Vojislav Ilić: Tragične ljubavi našeg pjesnika
Vojislav Ilić je rođen u Beogradu 14. aprila 1862. godine, kao sin pjesnika Jovana Ilića. Još od djetinjstva je bio bolešljiv. Iako je rođen u pjesničkoj i uglednoj porodici Ilić nije mnogo mario za školu i učenje, pa ju je napustio poslije trećeg razreda gimnazije. Međutim, samostalno je nastavio da ide na predavanja Velike škole, ali ispite nije polagao. Aktivno je učestvovao u aktivnom i političkom životu studentske omladine.
Bio je učesnik srpsko-bugarskog rata 1885. godine.
Stupa u službu kao korektor Državne Štamparije 1887. godine, nekoliko godina kasnije postaje učitelj u srpskoj školi u Turn Severinu. Iste, 1892. godine postaje i pisar ministarstva unutrašnjih dijela, a 1893. vicekonzul u Prištini.
Odrastavši u krugu boema i sam Vojislav je počinjao da vodi boemski život i obilazi poznate beogradske kafane. Baš prekoputa kafana nalazilo se Pozorište. U to vrijeme na scenu je polako počela da se probija lijepa Zora, ćerka poznatog glumačkog para Kolarović. U nju su se zaljubljivali kako glumci i režiseri, tako i publika, a imun na njenu ljepotu nije ostao ni Vojislav. Iako je bio odlična prilika za nju, zbog velike pompe koja se podigla oko Zore njen otac naprasno odlučuje da je uda za blagajnika Štedionce u Zemunu, Milana Teodosijevića, bolešljivog i dosta starijeg udovca. A mladi pjesnik, spoznavši patnju prve ljubavi, utjehu pronalazi u pisanju stihova i tako nastaje jedna od njegovih prvih pjesama
Uveo cvet:
Ja ljubljah lepu curicu,
Mirisnu, belu ružicu.
Još sinoć moja bejaše,
Jutros je svati uzbraše;
Svet mi je sreću odneo,
Zato sam bleđan, uveo.
Druga velika ljubav mladog pjesnika bila je ćerka našeg čuvenog pjesnika Đure Jakšića, lijepa Tijana. Ni ona nije bila ravnodušna prema mladom pjesniku. Divila se njegovom pjesničkom talentu. Nakon tri godine od započinjanja ljubavne veze, mladi par se vjenčao 1883. godine. Ubrzo su dobili ćerku Zorku, a nešto kasnije im se rodio i sin Momčilo. Mladom pjesniku nov porodični život davao je poleta i snage, pa su njegove pjesme počele da se približavaju samom vrhu u srpskoj poeziji.
Međutim, dvije godine kasnije mladi pjesnik doživljava najtežu sudbinu. Prvo mu umire sin, nedugo potom i mlada žena, a zatim i mala kći.
Svoju tugu točio je u pjesme, a prava podrška i velika utjeha u nesreći bila mu je svastika, Tijanina rođena sestra, koju je Nušić opisao kao “devojče žarkih očiju, tople krvi, bujno i lakomisleno”- Mileva. Tako se desila i treća velika Ilićeva ljubav. Obuzeti tugom, dvoje mladih se zbližilo, a da nisu ni osjetili. Tako su nastali i dobro poznati ljubavni stihovi ovog našeg pjesnika:
/…/
A po obali cvetnoj mi sami bludimo dvoje,
Nežno ti stežem ruku, i slušam u noći toj
Isprekidani uzdah, i burno disanje tvoje,
I stidljiv šapat tvoj…”
Međutm, rodbina je stala na put ovoj vezi. Iako su pokušavali tajno da se viđaju i čak nakratko i pobjegli zajedno u Varadin, Milevu su udali u Prokuplje, a nedugo zatim je i umrla u svojoj 21. godini.
Vojislav se tada potpuno okrenuo kafani. Od jutra do mraka sjedio je za kafanskim stolom, pio i pisao, pokušavajući tako da ublaži tugu, narušivši tako svoje i onako krhko zdravlje. Otac Jovan, zabrinut za sinovljev život, riješio je da ga ponovo oženi.
Našla se i zgodna prilika. Mlada Zorka Filipović, ćerka prijatelja Ilićevog oca, vesela i rumena djevojka. Vjenčanje je ubrzo bilo zakazano, a ta svadba, neobična i vesela ostala je upamćena po tome što je mladoženja udario austrijskog žandarma koji mu nije vjerovao da se ženi i tako završio u zatvoru. I pored toga par je u braku proveo lijepih 5 godina, koje su prekinute smrću mladog pesnika 21. januara 1894. godine.
(Opanak.rs)
