PUTOPISI I ZAPISI: Grad Banja Luka

Zbog toga što se ovaj grad sastoji od dvije tvrđave on se u sarajevskoj gruntovnici (defterhane) naziva Banjalukatejn. Osvojio ga je Gazi Ferhad paša, i prema starom gradu podigao jedan nov grad tako da je udaljenost između njih samo dva koraka. Oba su grada sagrađena od tvrdog materijala na lijevoj strani niz tok rijeke Vrbasa. Imaju izvrsne oružnice (džebhane) i dizdare.

Pred novim Ferhat-pašinim gradom nalazi se jedan baljemeztop od trideset padalja, koji je (nakostriješen) kao jež i nema nikakva obzira prema neprijatelju.

Ilidža se na latinskom jeziku kaže banja. Kako izvan ovoga šehera na rubu bašča (bag) ima jedno vrelo (ilidže), ono je dobilo ime „Banja“. Kako je opet u ono doba na njenoj ivici postojao jedan šeher, on je dobio ime „Luka“. To se kasnije u narodnom govoru jedno s drugim spojilo i on je nazvan Banja Luka.

To bijaše sjedište sandžakbega u Bosanskom ejaletu. Ima alajbega i ceribašu. Ali kako je sada njen sandžak pripojen bosanskim vezirima, njom upravlja vezirov zamjenik (kajmakan). Njegovi prihodi iznose samo jedanaest, do dvanaest hiljada groša.

To je ugledan kadiluk s rangom od tri stotine akči. Prihodi njegovog kadije po pravdi iznose šest hiljada groša. Ima muftiju (šejhu ’l-islam), serdara, janjičarskog čauša, serdara budimskog kola, gradskog vojvodu (šehir vojvodasi), tržnog nadzornika (muhtesib), trošarinskog činovnika (baždar) i povjerenika za harač (harač agasi).

Stara varoš i šeher.-Šeher se stere od jugoistoka prema sjeveru u dužini jednoga sata, s obje strane rijeke Vrbasa, ali je s jedne i s druge strane uzak. Pored toga što pokraj svih kuća teče živa voda, svaka bolja kuća (handan) ima vinograd, bašču i ružičnjak, divan kao zemaljski raj. S jedne strane šehera na drugu prelazi se na tri mjesta preko drvenih mostova na rijeci Vrbasu.

Ima svega četrdeset i pet mahala, a najnaseljenije su: Ferhadpašina i Saraj-mahala. U svemu ima tri hiljade sedam stotina lijepih ćeremidom i šindrom pokrivenih kuća u dobrom stanju. Od visokih dvorova (šaraj) ističe se: kajmakamski dvor, koji je vrlo lijep. I Ferhad-pašin dvor je na glasu.

Džamije. – Muslimanskih bogomolja (mihrab) ima četrdeset i pet. Između svih džamija ističe se poput carske Ferhad-pašina džamija. Svi su joj dijelovi pokriveni olovom. Lijepa je takođe i Stara džamija.

Medrese. – Ferhad-pašina medresa je glasovita.

Mektebi. – Ima ih jedanaest. Najpoznatiji su: Ferhad-pašin mekteb i mekteb nekog Dževri-zade-a.

Javna kupatila (hamami). – Lijep je i poznat Ferhad-pašin hamam. Njegova vruća voda ilidža je ljekovita, a zgrada joj nije tako lijepa. U svakoj boljoj kući (handan) izgrađena su kućna kupatila s pećima (sobali hamam).

Čaršija. – Ima tri stotine dućana, jedan bezistan sagrađen od tvrdog materijala. U njemu je i sada na kapijama s obje strane provučen gvozdeni lanac. On se sastoji od stotinu dućana. To je zadužbina pokojnog Ferhad-paše.

Javne kuhinje. – Tu se nalazi Gazi Ferhad-pašin imaret[1]1) čiju veledušnu sofru2) i danas besplatno uživaju putnici i namjernici, a upravitelj (mutevelija) mu je njegov sin Mehmed-beg.

Klima i stanovništvo. – Budući da je klima vrlo prijatna, ovdje žive starci i mladići, velikaši i prvaci, iskusni ljekari i ekonomi, dobri i pobožni ljudi, šejhovi,pisci i pjesnici, zanatlije i razni vještaci. Ima više česama, sebilja i crkava.

Poljoprivredni proizvodi. – Sije se vrlo mnogo krupne pšenice, zobi, prosa, ječma i heljde. To je jako bogat šeher. Za jedan bakarni penjez dobije se oka odlična hljeba, a (oka) goveđeg mesa stoji tri penjeza, kablica jogurta jedan penjez, a sam bog zna koliko ima masla i meda.

Zanati. – Od gvozdenog alata (izrađuju se) vrlo dobri čekići, sjekire, gvožđa na plug i razne vrste kopalja.

Jelo, voće i piće. – Specijaliteti su im: bijeli katmer-ćureci i bijela pogača pečena u pepelu, a kajmak-baklava u Ferhad-pašinom dvoru (handan) je takva da joj nema ravne na nastanjenom dijelu zemlje. Ona je tako sočna da na nju metneš tepsiju utonula bi. To je slatka i ukusna baklava.

Od voća, međutim, trešnje budu toliko slatke, sočne i ukusne da im nema ravnih u Evropskoj Turskoj (Rum), Arabiji ni Perziji. Melek Ahmed-paši su donijeli jedan sepet trešanja i svaka je bila kolik orah s rijeke Mudurnu u Anadolu gdje se izrađuje terizske igle. Svi smo se divili ovim sočnim trešnjama. Izabrali smo nekoliko komada i u jedan tas terazija stavili jednu trešnju, a u drugi jedan esedi (groš), i vaga se izravnala, a esedi (groš) je težak osam drama (dirhem). Odatle se vidi koliko je krupna i teška banjalučka trešnja. Ona je po ukusu vrlo slatka i sočna, a djeluje dobro i na probavu. Poznate su, takođe, u tom kraju dunje i jabuke. Kupus, koji zovu „kupuska“, ima glavu veliku kao kazan, a listovi su mu sočni kao tanki listovi nišeste. Bošnjak za ovaj kupus kaže:

– Alah mi je dini (vjera), a kupus imam (vjerovanje), i jede ga do crkavanja.

Od pića im je glasovito kozje mlijeko, surutka („šuurtka“), medovina, sok od višanja, hardalija, ramazanija, ekstrakt od pelima (pelonija) i ekstrakt od nane (nane rakisi).

Izletišta. – Na sedamdeset mjesta imaju izletišta. Od svih najglasovitije je Ferhad-pašina bašča.

Svega pet hiljada vinograda i bašča plaćaju porez na vinograde (dunum haki).

Zanimanje i nošnja stanovništva. – Jedan dio stanovništva su trgovci. Oni dolaze i odlaze u Beograd, Skoplje (Uskub) i Solun (Selanik). Drugi dio opet su gazije3) i borci za vjeru. Jedan stalež su službenici časnog šerijata,4) jedni su baštovani, jedni su ulema,5) a drugi stalež su privrednici i zanatlije.

Svi stanovnici nose krajiško čohano odijelo, čohane dolame, uske čakšire s kopčama i pletene opanke, a na glavu stavljaju zelene krajiške kalpake.

Sve im žene nose čohane feredže, a na kape stavljaju jašmake od tankog bijelog platna i idu vrlo uljudno.

Jezik i frazeologija. – Jezik im je bosanski. Oni svoja imena skraćuju pa Hasanu kažu Haso, Musau – Muso, Memiji – Memo itd.

Turbeta. – Tu se nalaze grobovi poštovanog Sehbaz-efendije, Namazi Halil-paše, Malkoč-paše, i Merhaba-zade Hulusi-efendije. Ovaj posljednji umro je ovdje kao kadija, a sahranjen je u dvorištu Ferhad-pašine džamije na mirni počinak.

Zatim smo s našim gospodarom Melek-Ahmed-pašom bili u dvoru našeg gospodara Mehmed-bega gdje smo se hranili slatkim datulama i kotorskim voćem i vodili prijateljske razgovore sa svim prvacima, velikašima i učenjacima (erbab-i mecarif).

Jednu noć smo bili gosti kod Almadži (= Jabučar) Husein-efendije, drugu kod Kamiši Ibrahim-efendije itd.

Jednog dana pozva me, siromaha, naš gospodar Melek Ahmed-paša u audijenciju i reče:

Znaš li ti, moj Evlija, da je od cara došao ferman kojim on zapovijeda da mi za sumu od četrdeset hiljada groša izbavimo bihaćkog kapetan-agu od silnika po imenu Zrinski (Zrin-oglu). Moj Evlija, ne čaši ni časa, nego se pobrini da mi to za ljubav učiniš, a ja ću ti za pratnju dati pogodne ljude koje hoćeš.

Kad je on to rekao, ja, siromah, odgovorih:

– U mlađega pogovora nema.

– Moj Evlija, kao naknadu za uslugu daću ti naloge da se pokupi prirez za moju zimsku zahiru (kišla zahire beha). Neka se skupi i donese sav novac za zahiru6) (zahire mali) iz krajiških gradova što su u porječju rijeka Save, Une, Pakre i Drave.

Iz knjige “Banja Luka u putopisima, zapisima i legendama” autora Mate Džaja.

Cijena knjige je 10 KM, a ukoliko želite da je poručite pošaljite mejl na adresu [email protected].

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno