Kako razlikovati klevetu i uvredu u kontekstu medija?
PIŠE: Ivana Azinović Grahovac, advokat
Ta dva pojma nisu ista i ne treba ih miješati, što većina novinara čini. Kleveta i uvreda čak nisu ni regulisani u istom zakonu. Za klevetu postoje posebni zakoni (zakoni o zaštiti od klevete), dok se za uvredu sudi na osnovu Zakona o obligacionim odnosima. Zakoni o zaštiti od klevete postoje na nivou dva entiteta (RS i FBiH), te posebni za Brčko Distrikt koji je uglavnom kopija dva entitetska zakona.
Treba istaći da ta razlika između klevete i uvrede u početku primjene navedenih zakona o zaštiti od klevete nije bila jasna ni pravnicima, što potvrđuje nekoliko sudskih procesa u kojima su sudovi istovjetne slučajeve tretirali jednom kao klevetu, a drugi put kao uvredu. U svakom slučaju, kleveta ima neuporedivo veći društveni i medijski značaj.
Definicije klevete nije teško pronaći u važećim zakonima (čl. 5. Zakona u RS i član 6. Zakona u FBiH). Kada se one pažljivo pročitaju vidljivo je da postoji pet osnovnih elemenata bez kojih nema klevete:
1) „iznošenje/pronošenje nečeg neistinitog“ (RS i BD), odnosno „iznošenje/ pronošenje neistinite činjenice“ (FBiH);
2) šteta (koju trpi fizičko ili pravno lice);
3) identifikacija oštećenog;
4) prenošenje trećim licima i, konačno,
5) namjera ili nepažnja.
Da bi nešto bilo kvalifikovano kao kleveta mora, dakle, biti ispunjeno svih pet uslova.
Za 20 godina primjene važećih zakona o zaštiti od klevete, ne postoji pouzdan podatak o ukupnom broju kao ni o ishodima sudskih procesa u predmetima klevete. U dosadašnjoj primjeni zakona o zaštiti od klevete u sudskim postupcima najviše su sporne odluke o privremenim zabranama objavljivanja, medicinskim vještačenjima ili slobodnoj procjeni nematerijalne štete, te određivanju visine obeštećenja.
Sudski postupci protiv medija se mogu pokrenuti bilo gdje, pa i na sudu u nekoj drugoj zemlji. Ranije je nadležnost suda bila samo po mjestu objave informacije koje u principu predstavlja mjesto prebivališta/sjedišta tuženog, no došlo je do promjene te kategorije I sada se tužbe najčešće podnose onom sudu načijem području onaj koji tuži boravi i gdje je on pretrpio štetu zbog objavljene netačne informacije.
Šta je medij?
Pod medijem se podrazumijevaju dnevne i periodične novine, servisi novinskih agencija, radio i televizijski program, elektronska izdanja štampanih i RTV medija, kao i samostalna elektronska izdanja – uređivački oblikovane internet-stranice ili internet-portali.
U predmetima klevete u BiH najviše je presuda protiv medija, a jedan od osnovnih razloga jeste nerazumijevanje razlike između mišljenja i činjenica te neupućenost u novinarske žanrove.
Kada se radi o označavanjutuženogmedija, unajvećojmjeririječ je o idalje o tužbama protiv štampanih medija, nakon njih slijede televizijski, pa elektronskimediji, a u najmanjoj mjeri klevetničke izjave su prisutne na radio stanicama. Samo desetak tužbi u BiH je podneseno protiv radio stanica.
Šta je impressum?
Impressum je “lična karta” medija i u pravilu sadrži: naziv medija, naziv i sjedište izdavača, adresu elektronske pošte ili internet-stranice, lična imena odgovornih urednika/ca medija, te odgovornih urednika/ca njegovih pojedinačnih izdanja ili programskih cjelina (rubrika), kao i imena osoba koje čine redakciju medija.
