Izborni maraton u Rumuniji
Iz sedmice u sedmicu, Rumuni biraju predsjednika, pa parlament i nakon toga drugi krug predsjedničkih izbora. Nacionalisti i populisti imaju odlične šanse.
O Rumuniji se na političkoj sceni Evrope sve manje govori. A zapravo je to država šesta po broju stanovnika u Evropskoj uniji i već po svom položaju na istaknutom jugoistočnom krilu EU-a i NATO-a je od velike strateške važnosti.
Upravo Rumunija ima daleko najdužu granicu od bilo koje zemlje EU s ratom zahvaćenom Ukrajinom, to je takođe i najvažnije uporište za američke i druge NATO snage u toj regiji. A isto tako je kao niti jedna druga članica Unije i sama pogođena ratom: ruske bespilotne letjelice Shahed svako malo eksplodiraju iznad rumunse teritorije ili ga čak direktno pogađaju. U delti Dunava vlada u Bukureštu čak je 2023. odlučila izgraditi skloništa od vazduhoplovnih napada za stanovnike. Ali za razliku od Poljske ili baltičkih država, od Rumunije se jedva što čuje u raspravama o odnosima s Rusijom i podršci Ukrajini.
Takva šutnja Rumunije uveliko je zasluga predsjednika Klausa Johannisa koji je na dužnosti u svom posljednjem, drugom mandatu već deset godina. Rumunski predsjednik zapravo po ustavu ima i važnu spoljnopolitičku ulogu, baš kao što je i odlučujući u unutrašnjoj politici. Johannis je postao predsjednik uz velika obećanja važnih reformi i odlučnu borbu protiv korupcije. No Johannis, bivši uspješan gradonačelnik u mirnom transilvanskom gradu Sibiu, se nikad nije snašao u predsjedničkom uredu i bukureštanskoj političkoj džungli i ubrzo je potonuo u pasivnost.
Građane Rumunije čeka pravi maraton izbora: ove nedjelje (24. novembra) prvi krug predsjedničkih izbora, sedam dana kasnije (1. decembra) parlamentarni izbori, a onda za dvije sedmice (8. decembra) je predviđen drugi krug izbora za predsjednika u vrlo vjerovatnom ishodu da niko ne osvoji apsolutnu većinu u prvom krugu.
Premijer je jasni favorit za predsjednika
Predsjednik Johannis se niti ne može više kandidirati, makar je već i tako gotovo sasvim izgubio podršku razočaranih birača. Ali njegova pasivnost je pomogla jačanju nacionalističkih i antireformskih snaga. Favorit na predsjedničkim izborima je aktuelni premijer Marcel Ciolacu iz Socijaldemokratske stranke (PSD). Neposredno nakon pada komunizma 1990. i pod drugim imenom, ova stranka je još bila okupljalište kadrova svrgnutog Ceausescuovog režima. PSD dominira političkim životom Rumunjske tri i po decenije, što je čini jedinom strankom nasljednicom komunista u zemljama bivšeg istočnog bloka koja nije potonula u političku marginu.
Makar potiče od komunista i usprkos nazivu, PSD se jedva može smjestiti na političku ljestvicu nego zastupa desničarske populističke i nacionalističke pozicije pomiješane s lijevom socijalnom retorikom. Za mnoge urbane Rumune, PSD je oličenje korupcije i vladajuće klike u postkomunističkoj državi, no takva retorika dobro prolazi u ruralnim regijama na istoku i jugu Rumunije.
Premijer Ciolacu, kojeg po prognozama podržava oko 24 posto upitanih za položaj predsjednika, je pravi veteran te stranke i prešao je put od pokrajinskog političara ranih 1990-ih do vodećeg zvaničnika PSD-a. Ciolacu predstavlja konzervativno-nacionalističko krilo stranke i nekoliko se puta „proslavio“ skandalima za korupciju – i nedavno je otkriveno njegovo luksuzno ljetovanje kao „mali znak pažnje“ premijeru.
Evropa ili ne?
Za mnoge Rumune je on i tako predvidljiv, prosječni političar PSD-a koji bi garantovao stabilnost i smirenost. I za njega bi mogla vrijediti kovanica smišljena za bivšeg gradonačelnika Zagreba Bandića „ako je i krao, i drugima je dav‘o“ tako da i sve upletenosti u afere korupcije nisu ozbiljnije narušile popularnost rumunskog premijera.
Isto tako, Ciolacu odlično poznaje izdašnu blagajnu Evropske unije i već zbog toga i ako postane predsjednik, ne treba očekivati antievropski preokret kao u Orbanovoj Mađarskoj. No definitivno neće biti zagovornik reforme pravosuđa i borbe protiv korupcije.
Kod Georgea Simiona, predsjednika Saveza za ujedinjenje Rumuna (AUR) je bitno drugačije: on prema posljednjim anketama uživa oko 15 posto podrške i on ne taji svoje težnje „velike Rumunije“ i oštri je protivnik Evrope. On je nešto drugo nego prošla dva naraštaja rumunskih nacionalista kojima je najvažnija bila „slavna prošlost“ te zemlje. On učenik političara poput Donalda Trumpa i Viktora Orbana, a takođe je izuzetno aktivan na društvenim mrežama. Zapravo mu je zabranjen ulazak u Republiku Moldaviju i Ukrajinu jer javno zagovara prisvajanje dijelova njihovih teritorija, a sumnja se da je Simion prvi izbor i za ruske tajne službe – ali za to nema konkretnih dokaza.
Malo jedno, malo drugo…
Mjereno po podršci u anketama, sa Simionom kod 15% je blizu i Elena Lasconi, predsjednica liberalne stranke Spasimo Rumuniju (USR). Bivša novinarska zvijezda i voditeljica na komercijalnoj televiziji je prešla u politiku prije nekoliko godina i postala gradonačelnica malog južnog rumunskog grada Campulunga.
Njena stranka, USR je nastala prije desetak godina iz građanskog pokreta protiv korupcije i zalagala se za naprednu i liberalnu politiku. Međutim, USR već nekoliko godina vrluda, kojim političkim smjerom treba krenuti: nakon izbora 2020. je ušla u vladajuću koaliciju s Nacionalno liberalnom strankom (PNL) i strankom mađarske manjine UDMR, ali je napustila koaliciju nakon samo deset mjeseci jer nije bilo sloge oko reforme pravosuđa.
Elena Lasconi, baš kao i njena stranka, vrluda u svojim političkim stavovima između progresivnog – i ekstremno konzervativnog. Tako se prije nekoliko godina usprotivila homoseksualnim brakovima i pružila podršku Rumunskoj pravoslavnoj crkvi koja je podstakla referendum. To je izazvalo čak i sukob u njenoj vlastitoj porodici, jer se njena kćerka javno izjasnila kao “dio LGBTQ zajednice”. Elena Lasconi je nešto omekšala svoje stavove po tom pitanju: prihvata registraciju istospolnih partnera, ali odbija im dati pravi brak. Na nastupima često i izazovno nosi privjesak s velikim raspelom – navodno kao element folklora te zemlje.
Uspon populista
Za aktuelnog premijera Marcela Ciolacua koji će gotovo sigurno u drugi krug predsjedničkih izbora, dvoboj sa šefom AUR-a Georgeom Simionom bi bio lakši posao: kao i 2000. godine, kada su se u drugom krugu izbora takmičili komunist Ion Iliescu i ultranacionalist Corneliu Vadim Tudor, mnogi bi birači Rumunije radije izabrali “manje zlo”, odnosno Marcela Ciolacua. Ali ako bi dvoboj bio s Lasconi, onda bi se – kao i često u posljednje tri decenije – suočile dvije Rumunije: država i grad, tradicija i modernost, ustajali aparat i reformske snage.
Prognoze za parlamentarne izbore podjednako su nejasne: prema posljednjim istraživanjima, PSD bi dobila 25 do 35 posto, nacionalistički AUR 15 do 21 posto, a nacionalni liberali takođe 15 do 21 posto. Jedino je izvjesno kako rumunski populisti i nacionalisti ovog puta mogu očekivati rekordan rezultat.
(DW)
