Politiko: U EU pobačaj nije tako liberalan kao što se misli, primjer je Hrvatska
Foto: Pixabay
Rein Bellens zabrinuto je pogledala u retrovizor. Vozila je iz belgijskog Genta prema holandskom selu Groede, u društvu 18-godišnjakinje. Bilo je to krajem sedamdesetih godina, dok je pobačaj u Belgiji bio zabranjen. Mlada žena bila je silovana i nosila je dijete svog napadača. Obratila se Bellens za pomoć, a mlada doktorica je pronašla kliniku odmah preko granice, nadajući se da će joj moći pomoći.
“Radila sam nešto ilegalno, ali svejedno smo to učinile”, govori Bellens, prisjećajući se stalnog provjeravanja prate li je policajci. Iako su se suočavale s velikim rizicima, njihovo putovanje nije bilo rijetkost: belgijske žene činile su veliku većinu pacijentica holandskih klinika za pobačaje.
Bellens je osnovala prvi centar za pobačaje u Flandriji, deset godina prije nego što je Belgija djelimično legalizovala pobačaj. Ali njen trud nije prošao bez posljedica, kasnije je bila procesuirana zbog pomoći ženama, piše Politiko, prenosi Index.
Aktivisti traže od EU da finansijski podrži pristup pobačaju
Gotovo 50 godina kasnije, prava na pobačaj u Evropi dramatično su se promijenila. Većina zemalja Evropske unije dopušta ženama prekid trudnoće pod određenim uslovima, ali i dalje postoje značajne prepreke.
Svake godine hiljade žena moraju putovati širom Evrope kako bi obavile pobačaj, uključujući i stotine Belgijki. Ovaj fenomen pokazuje koliko su ženama opcije ograničene uprkos formalnoj legalnosti postupka.
Bellens je sada u penziji, ali i dalje se aktivno bori za pravo žena na siguran i dostupan pobačaj. Aktivisti u Evropi sve češće traže od Evropske unije da finansijski podrži prekogranični pristup pobačaju. Ukidanje prava na pobačaj u SAD podstaklo je strahove od sličnih ograničenja i u Evropi, a statistike pokazuju da se žene već suočavaju s ozbiljnim izazovima.
Podaci iz 2022. otkrivaju da je najmanje 4.500 Evropljanki putovalo u Holandiju, Španiju ili Ujedinjeno Kraljevstvo radi pobačaja. Holandija je zabilježila dolazak 2.762 žene iz Njemačke, Poljske, Belgije i Francuske, te još 500 iz drugih zemalja. Španija je primila oko 1.500 žena, dok je nekoliko stotina žena putovalo u Ujedinjeno Kraljevstvo.
Podaci iz 2023. potvrđuju nastavak tog trenda. U Holandiju je stiglo 2.708 žena iz Njemačke, Poljske, Belgije, Francuske i Irske, te još 600 iz drugih zemalja. U Španiju je putovalo 1.775 žena, a većina je dolazila iz Evrope.
Samo Malta i Poljska danas zaista ograničavaju pobačaj
Samo Malta i Poljska danas zaista ograničavaju pobačaj: Malta ga dopušta samo kada je život trudnice ugrožen, a Poljska samo u slučaju silovanja, incesta ili ozbiljne opasnosti za zdravlje majke. Žene iz Poljske i Malte redovno moraju kršiti zakon kako bi prekinule neželjene trudnoće, bilo pokušajima ilegalnih pobačaja ili putovanjem u inostranstvo.
Ali problemi nisu ograničeni samo na te zemlje. Najviše žena koje putuju u Holandiju dolazi iz Njemačke, a više od trećine onih koje putuju u Španiju dolazi iz Portugala. Većina žena koje idu u Ujedinjeno Kraljevstvo dolazi iz Irske, što pokazuje da prepreke postoje i u zemljama s formalno liberalnim zakonima.
Evropa se često smatra kontinentom s liberalnim pristupom pobačaju, ali mnoge žene nailaze na prepreke koje otežavaju njihovo pravo na izbor. Tu spadaju strogi uslovi, kratki rokovi za prekid trudnoće, ljekari koji odbijaju da obave pobačaj zbog prigovora savjesti, kao i nedostatak klinika. Obavezna razdoblja čekanja dodatno komplikuju situaciju.
Bellens upozorava: “Postoji velika razlika između zakonitosti i dostupnosti”. Žene iz Poljske i Malte često su prisiljene da putuju ili da se izlažu ilegalnim postupcima. U Italiji i Hrvatskoj prigovor savjesti toliko je raširen da žene teško pronalaze stručnjake koji su voljni pomoći. U nekim regijama Italije čak 90 odsto doktora odbija da obavi pobačaj.
Francuska je pravo na pobačaj unijela u ustav
Čak i Francuska, koja je pravo na pobačaj unijela u ustav, ima regije s ograničenim pristupom. Trećina korisnica usluga britanske organizacije Abortion Support Network dolazi upravo iz Francuske.
Mnoge zemlje EU imaju vrlo kratke rokove za pobačaj, što prisiljava žene da potraže pomoć izvan svojih granica. Istraživanje Univerziteta u Barseloni otkrilo je da više od polovine žena koje su putovale u Ujedinjeno Kraljevstvo, Holandiju ili Španiju nisu znale za trudnoću prije 14. nedjelje, kad je za pobačaj u njihovim zemljama već bilo kasno.
Trećina žena znala je za trudnoću, ali su ih druge prepreke spriječile: nedostatak informacija, birokratija ili odbijanje ljekara. Neke zemlje dodatno komplikuju pristup: obavezna savjetovanja, slušanje otkucaja srca fetusa ili ponovljene konsultacije.
“Sve su to manevri za odugovlačenje”, rekla je Bellens. Organizacija putovanja, pronalaženje vremena, novca i klinika takođe su izazovi. Posebno su pobačaji u drugom tromjesečju skuplji i zahtjevniji.
Pitanje fizičkog, ali i mentalnog zdravlja
Bellens ističe kako žene često nemaju dovoljno informacija o svojim pravima i mogućnostima, što dodatno povećava njihovu ranjivost. Nedostatak sveobuhvatnog obrazovanja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju znači da mnoge žene ne znaju kako pristupiti njezi ili gdje mogu sigurno prekinuti trudnoću. U brojnim slučajevima, nedostatak podrške okoline ili strah od stigmatizacije dodatno otežavaju situaciju.
Aktivisti naglašavaju kako bi evropski nivo podrške bio ključan za rješavanje ovih izazova. Finansiranje prekograničnih putovanja omogućilo bi ženama da dobiju potrebnu njegu u sigurnim uslovima, umjesto da se izlažu riziku ili obavljaju pobačaje u nesigurnim uslovima.
“Ne govorimo samo o fizičkom zdravlju, već i o mentalnom zdravlju žena”, upozorava Bellens, naglašavajući koliko stresno i traumatično može biti putovanje u drugu zemlju zbog nečega što bi trebalo da bude osnovno pravo.
Organizacije koje podržavaju žene u ovim situacijama suočene su s nedostatkom finansijskih sredstava i kadrovskih kapaciteta. “Naše linije pomoći primaju stotine poziva mjesečno. To pokazuje kolika je potreba za solidarnošću i zajedničkim rješenjima”, kaže Kumar iz Abortion Support Networka.
Neki stručnjaci upozoravaju i na demografske aspekte: ograničenja pobačaja često najviše pogađaju žene koje žive u ruralnim područjima, gdje je pristup zdravstvenim ustanovama još teži. Uz to, žene slabijeg imovinskog stanja nemaju uvijek mogućnost da plate put, smještaj i medicinske troškove.
Odluka o vlastitom tijelu bez straha i prisile
Zbog svega toga, rasprava o pobačaju ne odnosi se samo na zakonske okvire, nego i na širu borbu za ravnopravnost i zdravstvenu pravdu u Evropi. Bellens smatra da je promjena zakona tek prvi korak, a pravi cilj je stvoriti sistem koji poštuje dostojanstvo žena i njihovo pravo na autonomiju.
“Radi se o tome da svaka žena može donijeti odluku o svom tijelu bez straha, prisile i putovanja u druge zemlje”, zaključuje Bellens.
Ova borba za dostupnost pobačaja u Evropi nije samo političko pitanje, već i moralna odgovornost društva. Kako bi se spriječilo dalje ugrožavanje prava žena, potrebna je politička hrabrost i odlučnost za sprovođenje stvarnih promjena.
Aktivisti, ljekari i žene koje su prošle kroz ove izazove poručuju: borba još nije gotova – i neće biti dok svaka žena u Evropi ne bude mogla slobodno odlučivati o svojoj budućnosti.
