Od Vračara do Mladenovca: Dani koji su potresli Srbiju i region
Region u kojem živimo u bližoj i daljoj prošlosti pogađale su razne tragedije, zbog čega su društva na prostoru bivše Jugoslavije stvorila psihološke odbrambene mehanizme, već rutinske u svakoj poznatoj situaciji te vrste. Međutim, nakon krvavog pohoda trinaestogodišnjaka u beogradskoj osnovnoj školi, 3. maja, sa devet žrtava i više ranjenih, nikakva ranija pravila ne važe.
Jer, ovo podneblje, bez obzira na značajna iskustva sa mračnim i strašnim događajima, prvi put se suočava sa masovnim ubistvom čiji je ključni akter maloljetnik. Nakon ove morbidne sage, bez obzira na shvatljivi šok javnosti, osim dana žalosti, poželjna je i sedmica tišine, kada bi bila moguća. Naravno, to je iluzija, pa će zatečeni ljudi ipak izvjesno vrijeme gledati i slušati pokušaje da se nove rane liječe starim travama.
Nema te dramatične okolnosti, u ovom slučaju u Srbiji – a ni BiH, Crna Gora i Hrvatska nisu daleko od takve matrice – koja će biti lišena politizacije. Vizura zvana „sistem je zakazao“ do kraja kobnog dana već je prerasla u zahtjeve da ministar prosvjete Srbije podnese ostavku. Naravno, postoje brojni razlozi da taj funkcioner, kao i čitava struktura kojoj pripada, odu ne samo iz kabineta, već i sa javne scene. Međutim, u ovom slučaju, taj vid histerije je vrlo nategnuta konstrukcija, budući da je teško pronaći državu u svijetu sa kapacitetom da predvidi horor kakav se desio u OŠ „Vladislav Ribnikar“ u fatalnu srijedu.
Reagujući na uzaludnu potragu za krivcima na stepenicama političke hijerahije, sam ministar je ironično lansirao sintagmu o „zapadnim vrijednostima“, tretirajući tu dimenziju kao jednu od presudnih u čitavim hororu. Iako se tom širokom formulacijom može obuhvatiti svašta, jeste nesumnjiva činjenica da je bar 95 odsto slučajeva masovnih ubistava u školama sa učeničkim prstom na obaraču, u planetarnim koordinatama, povezano isključivo sa Sjevernom Amerikom. Međutim, svođenje beogradske situacije na puku imitaciju negativnih uzora iz SAD ipak je pojednostavljenje, odnosno ukazivanje na drvo, pri čemu se ignoriše čitava šuma faktora koji su doveli do užasnog čina.
Riječ je o mozaiku u kojem, naravno, ne treba potcijeniti ni impulse pristigle iz kompletnog društvenog iskustva u proteklim decenijama. Agresija, ne samo fizička, već i verbalna, dobila je širok legitimitet, a da je riječ o fenomenu koji nije 1. januara 1990. sletio s neba u do tada idiličnu sredinu, govore i simptomatični stihovi, poznati generacijama stasalim u ranim osamdesetim godinama 20. vijeka: „Neće umeti da te cene, ako ih tučeš na poene, sve dok ne oboriš majmuna, brate, neće umeti da te shvate“.
Tu „boksersku“ logiku, nakon čitavog niza životnih uzmicanja, u ovom nimalo nježnom dijelu svijeta, na kraju su, očito, prihvatila i bića ranije apsolutno nesklona nasilnom rješavanju nesporazuma. Maloljetni ubica iz beogradske opštine Vračar, prema svim svjedočenjima, bio je introvertan i, kako to nerijetko biva, izložen provokacijama neposrednog okruženja u dva odjeljenja u školi. Sigurno nije jedini ni u Srbiji, ni u regionu, koji je prolazio kroz lični pakao u tim godinama, ali je, nakon niza samoubistava najosjetljivijih među njegovim vršnjacima, agresija prvi put na ovom prostoru usmjerena prema okolini, a ne ka sebi.
Pogrešno je ovaj atak tretirati kao želju za nekakvom mračnom slavom, kao što je otrcano – mada je vidljivo pretjerivanje dijela medija – shvatljivo interesovanje novinarske profesije za šokantni slučaj posmatrati kao vjetar u jedra hipotetičke bizarne ambicije da se dostigne status „selebritija“. Bez obzira na uzrast, i tinejdžeri, a pogotovo odrasle osobe, mogli su u proteklim godinama i decenijama da se uvjere da je ta instant prepoznatljivost kratkog vijeka i da relativno brzo biva zatrpana novim prilozima za crnu hroniku.
I maloljetnici u SAD, kao i ponoljetni izvršioci višestrukih ubistava na Balkanu, sa vremenskom distancom od par godina, pa čak i nekoliko mjeseci, rijetko bi u potencijalnim istraživanjima javnog mnjenja prikupili više od pokojeg promila iole verziranih odgovora, kada je riječ o imenima, prezimenima i elementarnom opisu zločina. To jeste neobičan razvoj događaja, s obzirom na to da su, u trenutku početnog izvještavanja, sve te drame ostavljale utisak da će nesumnjivo biti dugoročna tema za rasprave, ali je i logičan rasplet, pošto je kolektivna memorija, kroz istoriju, na svim meridijanima veoma malom broju ličnosti i događaja – zapamćenih po dobru ili zlu, svejedno – garantovala duži „rok trajanja“ .
Taj brzi odlazak u zaborav ili vrlo maglovito sjećanje povezan je sa još jednom pogrešnom predstavom odraslih koji tragaju za uzrocima zločina na Vračaru. Naime, u mnogo ocjena i zapažanja iznosi se stav da su pojedine privatne, komercijalne televizije, sa rijaliti programima i serijama obilježenim glorifikacijom kriminala, presudno uticale na eksploziju ludila, naročito unutar mlađih generacija.
Međutim, svaki „insajder“ povrdiće da tinejdžeri i adolescenti, rođeni u 21. vijeku, sve manje gledaju TV i da su gotovo u potpunosti okrenuti društvenim mrežama. I to ne Fejsbuku ili Tviteru, dakle, platformama sa većom zastupljenošću „penzionera“, kako prezrivo nazivaju pripadnike srednje i starije generacije, već prvenstveno TikToku i Instagramu. A to je teren na kojem se svako ruganje vršnjaka nevjerovatnom brzinom multiplikuje, što je bilo nepojmljivo samo nekoliko decenija ranije.
Znači, „matorci“ uvjereni da su „Zadruga“ i slični sadržaji korijen problema, naravno, ne griješe kada je u pitanju toksičnost ovog domena, ali kaskaju za tehnološkim i svim drugim trendovima među „juniorima“. Dostupne objave maloljetnog ubice sa Vračara svjedoče da je i on bio bar okrznut takvim afinitetima, ako se ima u vidu fotografija uoči smrtonosnog pohoda na kojoj u društvu dva vršnjaka imitira potezanje pištolja, kao i tragovi vulgarnog vokabulara u stilu sve otkačenijeg hibrida hip hopa i folka.
Sa ovim momentima, dodirne tačke ima i „gejmerski“ svijet, malo razumljiv „veteranima“, ali svakako nezaobilazan kada se govori o gubitku osjećaja za realnost kod najmlađih, u smislu odsustva svijesti da je smrt u stvarnosti trajna i nepovratna, a ne, kao u video-igrama, jednokratna i privremena, pa predstavlja samo povratak na nultu tačku ove preokupacije današnjih tinejdžera.
Tu je i još niz ne baš konvencionalnih detalja iz kratke biografije maloljetnika koji je zavio Beograd u crno. Tačno je da je iz porodice razvedenih osoba, ali nema drugih znakova disfunkcionalnosti vezanih za roditelje, jer su bili društveno visokopozicionirani u vlastitoj sredini, a razlaz, prema dostupnim saznanjima, nije imao konfliktna obilježja, da bi se na taj način odrazio na odrastanje sina. U regionu nije rijedak kult oružja, ali je prilično odstupanje od standardnih porodičnih iskustava spoznaja da ga je otac, u zaista premladom uzrastu, uvodio u svijet oružja, kroz zajedničke posjete streljani, ali i obostranu posvećenost airsoftu, simulaciji ratovanja, veoma sličnoj paintball-u.
Iako u prvim izvještajima dominiraju tvrdnje da je maloljetni ubica bio usamljenik, suočen sa neprihvatanjem ostale djece u razredu, pojavljuju se i ocjene drugih roditelja da su se lično uvjerili da je akter pucnjave pokazivao razmaženost i obijest, te da uopšte nije bio odbačen, već se posjedovao sve predispozicije za monstruoznost. Ukoliko se u kasnijoj istrazi ustanovi bar dio istine u ovakvim tumačenjima, onda ne treba, bez obzira na uzrast, odbaciti ni sklonost manipulacijama, što nije bez značaja u raspravama o (ne)upućenosti u izuzimanje mlađih od 14 godina od krivične odgovornosti.
O čemu god da je riječ u konkretnom slučaju, nema dileme da je čitava generacija ovog tinejdžera sa pištoljem vrlo često izložena dvostrukom pritisku, i to sa krajnje suprotstavljenih pozicija. S jedne strane, roditelji nerijetko kod premladih bića forsiraju agresivan, pa i nezdrav stil takmičarskog duha po svaku cijenu, uglavnom u sferi ocjena i vannastavnih aktivnosti, poput sporta, pa svaka prepreka na tom putu izaziva burne reakcije. Opet, vršnjaci na pragu puberteta ili sa iskorakom u tu fazu sa prezirom gledaju na „štreberski“ način funkcionisanja, a svaku alternativu pozdravljaju. To, naravno, nije naročito originalan gard, jer je postojao i u brojnim generacijama prije njih, samo su se obrasci ponašanja, nekada bezazleno nazivani „mangupskim“, bez obzira na pol tinejdžera, do 2023. godine drastično promijenili, pa im tek treba smisliti novi naziv.
Napokon, nad svim aspektima ovog, za Srbiju i region, još neispitanog terena, od početka je lebdjela dilema – da li će uslijediti lančana reakcija? Naredno jutro je već obilovalo lošim znacima – od stupidnih „pošalica“ pojedinih „klinaca“ u školama, kojima je slučaj sa Vračara bio povod za uvrnute i neuspješne „duhovitosti“, preko tinejdžerke koja sa nožem dolazi u bivšu školu i ranjava dvije osobe, do zastrašujuće „podrške“ dijela vršnjaka, sakrivenih u internet-anonimnosti, maloljetniku koji je ugasio osam života.
Ipak, nažalost, sve je to bio uvod u novu crnu seriju, jer, beogradske porodice se još nisu ni oprostile od stradale djece, a već su stigle nove dramatične vijesti o krvavom pohodu kod Mladenovca, gdje je ubijeno najmanje osam osoba, a moguće je da su ranjene desetine. Ubica jeste punoljetan, ima 21 godinu, ali, to ne mijenja činjenicu da je duh zla pušten iz boce i da će biti neophodan veliki napor da se ova stihija zaustavi.
Represija i strogost mogu da donesu samo dio rješenja, jer, lični ponori, bez obzira da li su u osobama sa 10, 35 ili 80 godina, mogu biti toliko duboki da ih prati perverzna „kreativnost“ u pronalsku načina da se nanese šteta okolini. Ako nema vatrenog oružja, širok je raspon predmeta koji mogu da posluže kao hladno naoružanje.
U takvim okolnostima, svaka preventiva, ma koliko bila dobronamjerna, ima limitirane efekte. Među stavovima raznih stručnjaka, izdvojilo se jedno mišljenje koje glasi: „Efikasna je samo ona preventiva koja podrazumijeva da se čitavo društvo promijeni, a to nije moguće“.
Empatija se ipak ne može uvesti dekretom. Nema načina ni da se značajan dio psihologa primora da budu više od pukih činovnika. Konačno, nema ni vakcine da se zaustavi epidemija samoće, koja je uvijek imala razgranate pipke, ali je posebno eksalirala tokom i nakon korone.
U ovom pesimističnom nizu izdvaja se i krupan paradoks – dani koji su potresli Srbiju i region, sa mrakom na adresama u Vračaru i Mladenovcu, uvećaće oprez i mladih i starih zbog skoro svake izgovorene ili napisane riječi. Gotovo svi ljudski postupci danas, očito, mogu da imaju drastične posljedice. „Ne čini drugom ono što ne želiš da drugi tebi čini“, vječno je pravilo koje, naravno, nije garancija da će pucnji sa početka maja biti i posljednji, ali ima veći domet od bilo kakvih administrativnih mjera ili paragrafa. A pogotovo od metaka.
(Saša Bižić/Banjaluka.net)
Oznake: Beograd, Mladenovac, ubistvo
