Brkovi i učenje stranih jezika kao domaći zadatak banjalučkih glumaca
Put od dramske uloge ispisane na listu papira do lika na pozorišnoj sceni nije jednostavan, a banjalučki glumci kažu da imaju detaljne pripreme za svaku predstavu.
– U dosadašnjem glumačkom radu nisam imao nekih ekstremnijih zahtjeva što se tiče mog fizičkog izgleda, npr. čitali ste kako holivudski glumci smršaju ili se udebljaju po 30 kilograma za potrebe uloge koju igraju. Mi nismo ta produkcija i dugo će vremena proći dok kod nas zaživi ta vrsta posla i kinematografija koja to zahtijeva i može sve to da plati – kaže glumac Aleksandar Stojković Piksi koji je publici poznat po ulogama u brojnim predstavama Narodnog pozorišta Republike Srpske.
Osim u pozorištu, Stojković je imao priliku da igra i filmovima i serijama.
– Najviše što sam je za potrebe filma morao da uradim je da se ne brijem dva mjeseca da mi ne bi morali lijepiti vještačke brkove jer se to u kadru primijeti – prisjetio se glumac koji se može pohvaliti lepezom likova koje je tumačio.
Poslije višegodišnjeg iskustva smatra da vizuelni dio nije ono što je najvažnije u ovom poslu.
– Fizički izgled nije presudan za glumca kad izađe na scenu, on može da pomaže. Dobra maska ili kostim nemaju značaja ako glumac sa scene ne kaže istinu, ili mu publika ne povjeruje da je on čovjek kojeg u tom trenutku igra – uvjeren je Stojković.
Glumac koji je takođe član ansambla nacionalnog teatra Srpske Ljubiša Savanović kaže da su pripreme za svaku novu predstavu zahtjevne.
– Najveće fizičke transformacije imao sam u predstavama “Narodni poslanik” i “Podvala”. Uvijek se trudim da proniknem u problem uloge i da odatle crpim informacije i za fizička prilagođenja. Svaki glumac je drugačiji i što prije osvijesti svoje mane i vrline, fizičke i psihičke, može više da napravi – rekao je Savanović.
Da svaki novi projekat predstavlja izazov potvrdila je i glumica Dječijeg pozorišta Republike Srpske Đurđa Babić.
– Igrala sam zaista raznovrsne likove kao što su Merilin Monro, Biberče, Rak Sebastijan iz “Male Sirene”, Danicu u “Narodnom poslaniku”… Najzanimljivija mi je uloga Lansa iz Šekspirova “Dva viteza iz Verone” i Frenka Furtera iz mjuzikla “The Rockdž horror shonj”, gdje sam igrala transvestita i puštala dlake ispod pazuha – ispričala je Babićeva.
Ipak, za neke od projekata morala je dodatno da uči.
– Za ulogu princeze Kreontove kćeri iz “Medeje” koju sam igrala u Francuskoj u Palezou morala sam savladati francuski jezik za vrlo kratko vrijeme. Logično, jer je uloga bila na francuskom – prisjetila se Babićeva dodajući da najkvalitetniju transformaciju predstavlja fizički i duhovni sklad glumca.
Perike
– Igrao sam u predstavi gde sam imao zadatak da tumačim različite likove, stavljao brkove, perike, menjao kostime, i slično. Fizički izgled pomaže glumcu definitivno, ali u smislu da glumac bude sposoban da se transformiše i da to bude interesantno i gledljivo – kaže glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske Vladimir Đorđević.
(Glas Srpske)
