Od stresnih događaja do urnebesnih situacija: Sa čime se novinari suočavaju na terenu

Priprema, pozor, kamera ide. A, ispred kamere nema sagovornika. Zakasnio je ili je možda u posljednjem trenutku odlučio da ne želi da se snima. Htio je dati izjavu, ali ne želi da bude potpisan, odbija da bude pušten u program jer je rekao nešto pogrešno, fotografija nije u redu, pitanja ne odgovaraju…

Ovo su samo neke od situacija sa kojima se novinari skoro svakodnevno susreću, a za koje javnost ne zna i koje ne vidi.

To je samo jedna od potvrda da posao novinara nije lagan. A, nisu lagani ni sagovornici koji često znaju izmijeniti sam koncept događaja ili tok unaprijed pripremljenog intervjua. Svaki razgovor je neizvjesan, a odgovori nekada mogu otići u pogrešnom smjeru.

Za Banjaluka.net govorili su neki od novinara koji su dugo na terenu i koji su imali razne situacije – od neprijatnih do zanimljivih.

Novinar “Glasa Srpske” Dejan Kondić u ovom poslu je 20 godina. Kaže da je do sada bilo “svega i svačega”, ali kako je rekao, imao je više lijepih, nego ružnih situacija.

“Kako radim kao sportski novinar, a ne kao neko ko prati informativu, iskreno i ne mogu da se sjetim neke ružne situacije. Znao sam ući u studio bez ijedne najave na papiru ili na prompteru (“idiotu”), pa sam sve deklamovao iz glave. Uf, koliko je to bilo stresno, ali živ se čovjek na sve navikne. Ispričaću još jednu zanimljivu situaciju. Dogovorio sam intervju sa jednim našim poznatim fudbalerom, da ga sad ne imenujem. Čovjek je došao u Banjaluku na svadbu. Bila je to subota, a mi smo dogovorili za nedjelju ujutro. On se čovjek toliko opustio da je sve prespavao, a ja sam digao snimatelje, rasvjetu, sve pripremio, ali…Ništa nije bilo od posla, on kad se probudio morao je nazad za Beograd. Nije mi bilo svjedno, ali sve je to posao, dešava se. Mogao bih knjigu napisati o nekim svojim iskustvima, ali, kao što rekoh, sve je to dio našeg posla i što se čovjek lakše pomiri s tim, bude mu lakše. Prosto ideš dalje, u nove pobjede”, rekao je Kondić.

Dugogodišnji novinar Ljubinko Spasojević, u dosadašnjem radu na terenu se suočavao sa različitim situacijama, a za naš portal ispričao je jednu od zanimljivijih.

“Jedna od priča koja mi je ostala u sjećanju jeste priča o projektu „Pozorište u predgrađu“. Naime u okviru tog projekta, glumci Banjalučkog studentskog pozorišta, nastupali su u banjalučkim selima, tamo gdje nema puno kulturnih događaja.  Jedna od predstava koja je bila na programu je  i monodrama koju je u selu Stratinska trebao izvesti naš legendarni glumac Dragoslav  Medojević.  Ali, šta se desilo, naime, umjesto na lokalnu prodavnicu, neko je plakat sa najavom predstave zalijepio na školskim vratima, tako da su na predstavu došli samo mališani, đaci. Njih 10. Tada se pojavio problem, jer predstava koja je trebala biti izvedena, uopšte nije namijenjena za dječji uzrast. Tada je nastupio muk. Proradili su telefoni, sa upitima kako je moglo doći do tako velike greške, i ko je zatajio.

S druge strane, mališani su shvatili da se nešto dešava i da predstave – možda neće biti. Utihnuli su. Utrnuli. Oči su im bile pune suza. Zar tako neslavno da se okonča predstava za koju su se danima spremali. Sjećam se da sam prišao Dragoljubu i rekao, da iz Stratinske ne ide dok mališanima ne odglumi bilo šta. Jer oni će to pamtiti cijeli život.

U tom momentu, velika glumačka veličina Dragoslav Medojević, otvara svoju čudesnu torbu. Vadi kapu, drvenu pušku, brkove, boje. Poziva mališane da mu se priključe, u pravljenju improvizovane scenografije, i kreće najbolja ikada izvedena verzija Crvenkapice, u kojoj su učestvovali, kako Dragoslav, tako i svi mališani. Ostaće zapisano, da je to prva dječja predstava ikada izvedena u Stratinskoj, te da je glumac Dragoslav Medojević po prvi i jedini put u životu izveo predstavu pred svim učenicima jedne škole. Aplauz kojeg je Dragoslav dobio na kraju, i sam pamtim i dan danas. Bio je to događaj koji mi se urezao u sjećanje, a ima tome evo već skoro deset godina”, rekao je Spasojević.

Novinar Jelena Milovanović rekla je da ova profesija ponekad dovodi u situacije koje “zamišljaš kao neprijatne, a ispostavi se potpuno suprotno”.

“Sjećam se svog dežurnog vikenda od prije desetak godina kada je u Banaluci koncert imao jedan poznati pjevač. Kolege su me upozorili da je ponekad izuzetno neprijatan, pa sam se dodatno pripremala za intervju, ali i strepila. Kao da to nije bilo dovoljno, čekala sam ga dva sata – umor, stres i nervoza samo su rasli. A, onda oko jedan ujutru on konačno dolazi. Nasmijan, ljubazan, izvinjava se zbog kašnjenja jer su ih zadržali na granici zbog opreme. Pita nas jesmo li gladni, žedni, zove konobara…Intervju je ispao odličan, a na kraju mi se još jednom izvinio i srdačno me zagrlio. Tad sam shvatila da ponekad neprijatnu situaciju sami sebi stvorimo u glavi”, rekla je Milovanovićeva.

Bojan Nosović, novinar ATV – a rekao je da je posao reportera svaki dan drugačiji i da je svaki put nova avantura.

“Pogotovo kada ste sa običnim ljudima. Upravo sa takvim ljudima u Hercegovini mi se uvijek dešavaju oni najljepših dogadjaji. Oni manje lijepi se dešavaju sa lokalnim političarima, jednu takvu situaciju imao sam na posljednjim zasijedanju SO Gacko. Načelnik mi nije htio dati izjavu, govorio da lažem. I u diskusiji na skupštini je bilo riječi o mojim tekstovima. Ostale kolege otišle su za njim bez ikakve riječi podrške.

Bilo je i onih izazovnih kada sam sa snimateljem ostao zaglavljem u požaru, tada nas je vatra bukvalno opkolila pa smo autom prolazili kroz nju. Zanimljivih situacija je bilo po hercegovačkim vrletima, u toku snimanja me napao ovan, a bilo je nezgodnih situacija sa psima, jedno moje lajv uključenje pored Trebišnjice pokušale su prekinuti patke. Opet ponavljam najviše volim kada sam sa običnim ljudima, volim njihove izjave koje se nikako ne mogu zaboraviti”, rekao je Nosović.

Novinar “Nezavisnih novina” Minja Šuković rekla je da se radije sjeća zanimljivih situacija.

“Meni zanimljiv momenat je bio kada smo kolega Oskar i ja radili priču o skrivenim biserima Republike Srpske, te je jedna od priča bila Maglić. Penjali smo se na vrh Maglića, pješke, iako je bio početak šest mjeseci gore je još uvijek bio snijeg. Penjali smo se sa full opremom, fotoaparatima, dron, potpuno nespremni za taj poduhvat. Kada smo stigli u Foču nakon cjelodnevnog uspona i silaska samo smo ubacili cipele u kontejner jer su bile potpuno raspadnute. Imali smo upalu mišića narednih sedam dana. I vrijedilo je, opet bih danas sve ponovila. Pješačili smo i u Čajniču tražeći ikonu koja je skrivena u pećini. Tereni koji su takođe nezaboravni su i poplave.

No meni, najpotresnije je bilo raditi specijalni dodatak “Najveći mali heroji”, o djeci koja su oboljela od karcinoma. Naime, zakon o zdravstvenom osiguranju FBiH nema posebnu kategoriju roditelja pratitelja djece oboljele od malignih oboljenja. Kao i kod svih građana, to su propisana 42 dana, a nakon toga idu komisije.

Federacija BiH je jedina koja roditelje ili staratelje djece oboljele od malignih bolesti nije prepoznala kao posebnu kategoriju u smislu bolovanja, a svi dosadašnji pokušaji da se to promijeni nisu urodili plodom. Cilj nam je bio uraditi specijal i ukazati na taj problem i učiniti sve što je u našoj moći kako bi se nešto promijenilo na tom polju. Uradili smo desetak priča sa djecom koja su se izborila ili se bore sa karcinomom, svaku sam oplakala po tri puta”, rekla je Minja Šuković.

Da je novinarski posao stresan, ali i zanimljiv potvrdila je i novinarka Bojana Vinčić.

“Posebno to mogu reći za televiziju gdje radim već više od 10 godina. U mnogim situacijama moramo biti ozbiljni, ali ima i onih smiješnih koje sigurno olakšavaju ovaj posao. Tako smo na primjer jednom prilikom snimatelj i ja pripremali materijal za prilog o Novoj godini. Išli smo na trg, pa u kafiće da snimimo atmosferu. Tom prilikom su nas pozvali da stanemo za sto u kafiću i popijemo piće. Međutim, u toj gužvi snimatelju je pala kamera na pod i razbila se skoro u dijelove. Nakon toga napustili smo lokal i tu se naše snimanje za tu noć i završilo”, istakla je Bojana.

Dodala je da je imala zanimljivih situacija i u javljanju uživo.

“Jednom se desilo da je došlo do prekida veze sa studiom i da snimatelj i ja razgovaramo u smislu šta se dešava i onda shvatimo da je sve to otišlo u etar. Ili, kad se radi anketa pa naiđemo na razne komentare građana, od pohvala do kritika. Međutim, sve je to prolazno i upotpunjava naš posao i čini ga zanimljivijim. Ali ne kaže se uzalud, ko radi taj i griješi. Mada ne vidim to kao neke greške nego kao situacije koje se svakome dešavaju samo se kod našeg posla ekranizuje”, dodala je Bojana.

Ovo su samo neke od situacija, a dosta je kolega nisu željeli javno komentarisati šta se sve dešava na terenu.

Svakako, novinari su posvećeni svome poslu, a za ishod događaja, snimanja, intervjua i razgovora niko ne može garantovati, jer izazovi ovog posla sami po sebi diktiraju slijed onoga što će javnost vidjeti. Zato, ako se nekada zapitate šta je u pozaditi jednog teksta, nadamo se da smo vam bar malo približili sutuacije koje su svakodnevnica većine novinara na terenu.

Piše: Marijana Bogdanović

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno