DJECA I VIDEO-IGRE: “Deset sati dnevno niko ne može opravdati, čak i da nauči tri jezika”
Svjetska zdravstvena organizacija je 2018. godine zavisnost od video-igrica svrstala u bolesti zavisnosti, a ipak, kod nas još uvijek nije sprovedeno nijedno istraživanje koje bi ukazalo na trenutno stanje u ovoj produženoj ruci modernih tehnologija na našim prostorima.
Iako su igrice primarno stvorene da zabavljaju, uljepšavaju i popunjavaju slobodno vrijeme, oni pravi „gejmeri“ danas provode i više od prosječnog radnog vremena jedne zaposlene osobe pred računarom ili telefonom.
Pitanja poput onih gdje su u svemu tome naši najmlađi, da li kod nas ima ovakve vrste zavisnosti, kako se nositi s modernim dobom i da li su efikasnije zabrane ili granice, postavili smo našim sagovornicima koji su se složili u jednom – igrice nisu nužno loše, pozitivnih strana i te kako ima, ali gdje postaviti granicu?
Ivana Zečević, profesorica Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci i psiholog, za Banjaluka.net objasnila je da igrice ne treba generalizovati.
„Postoje igrice koje su vrlo korisne i one koje nemaju baš takvu funkciju. Međutim, igrice su sastavni dio digitalnih tehnologija, a danas, zato što se djeca specifičnije ponašaju, možemo čuti akcije koje idu u pravcu da se digitalne tehnologije zabranjuju najmlađima. Zabraniti korištenje digitalne tehnologije u 21. vijeku djetetu je isto kao da je neko svojevremeno u periodu nastanka knjiga rekao da ih ne treba čitati i koristiti“, započela je Zečevićeva za naš portal.
Danas je bez tehnologije nemoguće živjeti
Današnja djeca su rođena uz pametne mobilne telefone i razvijene digitalne tehnologije te to znači da mi njima u stvari zabranjujemo da koriste alat kojim će oni da rade i bez kojeg danas neće moći da žive.
„Potpuno sam protivnik zabrane jer ih tako pripremamo za život, a igrice su sastavni dio toga, pa naposljetku, primarna funkcija im je da život učine zabavnijim i veselijim. Postoje i one igrice koje su edukativne, kreativne, one koje podstiču maštu te utiču na razvoj kognitivnog sistema, razvijaju kritičko mišljenje ili sposobnost rješavanje problema. Dakle, ne možemo reći da su u potpunosti štetne i da ih treba zabraniti“, objasnila je Zečevićeva.
Ključ je, kaže ona, u tome koliko dijete vremena provodi uz igrice, a spekuliše se koje je ‘pravo vrijeme’.
„Suština je da roditelji treba da posmatraju reakcije i ponašanje svoga djeteta, ako je dijete školarac, da li dijete obavlja redovno školske obaveze, da li usvaja gradivo, da li adekvatno spava, da li ima prijatelje u realnom svijetu, ima li specifične ponašajne i emocionalne reakcije koje ukazuju na to da je dijete pod nekim stresom, da ne može da se nosi sa određenim situacijama. Tek onda možemo reći da je korištenje digitalnih tehnologija negativno u tom smjeru“, rekla je Zečevićeva.
„Igrali smo ‘Super Marija’, pa opet nismo postali on“
Jedan od primjera koji je navela jeste i popularna igrica svih generacija pod nazivom „Super Mario“.
„Sjećamo se svi pojave Super Marija, pa opet naše generacije tada nisu postale Super Mario. Ipak, preuzimanje obrazaca ponašanja je moguće, u pozitivnom i negativnom smislu. Istraživanja pokazuju da je, na primjer, igranje nasilnih video igara štetno, jer ukoliko se i odrasla osoba izlaže dva ili tri sata igranju takvih igrica, neće postati automatski nasilna u smislu direktnog manifestovanja, ali tolerancija na frustraciju te osobe je znatno niža, pa su reakcije i burnije, tačnije neadekvatne i nasilnije. Ako zamislimo da se neko dijete satima bavi takvim igricama, definitivno se može pokazati i u ponašanju“, istaknula je Zečevićeva.
Naposljetku, pitanje koje se samo nameće je i možemo li mi, odrasli ljudi, ostaviti u današnjem vremenu telefon na samo jedan dan?
„Zavisnost postoji i tu nisu u pitanju samo djeca. Pažnja i koncentracija su ugroženi kod svih, a uzmimo u obzir da smo nerijetko izloženi u toku radnog vremena ekranima, pa onda i u slobodno vrijeme mi opet koristimo tehnologije poput telefona. Istraživanja su nam i više nego potrebna, ali prepreke su mnoge da bi se ostvarila nastavno-naučna istraživanja. To su dugogodišnja istraživanja koja iziskuju mnogo više od postavljanja pitanja ispitanicima. Za kraj, nikako ne treba uvoditi zabrane, nego samo postaviti granice, i to ne u adolescentskom dobu nego u onom najranijem“, pojasnila je Zečevićeva.
„Pretjerana konzumacija ne može biti dobra“
Borislav Vukojević, viši asistent na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci, kazao je da video-igre još od kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka dijele poglede na one koji smatraju da je to loše za mlade i one koji smatraju da video-igre mogu biti pozitivne ili u najmanju ruku neutralne.
„Međutim, bez obzira na to koju poziciju biramo, moram naglasiti da pretjerano konzumiranje video-igara svakako nije dobro, kao uostalom i druge vrste medijske konzumacije. Ako dijete zanemaruje socijalne elemente u stvarnosti, ako se isključuje iz zajednice i igra video-igre 10 sati dnevno – to niko ne može opravdati, pa čak i da nauči tri svjetska jezika“, rekao je Vukojević za Banjaluka.net.
U Srbiji igrice igraju najviše 25-godišnjaci
Njegovo mišljenje je da video-igre treba da budu sastavni dio medijskog okruženja mladih, ali ako se oni podstiču da razvijaju vještine motorike, kolaboracije, komunikacije i kritičkog mišljenja.
„Treba navesti i negativne efekte mikrotransakcija kojima se nastoji stvoriti navika kupovanja u video igrama, što svakako roditelji treba da kontrolišu i objasne djeci zašto to nije potrebno“, zaključio je Vukojević.
Prema istraživanjima koja su sprovedena u Srbiji, među pacijentima je najviše onih koji imaju oko 25 godina. Statistike se mijenjaju iz godine u godinu, jer djeca sve ranije dolaze u dodir sa video-igricama, a približno isti broj muškaraca i žena koristi ovaj vid zabave, ali muškarci su češće zavisnici.
PIŠE: Neda Vukadin
Oznake: Borislav Vukojević, igrice, psiholog Ivana Zečević, video igre
