Rakočević: “Nigdje nikog nemam”- radikalna društveno-politička distopija, koja nam je iz godine u godinu sve više realna!

U svijetu koji se brzo mijenja, gdje se granice između stvarnosti i distopije sve više brišu, drama engelskog pisca Edvarda Bonda “Nigdje nikog nemam” nudi duboko potresnu refleksiju na društvo koje liči na ono koje često viđamo u romanima najpoznatijih svjetskih autora poput Džordža Orvela ili Aldosa Hakslija.

Ova radikalna društveno-politička distopija istražuje svijet u kojem su emocije, sjećanja i empatija zabranjeni, a individualnost i ljudska prava postali su luksuz prošlih vremena. Režiser Zoran Rakočević, crnogorski umjetnik sa bogatim iskustvom u radu sa nezavisnim produkcijama, odlučio je donijeti ovu snažnu temu i na scenu Pozorišta Prijedor.

Premijera ove predstave očekuje se tokom aprila, a reditelj Zoran Rakočević govorio je za portal Banjaluka.net o umjetničkoj sceni, društvenim pitanjima, ali i o njegovoj strasti prema pozorištu, koje, kako kaže, iz godine u godinu postaje sve važniji alat za razumijevanje svijeta u kojem živimo.

Radnja drame slavnog i kontroverznog britanskog dramaturga postavljena je u postapokaliptičnom društvu gdje su emocije, sjećanja i empatija zabranjeni. 

Kako ste već rekli, totalitarni sistem gazi sve pred sobom. Orvelovski. Ovu predstavu ste prethodno radili u u CNP-u, sa kolegom Damjanom Pejanovićem, tako da ste duboko u Bondovom svijetu.  Zbog čega ste izabarli ovo dramsko djelo, šta Vas je privuklo ovoj temi?

RAKOČEVIĆ: Taj komad upravo znam iz perioda studija pozorišne režije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Tada smo kolega Damjan i ja na 2.godini dobili ovaj zadatak, jer su profesori tako procijenili i odabrali. Scena Studio pri Crnogorskom narodnom pozorištu najviše je i služila tome da uzme dobre studentske projekte, tako da je naša predstava, u kojoj smo zapravo kolega i ja režirali po jednu scenu, bila jedne sezone dio tog studentskog repertoara. Tada sam sebi obećao jednu stvar – moram da režiram ovaj Bondov tekst integrativno, kada se za to ukaže prilika. I evo, ukazala se; imamo glumačku podjelu koju nije lako bilo gdje i bilo kada formirati, iako se sastoji od samo tri lika. Svakako da je ovo obećanje samom sebi samo dio odgovora, to jest dio stvarnog razloga za odabir ovog teksta. Stilski i žanrovski, ovo je moćno štivo; komunicira šturo, dokunito i autistično sa našim razumom, na rubu daha, na ivici smisla, dok je tematski “Nigdje nikog nemam” radikalna društveno-politička distopija, koja nam je iz godine u godinu sve više realna, reklo bi se. Ovaj komad radim, dakle, isključivo iz straha.

Povodom prijedorske predstave “Nigdje nikog nemam”, rekli ste da današnji svjetski diskurs pomalo već liči na ovaj dramski tekst, koji je to predvidio. Meni današnji svijet više liči na onaj hakslijevski, gdje je sve dozvoljeno, a zapravo smo svi potpuno iskontrolisani na globalnom nivou. U suštini sva tri djela, Bondovo, Orvelovo, Hakslijevo imaju istu poruku, a to je da čovjek suštinski nije slobodan, nije korjač svog života. Pa da li je moguća promjena, da li ona ide kroz pobunu, da li mora biti stradanje da bismo došli do suštinske slobode?

RAKOČEVIĆ: Sviđaju mi se paralele koje ste povukli između tih autora. Mislim da je ipak Bond najradikalniji od njih, jer nagovještava jedan svijet koji se dobrovoljno samoogoljava, lišava tehnološkog napretka, konzumerističke halapljivosti, nezasićenih masti, triglicerida, digitalizacije, ali s druge strane i minimuma ljudskih prava i sloboda, individualizacije, čak i biološkog prava na sjećanje, osjećanje, a tek na saosjećanje kojeg se već i danas ljudi samovoljno lišavaju. Kod Bonda su svi “jednakiji”, jer nema “nejednakijih”. Bond nam govori da zapravo jedina pobjeda može biti kolektivno halucinogeno samoubistvo. Dakle, istrebljenje. Ipak mislim da je promjena, naravno, moguća. Ali sad. Što prije. Večeras. Ne za par decenija.

 Godinama ste prisutni na umjetničkoj sceni u Crnoj Gori. Posvećeni ste organizaciji Korifej festivala i Korifej teatra u rodnom Kolašinu, koliko je izazovno baviti se organizacijom događaja iz kulture u današnje vrijeme?

RAKOČEVIĆ: Naše države su u evropskom začelju po izdvajanju za kulturu, kao i u mnogim drugim socio-ekonomskim kategorijama u kojima se uspješno ne damo skinuti sa dna skale. Naša upornost da se uporno obračunavamo sa razvojem kulture i nauke sigurno spada u domene mazohizma ili neke slične patologije. Ono što radimo u Kolašinu u okvirima Korifej teatra, koji je nevladina organizacija, a u šta spada i organizacija Korifej festivala, potpuno je druga vrsta sadomazohizma koju zbog nekog čudnog ličnog i umejtničkog razloga sami sebi iz godine u godinu nanovo priređujemo, publika koja se lijepo razvija i oplemenjuje to prepoznaje, cijeni i rado konzumira, a vlast istrajno doživljava kao razvojnu prepreku.

Kritični ste o odnosu institucija vlasti prema kulturi u Crnoj Gori. Šta vidite kao najveće probleme?

RAKOČEVIĆ: Naš zlatni standard su korupcija, partijsko zapošljavanje i nepotizam, kojem se sve partijske strukture prilježno prilagođavaju, a mi kulturni radnici valjda treba onda, uzročno-posljedično, da se ulančamo u to kolo. Nažalost, poslije smjene partije koja je 30 godina vršila vlast i dovela kulturu u CG u jedan izrazito centralizovan i okoštao položaj, u kojem većina nezavisnih umjetnika nije mogla da se pronađe i snađe, niti se osjećala dobrodošlom i poželjnom, imamo nove strukture koje ne žele da promijene sistem, kojima je mnogo lakše da ga prosto naslijede, našminkaju, prime svoje podobne kadrove i nastave staru praksu. I taman kad se dovedemo do prepoznavanja nekog dobrog svježeg kadra u Ministarstvu kulture, recimo, koji konačno razumije loš položaj kulturnih pregaoca u državi (razumije, ali usamljen, nije u stanju da mnogo pomogne), oni imenuju na rukovodeće pozicije anonimuse iz recimo drvoprerađivačkog sektora, i ponovo se sve vrati u normalu.

Koliko ste upoznati sa kulturnom scenom u Republici Srpskoj i BiH? Kako biste ocijenili konkretno pozorišnu scenu?

RAKOČEVIĆ:  Do te mjere sam upoznat da bih mogao da zaključim koliko su naši frontovi borbe slični. Adminstracija u BIH je svakako posebna tema, i tu se baš ne snalazim najbolje, ali znam da su ovdje državna izdvajanja za kulturu zaista dovedena na besmislen iznos promila. Ono što raduje su mladi ljudi, svježina koja dolazi od tog poleta sa kojim sam se ovdje u Prijedoru najprije susreo. Podmlađen ansambl, koji još treba podmladiti prijemom u radni odnos mladih glumaca i drugih stvaralaca. Naše dramske akademije, proizašle iz starog sistema, slične su i dobre, drže se i odolijevaju izazovima. Svakako da ta mladost mora da nađe načina da se najprije izbori za veća ulaganja na lokalnom i višem nivou, za veći ekonomski standard u branši, a zatim da se izbori za repertoarsku politiku koja joj odgovara. Ne mogu više reći o pozorištu u RS i BIH, jer samo nasumično pratim predstave na nekolicini festivala preko godine, a čini mi se da tek sad od kako sam fizički prisutan ovdje mogu da steknem malo bolji uvid. Na prvi pogled, dakle, imamo slične probleme.

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno