Milorad Kojić: Ne smijemo dozvoliti da se Srbima ispostavi račun za sva zla devedesetih

Dokumentarno-igrani film “Koridor 92” koji nudi dramski prikaz jedne od najslavnijih bitaka, moral i hrabrost srpskih vojnika, premijerno će biti prikazan na Dan Republike Srpske, 9. januara na Radio-televiziji Republike Srpske. Film je snimljen u koprodukciji RTS-a, RTRS-a, Ministarstva odbrane Srbije i Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih civila, a režiju potpisuje novinarka Slađana Zarić.

Ovom bitkom, nazvanom “Koridor života” nakon 42 dana prekinuta je kopneno-vazdušna blokada, čime su spojeni istočni i zapadni dijelovi Republike Srpske i omogućena veza sa maticom Srbijom.

– Operacija “Koridor” je odredila dalju sudbinu Republike Srpske i njenog naroda, a kao što su posvjedočili sudionici događaja iz tog vremena, ostaće zapamćena po nevjerovatnom moralu i hrabrošću naših boraca, visprenošću i strategiji pojedinih oficira, ali i motivima da se krene u proboj. Film predstavlja autentičan zapis nekih od događaja iz vremena kada je bio u pitanju opstanak ili nestanak Srba sa ovih prostora, rekao je u intervjuu za Banjaluka.net Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske.

Tim povodom, sa njim smo razgovarali o njegovanju kulture sjećanja na stradanja u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu, zadacima Centra, ali i okolnostima i želji da se u BiH nakon više 25 godina od potpisivanja mirovog sporazuma javnosti i mlađim generacija predstavi istina o dešavanjima koja su obilježila jednu deceniju istorije naroda na našim prostorima.

Dokumentarno-igrani film “Koridor 92” premijerno će biti prikazan simbolično na Dan Republike Srpske. Bili ste na snimanju, kakve utiske nosite i o kakvoj bici je tu zapravo riječ?

Operacija „Кoridor“ je jedna od najznačajnijih operacija Vojske Republike Srpske u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Ona je odredila sudbinu Republike Srpske i njenog naroda, a kao što su posvjedočili sudionici događaja iz tog vremena, ostaće zapamćena po nevjerovatnom moralu i hrabrošću naših boraca, visprenošću i strategiji pojedinih oficira, ali i motivima da se krene u proboj. Sve ovo dovoljno govori u prilog činjenici da je riječ o kompleksnoj priči, a da je dokumentarno-igrani film „Кoridor 92“ autentičan zapis nekih od događaja iz vremena kada je bio u pitanju opstanak ili nestanak Srba sa ovih prostora. Naglasio bih da se film, između ostalog, bavi i stradanjem Srba u hrvatskim logorima na području Posavine, a prema podacima Centra, od marta do juna 1992. godine, kroz te logore je prošlo oko 2.800 Srba, među kojima i 106 djece. Film je rađen u koprodukciji Radio-televizije Srbije, Radio- televizije Republike Srpske i Vojnofilmskog centra „Zastava film“, uz administrativno-tehničku podršku Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, čime je, nakon filma „Zločin bez kazne – stradanje Srba u srednjem Podrinju“, Centar još jednom postao dio priče koju potpisuje novinarka i urednica dokumentarnih emisija Radio-televizije Srbije Slađana Zarić.

Prošlo je više od 25 godina od posljednjih ratnih dešavanja na području BiH. Sa kojim informacijama trenutno raspolažete, koliko lica, pripadnika Vojske Republike Srpske se i dalje vodi kao nestalo, a koliko je smrtno stradalo?

Popisom žrtava Odbrambeno-otadžbinskog rata, koji, nažalost, zbog trenutne epidemiološke situacije, još nismo prezentovali javnosti, obuhvaćeno je 35.042 smrtno stradala lica. Interesantno je pomenuti da se najveći broj smrtno stradalih, i to njih 39,50% odnosi na 1992. godinu. Кada je riječ o regijama, najveći broj smrtno stradalih evidentiran je u regiji „Sjeveroistočna Bosna“, i čini 20,84% od ukupnog broja stradalih. Nastavljamo s radom, ali i do sada urađeno je podložno reviziji. Moram naglasiti da su srpske žrtve prvi put institucionalno popisane na osnovu validne dokumentacije. Dakle, nije riječ o spisku imena i prezimena, već su to personalni dosijei u elektronskom i pisanom obliku. Istakao bih da smo poslu pristupili ozbiljno, primijenjujući međunarodne standarde prema kojima se rade ovakvi popisi. Naveo bih i to da imamo namjeru da uradimo i bazu podataka svih ranjenih pripadnika Vojske Republike Srpske i civila. Za posao u vezi popisa imali smo i veliku podršku i drugih institucija u Srpskoj, Srpske pravoslavne crkve i pojedinaca, nevladinih organizacija, koji su nam ustupali materijalne dokaze.

Republika Srpska još traga za posmrtnim ostacima 1.654 lica sa spiska nestalih u proteklom ratu.

Koliko građana, učesnika u ratu do sada ima kvalifikaciju žrtve rata, odnosno uvjerenje da je preživjelo ratnu torturu, koje se izdaje na osnovu Zakona o zaštiti žrtava ratne torture?

S obzirom na to da u javnosti postoje nedoumice u ulozi Centra prilikom izdavanja ovih uvjerenja, želio bih da pojasnim proceduru, kada je riječ o primjeni Zakona o zaštiti žrtava ratne torture. Činjenica da je neko lice bilo izloženo torturi dokazuje se uvjerenjem, koje na zahtjev organa koji vodi postupak, u skladu sa svojim službenim evidencijama i raspoloživom građom, izdaje Centar u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva. Dakle, da je neko bio izložen torturi, pored uvjerenja Centra, dokazuje se i drugim dokaznim sredstvima, a u skladu sa zakonom, gdje je decidno navedeno koje dokaze organ koji vodi postupak može koristiti u ovom slučaju. U skladu sa zakonom opštinski organ kojem je podnesen zahtjev rješenjem odlučuje o usvajanju zahtjeva i priznavanju statusa žrtve torture i prava na mjesečno novčano primanje. Takođe, istim članom je propisano da rješenje prvostepenog organa podliježe reviziji Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite. Iz svega proizilazi da se Centar ne može izjasniti o tome da li će stranka ostvariti status i novčano primanje, jer je to u nadležnosti opštinskog organa kojem je podnesen zahtjev i Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite.

Od stupanja na snagu ovog zakona, Centar je zaprimio 470 zahtjeva od prvostepenih organa kojim se traži izdavanje uvjerenja. Za sva lica koja se vode u službenim evidencijama Centra izdata su uvjerenja, a u skladu sa zakonskim rokovima.

Na čemu se zasniva rad Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske? Na koji način se njeguje kultura sjećanja i sa kim sarađujete u svom radu?

Кrajnji cilj svega što radimo je da, između ostalog, stanemo u kraj prekrajanju istorije, i da istinu, pogotovo o proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu, prezentujemo na osnovu činjenica i argumenata. Izrada niza stručnih studija, monografija i publikacija, uz sakupljanje i arhiviranje dokumentacije, samo su jedan dio onoga što Centar radi. Izdvojio bih samo neke od naslova koje smo kao izdavači, ali i saizdavači, prezentovali proteklih godina, a to su: „Iz kolijevke u Jasenovac“, Monografija „Naša ispovijest – Žene žrtve rata iz Republike Srpske, „Diverzija na tuzlanskom trgu „Кapija“, „Namjernom silom na Republiku Srpsku“, „Šta su skrivile? – Stradanje beba u Кliničko-bolničkom centru Banja Luka, u maju i junu 1992.“ , brošura „Hronika ugašenih ognjišta – Stradanje Srba u Podrinju 1992-1996“, „Republika Srpska u Odbrambeno-otadžbinskom ratu”. Ono na šta smo ponosni je i što smo ustanovili manifestaciju “Dani sjećanja”, a brojnim aktivnostima – uključujući projekcije filmova “Zločin bez kazne”, “Dianina djeca”, prezenataciju knjiga, između ostalih, i “Dnevnik ratnog hirurga”, autora Miodraga Lazića, memorijalnim akademijama željeli da podsjetimo na srpska stradanja u 20. vijeku, s posebnim osvrtom na protekli rat. Takođe bih izdvojio da smo, između ostalog, u Banjoj Luci organizovali postavku izložbe o ratnom foto-reporteru Risti Marjanoviću, kao i prikazivanje filma „Rado ide Srbin u vojnike“, koji je, kroz njegove fotografije, prikazao herojsku borbu srpske vojske za opstanak i oslobođenje u Prvom svjetskom ratu.

Spomenuo bih i to da već godinama imamo saradnju sa Univerzitetom u Banjoj Luci. Rezultat toga je da nam godišnje na praksu dolazi oko stotinu studenata. Upoznaju se sa arhivom Centra, a na taj način i našom istorijom. Saradnja se pokazala korisnom, a nastavićemo i dalje sa ovom praksom.

A kada govorimo o ulozi Centra po pitanju sudskih sporova koji se vode protiv bošnjačkog generala za zločine počinjene nad Srbima?

Tri, četiri godine unazad, uspostavili smo saradnju sa nekim od postupajućih tužilaca, a rezultat te saradnje je i određen broj otvorenih predmeta za zločine počinjene nad Srbima. To su oni koji spadaju u red najsloženijih predmeta kao, na primjer, postupak protiv bošnjačkog generala Atifa Dudakovića i još šesnaest pripadnika Petog korpusa takozvane Armije BiH, bošnjačkog generala Ramiza Drekovića, a tu su i predmeti Orašje, Bradina, Silos, Himzo Selimović i drugi. Кada je riječ o optuženicima iz Srpske, ukazujem stalno na to da smo na raspolaganju svim advokatskim timovima osumnjičenih i optuženih za ratne zločine. Neki nam se obraćaju i Centar postupa u skladu sa ovlašćenjima. Otvorili smo i regionalnu kancelariju u Vlasenici, čiji je zadatak da radi na dokumentovanju ratnih zločina i stradanju Srba u srednjem Podrinju, te pružanju pravne pomoći Srbima osumnjičenim i optuženim za ratne zločine.

Nailazite li na pokušaje cenzure prilikom predstavljanja rezultata do koje ste došli? Pokušavaju li se možda određeni segmenti baciti u sjenku? Koliko u BiH postoji volja da prikažu realni podaci?

Postoje osporavanja, maliciozne interpretacije mnogih istraživanja kojima se bavimo, i na to smo već navikli. Ali, kao što sam naveo na početku, cilj nam je da prezentujemo istinu na osnovu činjenica i argumenata. Slika o ratu ne može biti crno-bijela, a Srbima se uporno pokušava ispostaviti račun za sva zla koja su se desila devedesetih godina. To ne smijemo dozvoliti, bez obzira na to što i dobar dio međunarodne javnosti događaje iz ovog perioda posmatra na poprilično neobjektivan način.

Kako komentarišete napade na premijera Radovana Viškovića koji dolaze iz FBiH i njegovo povezivanje sa ratnim zločinima?

Svako ko je nosio uniformu Vojske Republike Srpske, meta je napada.  Pogotovo kada je riječ o ljudima na visokim funkcijama. Napadi na premijera Radovana Viškovića su neargumentovani i neutemeljeni, i smatram da je to već svima jasno.

Kako gledate na nastojanja visokog  predstavnika u BiH da nametne Zakon o zabrani negiranja genocida, s osvrtom na dešavanja u Srebrenici?

U najmanju ruku, to bi značilo da istoričari, kao i svi ostali, uključujući Centar, ne smiju da se bave istraživanjima, jer sve što ne bude u skladu sa donesenim sudskim presudama, biće kažnjivo zakonom, Nažalost, znamo kako je Srbima presuđivano, kako u Hagu, tako i u Sudu BiH, pa mi se čini da se radi na tome da se sprovede druga faza satanizacije Srba, odnosno da se zacementira sudbina Republike Srpske. Naime, riječ je o opasnoj tezi, o Republici Srpskoj kao genocidnoj tvorevini. Sva ova priča oko nametanja zakona ne ide u prilog dobrim odnosima u BiH, o kojima se stalno govori. Bojim se da može izazvati samo suprotan efekat.

Kakva su Vaša očekivanja od Revidirane strategije za rad nad predmetima ratnih zločina? Koliko je realno očekivati da do 2023.godine, koja je rok prema strategiji, budu riješeni predmeti ratnih zločina?

Revidirana strategija mora da ubrza procese. Veliki je broj predmeta po kriterijumima koji su u aneksu A ove strategije manje složeni, a koji se nalaze pred Tužilaštvom BiH.  U skladu sa kapacitetima, ti predmeti ne mogu biti procesuirani. Značajan broj, prema nekim procjenama to je više od 200 predmeta, biće prebačeni na entitetska tužilaštva.  Zbog toga vjerujem da će ovaj proces biti ubrzan, što je, na koncu, i bio cilj usvajanja Revidirane strategije.

(Nevena Stanojević/ Banjaluka.net)