U čemu se slažu sve velike religije? Da žene ne valjaju
U jednoj od meni najdražih zen priča, dva monaha idući prema manastiru naiđu na ženu koja ne može da pređe rijeku. Jedan od njih uzme je u naručje i prenese na drugu obalu, što drugog toliko zgrane da ne progovori nijednu riječ sve do manastira. „Mi monasi ne nosimo žene!“, konačno reče. Na šta mu onaj prvi odgovori: „Ja sam onu ženu ostavio s druge strane rijeke, a ti je izgleda i dalje nosiš.“
Sljedeći Dalaj Lama
Ova priča je razorna kritika ideje da su žene izvor iskušenja muškarcima – ideje koja se, očigledno, udomaćila čak i unutar zen-budističkih krugova. Ljutiti monah klasičan je primjer onih koji vjeruju da je za postizanje duhovnosti neophodno uzdržavanje od pola koji se u njihovoj tradiciji smatra duhovno slabijim.
Naravno, možete sad da se upustite u istraživanje istorije budizma i pronađete značajne žene još u njegovim počecima – baš kao što ćete u ranom hrišćanstvu naići na Mariju Magdalenu, Teklu i apostolicu Juniju (za koju znamo da je stvarno postojala). Ali sve te istorijske zavojeve prekida jednostavno pitanje: ko će biti sljedeći Dalaj Lama? Hoće li se možda reinkarnirati kao žena – i zašto ne?
Zavedeni monasi
Uostalom, kakvo je stanje sa savremenim budizmom, pokazala je nedavna afera na Tajlandu, kada je otkriveno da je najmanje trinaest budističkih monaha bilo upleteno u seksualnu ucjenu s jednom prostitutkom. Nemam namjeru da prepričavam cijelu škakljivu priču, dostojnu posebne rubrike na PornHubu. Dovoljno je reći da je jedan senatski odbor, tajlandska verzija MAGA pokreta i lokalnog „Domovinskog fronta“, zatražio krivično gonjenje prostitutki koje pružaju usluge monasima.
U njihovom pokušaju da odbrane „konzervativne vrijednosti“, monah je ispao kao zavedeni maloljetnik s intelektualnim poteškoćama.
Ni pogledati ženu
Naravno, ne morate otići u tako daleku i idejno različitu religiju.
Kad je sveti Benedikt uspostavljao prvi organizovani monaški red, ni ne znajući za budizam, mudro je propisao da monasi izbjegavaju razgovor sa ženama, pa čak i da ih gledaju.
Takav stav mu nije pao s neba – ideja da su žene izvor duhovnih problema bila je već duboko ukorijenjena u hrišćanstvu. U Otkrivenju 14,4 opisuje se posebna grupa od 144.000 vjernika (omiljena brojka Jehovinih svjedoka), za koju se kaže da „nisu okaljani sa ženama, djevice su“. Ako pažljivo čitate, shvatićete da su to samo muškarci – ne oni koji nisu počinili blud ili preljubu, nego oni koji uopšte nisu imali kontakt sa ženama. Jer, žena kvari – čak i u braku.
Onima koji misle da je to samo metafora, preporučujem da razmisle: kakav je pogled na žene ugrađen u takvu sliku?
Tertulijan: Ti si vrata pakla
Mnogi hrišćanski teolozi išli su baš tim putem. Najčešće se citira Tertulijan. Obrativši se ženama kao kćerkama Eve (a mi muškarci smo, valjda, sinovi Adama), on viče: „Ti si vrata pakla… ti si ta koja si navela njega koga ni đavo nije uspio da zavede“ (De Cultu Feminarum, I, 1). Žena je, prema njemu, veće iskušenje od đavola.
Tertulijan je na kraju ostao na marginama Crkve – pa i malo izvan nje – ali ne i po ovom stavu. Jeronim, kao i Benedikt kasnije, upozoravao je mladiće da izbjegavaju žene kako bi sačuvali čistoću.
Gora od Sotone
Crkva je, navodno, izabrala „srednji put“: postoje dobre i loše žene. Loše su simbolizovane Evom, dobre Marijom. „Eva je otvorila vrata smrti, Marija vrata života“, govorio je sveti Ambrozije iz Milana u IV vijeku.
Ako mislite da je to umjeren stav, sjetite se da Eva predstavlja ženu u njenom prirodnom stanju, dok je Marija jedinstveni slučaj koji je preobrazio Sveti Duh. Ambrozije jasno govori: za pad u grijeh kriva je – žena. Put od njega do stava da je žena gora od Sotone – vrlo je kratak.
Sveštenice? Nema ih.
Naravno, hrišćanski apologeti navodiće vam gomilu drugačijih citata, ali ono što bismo zaista voljeli da vidimo nisu riječi, nego djela – konkretno: sveštenice, biskupice i papise. Dok je njihov broj jednak nuli, uzdržite se od prazne priče o ravnopravnosti polova u hrišćanstvu.
Ne lažimo se – temeljna poruka i dalje je da su žene problem: manje razumne, manje duhovne i svakako, manje dostojne službe. Žene u svešteničkim ulogama nalaze se samo u liberalnim protestantskim zajednicama, za koje mnogi i sumnjaju da su uopšte religija.
Korijeni još dublji
Takvi stavovi nisu strani ni judaizmu, iz kojeg je hrišćanstvo i nastalo. Kad Midraš Tanhuma kaže da je žena sredstvo kroz koje je smrt ušla u svijet, to zvuči kao da ga je prepisivao Ambrozije (a nisu znali jedan za drugoga). U sličnom duhu je i spis Avot de-Rabbi Natan: „Kad muškarac i žena sjede zajedno i ne razgovaraju o Tori, ona postaje jamstvo za njegov pad“. Dakle, jasno je ko koga vodi u grijeh.
Dodajte i Mišnu (Berachot), gdje piše da je ženin razum „lakši“ od muškarčevog, pa se zapitajte zašto su se hrišćani i Jevreji uopšte i razišli. Sigurno ne zbog odnosa prema ženama.
Judaizam, kao i hrišćanstvo, ima različite pravce, ali dovoljno je reći da je prva žena rabin postala tek 1935. godine – i to u reformisanom (liberalnom) judaizmu. U ortodoksnom se tek u ovom vijeku pojavljuju žene sa učiteljskim titulama – koje ipak nisu isto što i rabini.
Ekumensko jedinstvo u seksizmu
Mogli bismo ovako proći kroz sve svjetske religije, i slika bi bila slična. U islamu, zbirka hadisa Sahih al-Bukhari (5096) kaže da su žene „najveća fitna“ – najveće iskušenje.
Naravno, priznaje se da žene mogu biti dobre. Ali – ne mogu biti sveštenice, rabinice, imamice, guruice ni dalaj-lamice.
Možda bi trebalo jednom organizovati ekumenski susret svih religijskih vođa. Ali ne da raspravljaju o tome ko je najveći – Isus, Alah, Buda ili Krišna. Nego da iskreno iznesu šta misle o ženama.
Kladim se da bi bez problema jedni drugima dovršavali rečenice.
I da bi na kraju sastanka svi jednoglasno zahvalili nebesima što su – rođeni kao muškarci.
Oznake: Dalaj lama, religija
