Proslava pogrešne pobjede
Od održavanja opštih izbora u BiH prošlo je nešto više od mjesec dana. Ponovno prebrojavanje glasova za predsjednika Republike Srpske i drama koja je uslijedila nakon toga samo je nakratko odgodila gotovo isti scenario kojem smo svjedočili i prije četiri godine. Aktuelna vlast, nakon potvrde CIK BiH o još jednoj ubjedljivoj pobjedi, sabira, oduzima, važe i mjeri kapacitete pojedinaca tražeći među njima najsposobnije ili najmanje loše za čelo nekog od ministarstava, dok se za to vrijeme opozicija dijeli, smjenjuje, nudi ostavke, traži unutarstranačke reforme i krivca za još jedan poraz.
Iako su u pitanju samo sitne intervencije, sudeći prema najavama, naznakama i već povučenim potezima, ni jedan ni drugi očekivani proces ipak nije potpuno isti. U prvom slučaju dobićemo kraći mandat Vlade sa, vjerovatno, ciljem rukovodećih da po principu nagrade za postignuto i kazne za suprotno od toga pokuša u izvršnom organu obezbijediti podršku za sprovođenje svoje politike i odanost. Iznenađenja u tom pogledu moglo bi biti u sastavu nove vlade i početka kažnjavanja onih koji su za to najmanje zaslužni, a ipak formalno se vode kao takvi. Sve i da dobiju priliku za popravni, po karakteru partije takvog koalicionog parnera vlasti, očekivana podrška bi vjerovatno izostala i u nekim narednim izborima.
Ono što će vjerovatno izostati u naredne četiri godine vlasti SNSD-a i koalicionih partnera vjerovatno je i kvalitetna kontrola odluka, kritikovanje poteza i detektovanje slabosti takve vlasti od strane opozicije, te pružanje bolje alternative i izgradnja podrške kod građana za neke naredne izbore. Kao i prethodnih godina opozicija u svojim redovima, zbog megalomanskih ciljeva, sujete i ličnog komfora i pozicije određenih članova najjačih opozicionih partija nalazi za krivca upravo one pojedince s potencijalom da stvari okrenu nabolje. Sve dok je takvog saplitanja i lupanja po ušima političara koji podršku svojih politika potvrđuju na terenu, dok se kompletna bezidejna politika zasniva na mržnji prema Miloradu Dodiku, te dok glavnu riječ u opoziciji vode partijski komentatori dnevnopolitičkih tema nametnutih upravo od Dodika, u Srpskoj na svakoj provjeri kod građana prolaziće kao i posljednjih skoro 20 godina.
Nada za takvu opoziciju javila se s prvom epizodom u kojoj su se u ulogama glasnih “pokretača promjena”, kako su ih tada nazivali, prvi put okušali Draško Stanivukovića i Jelena Trivić. Mlade snage s novim načinima promovisanja sebe i svojih ciljeva, ideja, puni poleta, snage i intelekta, shvativši šta su potrebe u tom pogledu, kako je Vojin Mijatović to nazvao, tržišta Republike Srpske, politici i narodu upravo su to i ponudili. U toj epizodi ne treba zanemariti ni ulogu sadašnjeg lidera Liste za pravdu i red, jer je zajedno sa njih dvoje u jednom momentu na takvoj političkoj sceni važio za sinonim promjena u Srpskoj, a nesvakidašnjim nastupima i diskusijama u NS RS pokupio je simpatije naroda i to održao do ovogodišnjih izbora. Dovoljno da mu se čestita na zavidnom samostalno ostvarenom rezultatu, budući da ga ostatak opozicije nije prepoznao kao adekvatnog saborca u takvom poduhvatu. Dovoljno da se posmatra kao potencijalni budući predvodnik opozicije, ali daleko od ozbiljne politike kakvu građani Srpske zaslužuju.
Iako u početku jedinstveni, ili bar prividno, različiti pravci razvoja karijere političara trojac su u međuvremenu pretvorili u rivale, kako u pogledu dominacije unutar opozicije, tako i na višim nivoima. Danas Vukan, Trivićeva i dobar dio ostatka opozicije prvog čovjeka Banjaluke kritikuju zbog navodnog koketiranja s vlasti i udaljavanja od prvobitne ideje i osnova svog političkog djelovanja, pritom potpuno zanemarujući njegov lični doprinos ukupnom rezultatu opozicije. Prvi i treći iz straha za ličnu poziciju unutar opozicije u narednom periodu sada kada je već izvjesno da će se, po običaju, pregrupisavanjem nastojati regenerisati, a Trivićeva zbog pretenzija na istu finkciju i sličnih političkih ambicija. Istina je, kao i uvijek, negdje između.
Niti je Stanivuković postao “Dodikov čovjek”, niti je u potpunosti održao principe i nastup sa početka, ali s obzirom na podršku u kojoj zbog takvog pristup uživa u javnosti, takvu situaciju ne treba posmatrati kao njegov poraz, nego jednu etapu političkog sazrijevanja i naznake njegovog daljeg političkog djelovanja. Bez obzira na simpatisanje i podržavanje ili nepodržavanje njegovih politika i djelovanja ozbiljnost i stabilnost koju je pokazao nakon izbora, bez obzira u kojoj funkciji takvo djelovanje bilo, vrijedno je pohvale.
S druge strane, njegov dosadašnji saborac, ali i unutarstranački konkurent za kandidata za predsjednika Republike Srpske, s obzirom na otvorene Stanivukovićeve pretenzije ka tom cilju, u svojoj velikoj pobjedi pronašla je pogrešan način proslave. Iako je prema zvaničnim podacima CIK BiH Milorad Dodik pobjednik u trci za ovu funkciju, 273.245 osvojena glasa trebalo je da budu velika lična pobjeda Jelene Trivić i osnov nekog njenog budućeg pozicioniranja u politici. Treba napomenuti da je takom uspjehu u politici prethodio i ništa manje značajan u karijeri univerzitetskog profesora, te da je sve to u zbiru moglo da bude temelj ozbiljne karijere i jednog i drugog. Međutim, sve to žrtvovano za vjerovatno tuđe interese, a da je takvu neozbiljnost, isto kao i preletačku ativnost, na izborima narod kaznio, pokazao je i skoman broj građana na posljednjem u nizu protesta koji je opozicija organizovala nakon izbora. Umjesto da je u porazu pokazao dostojanstvo, kandidat opozicije za predsjednika Republike Srpske ponizio je i obezvrijedio glas svakog građanina koji je na izborima izabrao neslaganje sa politikom opozicije.
“Ja sam profesionalno angažovana na Univerzitetu, odnosno Ekonomskom fakultetu, nisam profesionalni političar. U suštinskom smislu, ne samo u ovom formalno-pravnom, i dalje svoj akademski posao posmatram kao primarni. Dosta vremena posvećujem političkom radu, to je istina, i to građani znaju i kroz moj rad u Narodnoj skupštini, i rad na terenu, ali mislim da to ne može negativno uticati na moju posvećenost studentima. Sve političke aktivnosti obavljam i prilagođavam prema onom što radim na fakultetu, a nikako obrnuto. Politika ima svoju draž, ali ne toliku da bih se odrekla akademske karijere, ako bih morala birati“, tim riječima prije nekoliko godina Jelena Trivić objasnila je odnos i planove u karijeri političara i profesora na Univerzitetu. Interesantno je da je za kratko vrijeme takvo izlaganje zamijenila uzvicima sa bine u kojima je političke protivnike nazivala lopovima, mafijom, ološima uz konstataciju da “ukradenu pobjedu mogu okačiti mačku o rep”. Možda i najbolji primjer negativnih posljedica današnje politike, iskrivljenih vrijednosti i velikog tereta na čovjeka i profesionalnu, uspješnu karijeru u nekoj drugoj branši.
Neko iz tog kolektivnog haosa nauči kako se izdignuti, neko kako najkraće i najefikasnije prisvojiti sve zasluge i tako se godinama provlačiti na teret drugih, a neko shvati da politika ipak nije za njega.
(Nevena Stanojević)
