KORONA VIRUS U SRPSKOJ: Odgovorno i solidarno možemo sve pobijediti
Kada je korona virus zakucao na vrata Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, u prvim reakcijama građana nerijetko se mogao registrovati stav – preživjeli smo rat, izaći ćemo na kraj i sa ovim iskušenjem. Iako ovakav gard nije baš bio obećavajući, jer se radi o različitim izazovima koji iziskuju drugačije ponašanje, negativne slutnje se nisu obistinile, a komotnost nije prevagnula. Naprotiv, u držanju većine stanovnika Republike Srpske dominiraju odgovornost i ozbiljnost, a primjeri solidarnosti i zajedništva znatno su brojniji od suprotnih kategorija.
Čak je utihnula i raširena ovdašnja osobina – posmatranje skoro svake životne situacije kroz prizmu politike. Naravno, niko razuman ne treba da žali zbog toga. Makar bila i privremena, ova apstinencija je dobra. Strančarenje je irelevantno i deplasirano dok traje suočavanje sa zarazom, pošto virus sigurno neće praviti selekciju među ljudima na osnovu članskih kartica koje posjeduju ili prema njihovim partijskim afinitetima.
Osim toga, svaki pokušaj politikanstva, po definiciji, osuđen je na to da izazove kontraefekat, a besmislena nastojanja da se politički profitira u ovakvim okolnostima izazvaće, prije svega, frustraciju unutar ciljne grupe kojoj su upućena, pošto nema tog spinovanja koje bi moglo da kamuflira činjenicu da se žalosni poeni žele prikupiti u apsolutno pogrešnom trenutku.
Za sada, nema dileme da je odgovor institucija Republike Srske na krizu bio, u mjeri u kojoj je to bilo moguće i realno, adekvatan i primjeren. Nema potrebe za ostrašćenošću i nervozom kada se razmatra taj domet. Dovoljna je komparacija sa okruženjem, budući da su države koje slove za daleko organizovanije i uređenije od oba entiteta BiH, a nisu toliko udaljene od našeg regiona, poput Italije i Austrije, značajno uzdrmane pred opasnošću od virusa.
Iako je, do ove pošasti, veliki procenat običnih smrtnika i u Srpskoj i na Balkanu, generalno, bio spreman da nadležne za ovakve nevolje, ako dolaze sa Apenina ili ispod Alpa, olako proglasi uzornim, a domaćim kadrovima sa istom nonšalancijom pripiše diletantizam, već puko poređenje u dosadašnjem broju oboljelih pokazuje da su takve generalizacije nepotrebne i da hronična sklonost sampotcijenjivanju nema baš uvijek uporište u stvarnosti ovog prostora.
Logično, ništa nije zakovano, pa stanje preko noći može da se obrne. Samo, postoje razlike u razlozima takvog hipotetičkog nepovoljnog toka stvari. Jedno je ako bolest, poput prirodne, elementarne nepogode dobije razmjere stihije, pa nikakva disciplina više ne može da je drži pod kontrolom, a drugo je ako dio pripadnika određene zajednice, iz teško dokučivih razloga, daje doprinos slabljenju društvenog otpora virusu.
Različiti su načini kako se postiže takav efekat, a srećom nisu ni zabrinjavajuće brojni. U svakom slučaju, mogu se prepoznati u svakodnevnom životu, na ulicama, u marketima i, uopšte, svim ustanovama koje još rade, kada se u njima zateknu individue koje egoizam stavljaju iznad svega. Međutim, lični afekti nisu znak snage, a strpljenje i altruizam nisu obilježja slabosti.
Kao što i najotkačenija prateća pojava ovih dana – širenje dezinformacija i panike, bilo da se dešava zbog morbidne „zabave“ ili puke neupućenosti – ne može da se tretira kao dobronamjerno zvono za uzbunu, već kao ludost koja može imati vrlo štetne posljedice. A ako one nastupe, neće biti naročito važno da li su posljedica zlobe, gluposti ili naivnosti.
Alternativa je da građani čine upravo ono što su, uglavnom, radili i do sada. Da poštuju mjere koje dolaze sa zvaničnih adresa, a da potencijalne primjedbe i zamjerke ostave za kasnije periode, kada će se o različitim tumačenjima moći razgovarati u relaksiranijem ambijentu. Osim discipline, kao vrline koja je neophodna za funkcionisanje svakog mehanizma u uslovima krize, te ignorisanja ili kontriranja, kao štapa u tom točku, normalno, ima prostora i za svaku konstruktivnu ličnu inicijativu.
Ona se, prema zakonima biologije, prvenstveno može očekivati od mlađe, vitalnije populacije, koju niko neće sprečavati da doprinese suzbijanju bolesti, bilo kroz opštiji angažman, usklađen sa aktivnostima civilne zaštite, recimo, ili specifičnijim djelovanjem, poput mogućnosti da se, na primjer, studenti medicine stave na raspolaganje zdravstvenom sistemu, a da im društvene strukture u bezbjednijoj budućnosti takvu posvećenost vrednuju i priznaju kao rad za opšte dobro.
Poenta je jasna – soliranju po svaku cijenu u ovakvim situacijama nema mjesta, a čak i naglašeni individualci, ukoliko racionalne poslože prioritete, neće imati problem da razumiju da samo harmoničan kolektiv može da izađe na kraj sa nevoljom koju u svom prethodnom iskustvu do sada nije imala čitava planeta, a ne samo naše parče svijeta. Uspjeh u takvom poduhvatu mjeriće se sposobnošću da se sačuva svaki ugroženi život, a Republika Srpska je do sada u tome uspijevala. Kada sve ovo prođe, shvatićemo koliko je to bilo važno.
(banjaluka.net)
