zadatak. Ona je tu jer ljudi imaju iskonsku potrebu da pripovijedaju i pišu, odnosno da slušaju i čitaju. Ono što kao čitalac očekujem je uživanje u samom procesu čitanja.

Kazala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” hrvatska književnica Julijana Adamović, čiji roman “Divlje guske” će biti promovisan 13. februara u 19 časova u crvenom salonu Banskog dvora Kulturnog centra. Događaj je nastao u saradnji sa Udruženjem za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”, a razgovor s autorkom vodiće Vanja Šušnjar-Čanković.

– To podrazumijeva intelektualnu radost, emocionalno uživljavanje (prepoznajemo se ili saosjećamo) i osjećaj zadovoljstva što si bio dio cijele priče (sve do zadnje stranice). Što će se nakon toga desiti, ne znamo, a i nije toliko važno – dodala je Adamovićeva.

Vaš roman “Divlje guske” prikazuje djetinjstvo, odnosno, ruši veo idealizovanja djetinjstva kao doba bezbrižnosti i radosti. Ko je ukrao (i krade) radosti i kako su mogle da budu sačuvane?
Život, rekla bih. Nijedan roditelj ne želi djetetu ukrasti radost. Ipak, ponekad se stvari zakomplikuju, aktiviraju se traume iz djetinjstva, davno naučeni obrasci i nedozrelost. Ili se naprosto, desi se nešto na šta zaista ne možete uticati: nečija bolest, smrt, rat i gubitak kuće.

Kako danas uopšte čuvati djetinjstvo od svijeta oko nas? I da li je to ikad bilo zaista moguće?
Ne, nije bilo moguće. A nije ni pametno. Ne možete dijete držati pod staklenim zvonom i onda ga potpuno nesviklog na realan život i brutalnosti, u jednom trenutku pustiti u svijet. Naravno da nastojite da ga ne izlažete potpuno nepotrebnim neugodnostima i čuvate ga dok je krhko i nezrelo, ali to ne znači da ono ne treba osjetiti i što je (dobu primjerena) frustracija.

“Divlje guske” prikazuju tužnu porodičnu priču. Nasilje i zanemarivanje su sveprisutni, ali prisutna je i druga strana, bajkoviti i nostalgični momenti. Koliko uspješno smatrate da ste oživjeli sve to?
To je već pitanje za čitaoca. No, sudeći prema reakcijama i porukama koje do mene dolaze (često mi se čitaoci javljaju, imaju potrebu podijeliti utiske), izgleda sam uspjela da budem autentična.

Vjerujem da su neki likovi koje ste stvorili postojali, dok su neki plod fikcije, kako to obično biva. Koliko je “opasno” stvarne likove pretvarati u književne?
Najpametnije vam je ne družiti se s piscima! Šalim se, ali, kako se kaže, u svakoj šali pola istine. No, ili ste pisac ili niste. To ne znači da biste smjeli da gazite po tuđim životima, ne razmišljajući o mogućim posljedicama.

Da li bi svijet mogao da se oporavi od sebe, samo kada bismo svi malo više voljeli?
Zahvaljujući dostupnosti informacija, ali i našoj podignutoj svijesti, samo nam se čini da se svijet kao mjesto pokvario. Statistički podaci kažu da on nikad nije bio bolje i sigurnije mjesto. Nikad manje umrle djece, gladnih, beskućnika, pa čak i ratova, ma koliko to nevjerojatno zvuči. Mi kao ljudi smo možda sve otuđeniji, ali s druge strane i milosrdniji jedni prema drugima. Više poštujemo tuđa prava i slobode. Tako da, nije nužno da se moramo se voljeti, ali tolerisati i biti humani, to je recept za još bolji svijet.

Koliko je za Vas važan humor, odnosno, crni humor koji je prožet kroz čitavo djelo. Mislite li da bi djelo bilo potpuno bez tog humora?
Humor mi je važan. On je dragocjeni obrambeni mehanizam. Sve dok čovjek ne izgubi smisao za humor, ima nade.

Smatrate li da književnost regiona ima dobru književnu kritiku i šta joj sve nedostaje?
Ono što mogu reći, to je da mi ide na živce insistiranje na političkoj korektnosti i ideološkim matricama kojih bi se, kao, trebali držati. Da ne govorim o regionalnoj (vjerujem da je i globalno slična stvar) feminističkoj kritici, koja u potpunosti zanemaruje književne kriterijume, ali i vrijeme u koje je autor/ca smjestila djelo. Čini mi se da je ta vrsta kritike posebno nemilosrdna prema autorkama, kao da je naša književna dužnost biti na liniji i vječitoj pripravnosti.

Da li regionalni autori dobijaju pažnju kakvu zaslužuju?
Pažnja je možda i manje važna stvar, s obzirom na to kakav je materijalni status pisaca. U tom “lancu ishrane” pisci su na samom dnu. Nažalost, rijetki žive od pisanja. Naravno, tržište je premalo, kultura čitanja još manja, ali ima i dosta i ignorantskog odnosa prema autorima.

(Glas Srpske)

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno