Zoran Todorović: Reakcije na prvu predstavu “Staklena menažerija” i naredni koraci Narodnog pozorišta Istočno Sarajevo
Prva predstava u produkciji Narodnog pozorišta Istočno Sarajevo “Staklena menažerija”, u srijedu 22. januara gostuje u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Tim povodom, o predstavi i pravcima razvoja najmlađe teatarske kuće u Republici Srpskoj, za portal Banjaluka.net govori Zoran Todorović, umjetnički direktor NP IS.
Koja je tema predstave „Staklena menažerija“?
Todorović: Tenesi Vilijams je „Staklenu menažeriju“ okarakterisao kao „dramu sjećanja“, što govori o izraženo autobiografskom karakteru ovog njegovog ostvarenja koje mu je donijelo prvi veliki uspjeh. Ovo djelo je dirljiv, poetsko realističan prikaz života jedne južnjačke porodice bez oca i muža, razapete između svijeta vlastitih deluzija i ogoljene stvarnosti života. Suštinski, u Staklenoj menažeriji Vilijams piše o svojoj sestri Rouz zbog čije je zle sudbine čitavog života patio, dok je lik Toma izgradio na osnovu vlastitih karakternih osobina i proživljenih situacija. Ovu potresnu dramu, što ona jeste po svojoj unutrašnjoj koncepciji i scenskom izrazu, Vilijams je ispričao na suštinski jednostavan način, neposredno i uz spretno kombinovanje lirskih i dramskih pasaža, oslonivši se na naratora koji nastupa i u ulozi Toma. Iako je u početku bilo dosta zamjerki kritičara upućivanih Vilijamsu, da je napisao djelo sastavljeno od pričanja uspomena koje je ilustrovao dramatizovanim slikama pamćenja, već prilikom prvih izvođenja u Njujorku 1944. godine, „Staklenu menažeriju“ publika je odmah prihvatila. To prihvatanje se nastavilo do današnjih dana, dugo poslije smrti autora.
Koliko su teme, ovdje postavljene, univerzalne?
Todorović: Način na koji se ovaj komad bavi problemima unutar porodice, a u okviru šireg konteksta društvene zajednice, razumlјiv je i direktan u najširem smislu, teatarskom prvenstveno, a zatim i u kulturološkom. Način i stil života se mijenjaju tokom decenija, ali osnovni pokretači socijalizacije i društvenog položaja ostaju relativno isti, u takvoj i tolikoj mjeri da će i današnji gledalac pronaći suštinu, prepoznati situaciju i osjetiti prijetnju unutarnjih nemira jedne porodice koja je ogolјena i potpuno ranjiva u svakom svom segmentu postojanja određenog opštim sistemom vrednovanja koji je surov, rigidan i bez prostora za eventualne greške. I poslije osamdeset godina od prvog scenskog izvođenja, ovaj komad posjeduje istu „unutrašnju snagu”, oživlјavajući jedan vječno prisutni model urušavanja porodice koja luta kroz haos vlastitog mikrokosmosa. Univerzalnost ovog komada je neizbježna i za najpovršnijeg posmatrača. Toliko je prepoznatljiva da se niko ne može distancirati i čitati ili gledati ovaj komad sa objektivne i neostrašćene pozicije.
Koliko npr. lik majke, Amande Vingfild korsepondira sa današnjom generalnom slikom majke, imaju li te žene iste probleme?
Todorović: Usudiću se da kažem kako je lik Amande Vingfild prisutan kao neka vrsta psihološkog modela čak i danas. Ne samo majčinskog modela, koji je dominantan, nego i modela žene starije životne dobi. Ne mislim da je taj model dobar ali je sigurno prisutan. Generalno, takav model žene i samohrane majke, primjetio sam davno, puno prije susreta sa ovim dramskim djelom. Po meni je to neki nestabilan hibridni spoj majčinske ljubavi, brige o potomstvu, neostvarenih želja, gorčine prihvatanja životne prolaznosti, socijalnog statusa koji je nemilosrdan ukoliko mu se podredimo, itd. Ipak, „ograđujem“ se donekle uz konstataciju da je to moje subjektivno viđenje, a preciznija slika je mnogo kompleksnija i podložna mnogim individualnim varijantama suočavanja sa svakodnevnim problemima koji postoje od kada i podjela na društvene staleže, a to je mnogo prije Vilijamsa koji je, kao dramski pisac, u ovom slučaju, iskustvo svog najužeg okruženja iskoristio za kreiranje umjetnosti.
Kakve ste rekacije dobili nakon premijere?
Todorović: Meni je nedovoljno da to zaključim tek na osnovu dva dosadašnja izvođenja pred domaćim gledaocima. Posebno jer je moj fokus već na narednim produkcijama i na onome što ovu kuću očekuje u nastavku. Ali, generalno, reakcije su odlične, pozitivne i konkretne. Možda je to pomalo i usljed simpatija i podrške nama koji tek krećemo sa nulte tačke, ali je svakako ohrabrujuće. Postoje dvije vrste reakcija, odnosno ja ih tako dijelim. Prva su reakcije od strane ljudi kojima teatar nije poziv i nije struka. To su uglavnom iskrene reakcije, dobre ili manje afirmativne, koje nisu opterećene obavezom profesionalne analize. Te reakcije treba cijeniti i uvažavati u kontekstu kasnije interne analize onoga što smo uradili, tj. napravili. Druga vrsta reakcija dolazi od strane kolega koji se u jednom ili više segmenata bave istim ovim poslom. I te reakcije su bile pozitivne, barem koliko ja znam, pa sam slobodan zaključiti da smo uradili dobar posao. Od organizacije do finalne realizacije. Naravno, neki sitni propusti postoje ali na njih treba gledati pozitivno i iskoristiti ih da unaprijedimo ovakve procese u budućnosti.
Da li sa ovom predstavom planirate da gostujete i u drugim gradovima Srpske?
Todorović: Naše prvo gostovanje sa ovom predstavom će biti za nekoliko dana u Narodnom pozorištu Republike Srpske, što je samo po sebi logično i radujemo se tome, prvenstveno zbog toga što je banjalučko pozorište institucija koja nam daje podršku i pomoć u svemu. To je naš prvi i najveći Nacionalni teatar, a naše je da učimo uz njihovu podršku i stičemo neophodna iskustva. Ovu postavku Vilijamsovog komada u našoj produkciji bezrezervno preporučujemo za gostovanja radi prijemčivosti, atraktivnosti, aktuelnosti, kao i zbog svjetskog i bezvremenog teatarskog pedigrea njenog pisca. Bez ikakvih političkih, nacionalnih i inih potencijalno osjetljivih karakteristika, ova predstava će definitivno biti prepoznata i shvaćena u bilo kojoj sredini u okviru susjednih država, odnosno, gdje god se govori istim ili srodnim jezikom. Naravno da ćemo gostovati i drugim gradovima Republike Srpske, tamo gdje postoje tehnički uslovi za našu postavku, ali cilj nam je da gostujemo i u drugim pozorištima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori. Gdje god nas pozovu na gostovanje ili na neki festival.
Prošle godine ima li ste konkurs za zaposlenje dva glumca u NP IS, da li su zaposleni i na koji način planirate da širite kapacitete ovog teatra?
Todorović: Tako je, krajem prošle godine smo napokon dobili dvoje glumaca. Prvih u istoriji našeg pozorišta. Velika je to stvar, gledajući subjektivno, i ja se zaista radujem. Posebno što vjerujem da smo dobili sjajne mlade glumce koji će se brzo uklopiti i unaprijediti umjetnički sektor, a to je ono jedino što mene interesuje za dobrobit ove pozorišne kuće. Ostale službe imaju svoje zadatke, svoje polje djelovanja, ali bez dobrog umjetničkog sektora nema ni uspjeha u ovoj uzvišenoj umjetničkoj formi. Naravno, čitav mehanizam mora da se posloži i da djeluje zajednički jer je pozorišna kuća živ i kompleksan organizam, odnosno, mehanizam. Mi se svakako nadamo da ćemo vrlo brzo dobiti odobrenje za zaposlenje još nekoliko glumaca, čime bismo formirali osnovu ansambla i da bismo se oslanjali većinski na vlastite ljudske resurse i kapacitete. Tehnički sektor se takođe mora pojačati, kao i organizacioni, ali o tome će najbolje računa povesti moje kolege koji rukovode tim sektorima.
Šta je sljedeće što biste mogli da radite kada je produkcija predstava u pitanju?
Todorović: U planu su već dvije produkcije, od kojih je jedna koprodukcija sa Gradskim pozorištem Gradiška. Postoji mogućnost i neke treće produkcije polovinom ove godine, ali o tome još moram razmisliti i dobro procijeniti naše mogućnosti. Ne treba uzimati „prevelik zalogaj, posebno u početku, važnije je da se dobro realizuje ono što se započne. Kvalitet iznad kvantiteta, to je pod moranjem. O naslovima neću sada, još je rano reći išta što bi bilo značajno za javnost ali mogu reći da ćemo se baviti manjim scenskim formama jer nam trenutni uslovi tako diktiraju. Sigurno je da će naši prvi glumci morati krenuti u novi posao sa puno energije i da će biti potrebno puno truda. Ali to nas ne obeshrabruje, profesionalci smo i radićemo najbolje sa onim što imamo. Siguran sam da ćemo jedni drugima maksimalno pomagati u procesu i da će rezultati biti, ako ne bolji, onda sigurno isti kao sa našom prvom produkcijom. Ja to gledam otprilike na način koji kaže; predstava od svog prvog igranja posjeduje vlastiti život i postaje entitet za sebe, a mi, koji stvaramo te živote za scenu, moramo odmah nastaviti dalje i usmjeriti snagu na nove kreacije.
Piše: Marina Majkić Miletić
Oznake: Zoran Todorović
KASTEL ĆE GORJETI: Stiže “Summer Stage” festival koji postavlja nove standarde u Banjaluci
Manje vježbanja sagorijeva više masti: Naučnici otkrili jednostavan metod za nedjeljni gubitak težine
Čudo na Mjesecu: Izgubljeni ruski rover iz 1970. godine poslao neočekivan signal
Lopovi sve češće kradu ovaj dio automobila: Popravka može koštati više od 2000 KM
Krpelj vas je ugrizao? Evo šta treba uraditi odmah i kada potražiti pomoć ljekara