Sloboda izražavanja i zaštita prava drugih
Zadatak sudova je da, analizirajući sve okolnosti konkretnog slučaja, pažljivo procijene kojem će pravu dati prednost: slobodi izražavanja ili pravu na privatnost koje uključuje I pravo na ugled. Da bi se izvršila takva procjena sudovi trebaju uzeti u obzir više relevantnih elemenata:
• doprinos raspravi od javnog interesa,
• koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ I šta je predmet izvještavanja,
• ponašanje lica o kome je riječ prije objavljivanja teksta,
• način pribavljanja informacija i istinitost (postupanje u „dobroj namjeri“),
• sadržaj, formu i posljedice objavljivanja i
• ozbiljnost izrečene sankcije (gdje je primjenjivo).
Osim toga, i Evropski i Ustavni sud BiH uvijek naglašavaju da se mora napraviti razlika između privatnih pojedinaca i lica koja postupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili javne ličnosti.
Shodno tome, dok privatni pojedinac, nepoznat javnosti, može tražiti posebnu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi za javne ličnosti u vezi s kojima su granice kritičkog komentara šire zato što su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju pokazati posebno visok nivo tolerancije.
Takođe, prilikom ocjene opravdanosti spornih izjava mora se napraviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu se vrijednosni sudovi ne mogu dokazivati.
Istinitost ili neistinitost činjenica se utvrđuje u sudskom postupku. Istina je, naravno, najbolja odbrana tuženog. Ali i u slučaju objavljivanja neistinite (lažne) informacije moguće je sudsko oslobađanje od odgovornosti ukoliko tuženi dokažu da su postupali dobronamjerno i profesionalno.
Za objavljene lažne informacije („neistinite činjenice“) predviđena je zakonska odgovornost. Za vrijednosni sud (mišljenje) odgovornost ne postoji, iako i te kvalifikacije (kao što su – idiot, fašista, diktator i slično) moraju imati neku činjeničnu osnovu. Takve činjenice ne treba dokazivati jer su one opštepoznate (to mogu biti javnosti poznate izjave tužitelja, eventualno krivični postupci, presude itd).
Kako prepoznati klevetu?
Ne sumnjam da svako od nas ima više ili manje jasnu predstavu o tome i bez poznavanja zakonskih normi. Najkraće rečeno, kleveta postoji uvijek ako se objavljenim izražavanjem uništava ugled određenog lica.
Stav Vrhovnog suda Republike Srpske kod dosuđivanja naknade nematerijalne štete zbog klevete je da u ovim predmetima nije potrebno utvrđivati intenzitet i dužinu pretrpljenog duševnog bola oštećenog, već koliko iznesena kleveta može škoditi časti I ugledu određenog lica po shvatanju sredine u kojoj živi I opšteprihvaćenim društvenim normama.
Test od tri ključna pitanja
Tužbe za klevetu ne možete spriječiti jer, teoretski, svako može podnijeti tužbu. Ne samo kad ima osnova za to nego i kad nema, iako je to malo vjerovatno jer to ipak košta (sudske takse i advokatski troškovi), da ne računamo gubljenje vremena i tome slično.
Govoreći o zamkama za novinare i mogućnostima da ih izbjegnu, ja bi sugerisala novinarima kratki test od tri pitanja na kraju kad završavaju svoj tekst. Prvo pitanje koje sebi moraju postaviti – da li sam sve učinio da dobijem i drugu stranu u spornom tekstu. Pritom, nije dovoljno samo pozvati nekoga na telefon i, ako se ne javi, onda odustati. Drugo pitanje – ima li u mojem tekstu elemenata klevete i, konačno, treće – imam li odbranu/dokaze za svaki od tih navoda kojima se narušava nečiji ugled.
Ako je odgovor pozitivan na svako od ovih pitanja, tekst može ići dalje. Ako su odgovori negativni, tekst ne treba povući ako on zaslužuje pažnju. Naprotiv, treba ga dopunjavati sve dok ne ispuni zahtjeve dobrog istraživačkog novinarstva.
Neke osnovne preporuke
Ključni elementi odbrane na sudu su dobronamjernost i profesionalnost.
Moji lični savjeti za profesionalnog novinara: ne piši o onome što ne možeš provjeriti, pogotovo ne piši ono što pretpostavljaš, piši samo ono što možeš, ako treba, da dokažeš na sudu. Ne zaboravi – dobronamjernost i profesionalno postupanje i više argumenata, manje pridjeva.
Najčešća zamka u koju upadaju mladi novinari odnosi se na informacije iz crne hronike. Nisu rijetke vijesti, pa ni naslovi, o uhapšenim “kriminalcima”, “lopovima” i “zločincima”. To su i najčešći slučajevi zbog kojih stižu tužbe za klevetu.
Čak ako dobiju i izjavu policije u kojoj postoje takvi navodi, novinar i urednik bi mogli odgovarati za klevetu. Nije posao policije, pogotovo ne medija, da presuđuju prije suda. U takvim slučajevima obavezno je navesti da su u pitanju osumnjičeni (ili optuženi, ukoliko je prije podignuta optužnica) za kriminal, zločin, ili krađu…
Greška je moguća i u slučajevima kad novinari izvještavaju o saobraćajnim udesima I kad žure da objave da je ta i ta osoba odgovorna… Pogrešno je i kad se novinar upusti u istraživanje okolnosti pod kojima se dogodio udes i ispituje svjedoke. Te izjave, pogotovo kad su određene tvrdnje u pitanju (vozio pijan, pod uticajem droge i tome slično) mogu vas takođe dovesti do suda. To je ipak posao policije, tužitelja i suda; nije novinarski.
Transparentnost vlasništva nad online medijima u BiH
Trenutno stanje online medija u BiH je poprilično haotično, prvenstveno zbog formiranja sve većeg broja portala bez impressuma koji, većinom, nastaju radi plasiranja lažnih, neprovjerenih ili namjerno iskrivljenih informacija. ‘Zahvaljujući’ portalima koji nemaju impressum, kao ni bilo kakvu novinarsku etiku u pisanju i plasiranju svojih članaka, čitavo online medijsko nebo u BiH je ocrnjeno kod čitalaca.
U Bosni i Hercegovini ne postoji zakonska regulativa koja propisuje obaveznim iznošenje podataka o transparentnosti medijskog vlasništva. Trenutno svaki pojedinac može preko noći pokrenuti ‘informativni’ portal uz minimalna finansijska sredstva.
Karakteristika medijskog prostora u kojem djeluju online mediji u BiH jeste pravna i regulativna neuređenost uslova njihovog rada. Zakonodavac mora prepoznati važnost online portala vijesti i tretirati ih kao ostale društveno odgovorne medije. Online portali su nezaobilazna činjenica u digitalnom vremenu komunikacija i njihov sadržaj je, zahvaljujući društvenim mrežama, pravovremeno dostupan širokom krugu konzumenata informacija. Interaktivnost online medija i dostupnost čini ih popularnim, u mogućnosti su da utječu na razvoj takozvanog građanskog novinarstva u kojem se svaki građanin s vlastitim sadržajem može pojaviti na stranicama online portala. Država mora i ovu vrstu medija uključiti u zakonsku regulativu i učiniti ih odgovornim za sadržaj koji objavljuju.
Lično sam se susrela sa ovim problemom i činjenicom da je veoma teško objasniti licu koje čita neistine o sebi u nizu tekstova objavljenih na istom portalu, da je isti portal neutuživ iz razloga što nema impressum, dakle nema transparentnost vlasništva portala, a samim time ni adresu sjedišta na koju ja kao advokat mogu uputiti tužbu.
Smatram da bi osnivanje asocijacije online medija bio dobar potez, ali da bi i vjerovatno neka vrsta lako dostupnog jedinstvenog registra “provjerenih” online medija bila dobar početak u borbi protiv trenutnog stanja.
Oznake: Ivana Azinović Grahovac
Detalji akcije ”Kandidat”: Uhapšeni članovi komisije, među njima i Miloš Radonjić
