“Magla u rukama” – Film o Đuri Damjanoviću kao borba protiv zaborava
“Nije pisao da bi bio citiran u akademskim krugovima, već da bi sačuvao ono što svakodnevica briše” – ovom rečenicom rediteljka Milana Majar najtačnije opisuje duh svog dokumentarnog filma “Magla u rukama”, koji je premijerno prikazan na Radio-televiziji Republike Srpske, u čijoj produkciji je i rađen.
Film posvećen piscu sa Zmijanja, Đuri Damjanoviću, do sada je nagrađen sa sedam prestižnih priznanja na međunarodnim festivalima, među zadnjima je i Grand Prix “Zlatna buklija” na 20. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Zlatna buklija u Velikoj Plani.
Đuro Damjanović, književnik izuzetne snage i autentičnog izraza, rođen je na Đurđevdan 1945. godine u selu Goleši kod Banjaluke. Objavio je više od petnaest knjiga, a njegovo djelo pronašlo je mjesto i u školskim čitankama i lektiri. Pisao je jezikom naroda, sirovim i živim, onako kako se govorilo, a ne kako su to normirali udžbenici.
U razgovoru za portal Banjaluka.net, rediteljka Milana Majar otkriva koliko je bio težak, ali istovremeno i neizbježan zadatak da se ekranizuje život i djelo čovjeka koji je, kako kaže, “živio ono što je pisao i pisao ono što je živio” – bez uljepšavanja, bez kompromisa, vođen samo istinom i dubokom pripadnošću jeziku i mentalitetu Zmijanja.
Kroz emotivan i iskren filmski portret, “Magla u rukama” ne samo da vraća u fokus jednog od najautentičnijih pisaca srpske književnosti druge polovine 20. vijeka, već i postavlja važno pitanje: koliko smo, kao zajednica, zaista svjesni vrijednosti svojih stvaralaca – i koliko smo spremni da ih ne zaboravimo.
Za neke pisce kažemo da su ljudi svoga vremena, za druge da su ispred svoga vremena. Gdje Đuro Damjanović pripada, kojem vremenu?
Tematski i jezički Đuro Damjanović pripada vremenu u kojem je živio. Njegov stvaralački svijet bio je čvrsto ukorijenjen u jezik, duh i život njegovih zemljaka sa Zmijanja. Jezik kojim je pisao nije književno uglađen, već sočan, narodski. U tom smislu on pripada vremenu u kojem je živio. S druge strane, Damjanović je duboko misaon, često piše o usamljenosti, smrti, sjećanju, savjesti … U njegovim knjigama prepoznajemo filozofsku dubinu i svijest o apsurdu što ukazuje da je on razmišljao daleko izvan okvira uobičajenog. U formalnom smislu može se reći da on nije bio ispred svog vremena, ali jeste bio iznad prosjeka svog vremena – tih, dubok, osoben i nenametljiv u svojim porukama.
To ga čini toliko posebnim i danas ga je teško smjestiti u jednu fioku književne istorije.
Svjetska premijera u Portugalu i nagrada na 28. Međunarodnom festivalu “Avanka”, nagrada za najbolji inostrani film na međunarodnom festivalu “La Boheme Cinema”, koji organizuje žurnal Bogem u Moskvi, Grand prix “Zlatna buklija” na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Velikoj Plani, projekcije u gradovima Srpske i Republike Srbije, sve to govori u prilog činjenici da je film uspio da dopre do šire međunarodne publike. Iako biografska, koliko je ova priča univerzalna?
Dokumentarni film o Đuri Damjanoviću nije samo još jedno biografsko podsjećanje na jednog od velikana srpske književnosti 20. vijeka. Ova filmska priča, iako duboko ukorijenjena u specifičan prostor i vrijeme (u Zmijanje, u Jugoslaviju koja više ne postoji), doprla je do međunarodne publike jer govori o stvarima koje su univerzalne: o čovječnosti, slobodi i neprolaznoj vrijednosti života. Dakle, govori o vrijednostima koje su podjednako razumljive svuda u svijetu.
Šta je za Vas kao dokumetaristu bilo izazovnije, prikazati Đurin književni opus ili njegov specifičan privatni život?
Njegov književni opus prožet je specifičnim jezikom, mentalitetom i vremenom. Pisao je kao što je živio i živio kao što je pisao. Njegov privatni život je, kao što sam jednom rekla kovčeg pun emocija – boemstvo, samoća, kafane, bunt, istina bez filtera… Veći izazov bio je kako od složenog života Đure Damjanovića napraviti filmski portret pun emocija koje provociraju gledaoca da pogleda film. Prikazati kontraste i slabosti kao sastavni dio njegove autentičnosti. Naglasiti osjećaje, atmosferu i unutrašnje borbe. Prikazati sve to na realističan način zahtijevalo je veliku pažnju i poštovanje.
Detalj koji nije presudan, ali je zanimljiv, Vi ste u srodstvu sa Đurom Damjanovićem. Koliko je to bilo važno u odluci da pravite film?
Krvno srodstvo nosi poseban uvid, emocionalnu dubinu porodične priče koju nijedan biograf ne može da “dohvati”. Kao član porodice mogla sam da prikupim uspomene na njega, imala sam pristup predmetima i rukopisima a poznavala sam i ljude koji su s njim drugovali od djetinjstva. Ali upravo tu leži emotivna težina. Nije lako uraditi film o bratu, a da njegov život ne uljepšaš.
Ako uspiješ da napraviš iskren, dubok, topao i otvoren film, uspio si da vratiš život ne samo književniku koji nije među nama 16 godina, već i njegovoj životnoj priči koju bi vremenom prekrila tišina. Upravo zato rad na ovom filmu shvatila sam kao moju ličnu odgovornost da ga otrgnem od tišine, koja je polako počela da pada po njegovom imenu. Ovaj film je poziv da se ta tišina odagna, da se Damjanović čita, sluša, da se traži.
Koliko je bilo izazovno prije svega prikupiti materijal? Znam da ste čak i do Đurinih knjiga teško dolazili jer ih nažalost nema kupiti u knjižarama.
Majar: Želja da ekranizujem lik i djelo jednog od rijetkih književnika koji nije volio kameru bila je mnogo jača. Ta želja me je podsticala da tragam po arhivima, bilo ličnim ili državnih institucija. Svaka sačuvana knjiga, fotografija, svaka kafanska priča postala je dio filmske slagalice. Upravo taj nedostatak materijala paradoksalno stvorio je prostor za kreativnost. U vremenu kada se kulturna memorija sve više oslanja na digitalne tragove, stvaranje filma bez autentičnih video sadržaja zahtijeva intimniji, ličniji pristup. Đuro nam je ostavio žive ljude, junake iz svojih priča. Ostavio je jezik kojim je govorio narod Zmijanja, a koji danas, s ove distance, zvuči autentičnije i dublje nego neki savremeni romani. Zato je ovaj film toliko poseban. Satkan je od uspomena njemu najbližih ljudi, fragmenta iz njegovog književnog opusa i emocija.
Koliko smo kao zajednica dužni Đuri Damjanoviću?
Dužni smo Đuri Damjanoviću više nego što mislimo, a manje nego što bi on ikada tražio. Dužni smo mu čuvanje jezika kojim je pisao, jezika koji, u istoj rečenici, nosi miris zemlje, gorčinu života i duhovitost. On nije pisao da bi bio citiran u akademskim krugovima, već da bi sačuvao ono što svakodnevica briše. Dužni smo mu prisustvo u bibliotekama i knjižarama, jer njegovo djelo nije samo kulturno nasljeđe, ono je ogledalo naše stvarnosti. Dužni smo mu i poštovanje njegovog izbora da ne pripada, da se ne gura. A to je, možda, najveća rijetkost u svakom vremenu – ne prilagođavati se tuđim očekivanjima samo da bi bio prihvaćen. Na kraju, dužni smo mu sjećanje, ali ne kao patetičnu uspomenu, već kao aktivnu odluku da ga čitamo, da ga preporučimo, da ga prenesemo na generacije koje dolaze.
Materijal koji ste snimili dobio je i svoju serijsku formu, od tri epizode. Zašto ste se odlučili i za ovaj format?
Majar: Snimljenog materijala je bilo više nego što je moglo da stane u jedan dugometražni film od 81 minut. Sagovornici u filmu su bili rječiti i njihova sjećanja na Đuru zaslužuju da budu sačuvana. Zato je serijal od tri epizode logičan i emotivan izbor. Zašto baš tri epizode? U ovom slučaju to je bilo moguće s obzirom na to da Đurin život možemo razdvojiti na tri dijela: djetinjstvo i odrastanje u rodnim Golešima, život i književni rad u Beogradu i njegov povratak u Banjaluku. Prva epizoda fokusirana je na njegovu biografiju. Ona daje uvid u njegovo djetinjstvo i odrastanje – ko je bio Đuro, odakle dolazi, šta ga je oblikovalo. U drugoj epizodi pratimo njegov stvaralački i boemski život u Beogradu. Uspjeh i pad. U trećoj epizodi razotkrivamo svu tragediju njegovog života. I njegov kraj.
Da li imate u planu još neke festivale sa filmom „Magla u rukama“?
Filmski portret Đure Damjanovića do sada je dobio sedam prestižnih nagrada na međunarodnim filmskim festivalima. Ali, film nije pravljen za festivalske žirije, već za one koji su ga čitali i one koji ga još nisu čitali. Ako bar jedan gledalac, nakon gledanja filma, poželi da pronađe neku njegovu knjigu, da naglas pročita rečenicu na zmijanjskom dijalektu, ili da u svom komšiji prepozna Đurinog junaka onda je film ispunio svoju svrhu.
Marina Majkić Miletić
Banski dvor u junu: Više od 30 kulturnih događaja, počinje koncertna sezona u Art dvorištu
