“Ćutim da sjenke imaju oči“ – poetska slika jednog života
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Na jubilarnom 30. Međunarodnom sajmu knjige u Banjoj Luci, publika će imati priliku da se upozna sa jednim drugačijim izrazom autorke koju do sada poznajemo kao dokumentaristu.
U četvrtak, 18. septembra u 15.00 časova u sportskoj dvorani “Borik“, biće predstavljena pjesnička zbirka “Ćutim da sjenke imaju oči“ autorke Milane Majar, u izdanju JU Službeni glasnik Republike Srpske.
Ova zbirka, kako ističe autorka, nije plod trenutne inspiracije, već rezultat dugogodišnjeg ličnog i emotivnog traganja, intimni dnevnik napisan u tišini. Iako je kroz film dugi niz godina gradila narative na ekranu, poezija joj je, kako kaže, uvijek bila isključivo lični prostor — način da se oslobodi i iznova sagleda svijet oko sebe.
U razgovoru za portal Banjaluka.net Milana Majar otvara vrata tog svijeta — govori o nastanku zbirke, lutanjima kroz prostore i svoje unutrašnje biće. -“Poezija je moj lični prostor slobode“, kaže Majar.
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Publika Vas poznaje prije svega kao dokumentaristu, međutim ovaj put umjesto da gledamo, čitamo Vaše stihove u zbirci „Ćutim da sjenke imaju oči“. Kako je nastala ova pjesnička zbirka, od kada pišete i koje su teme koje Vas inspirišu da o njima promišljate?
Poezija je oduvijek bila prisutna u mom stvaranju kao lični prostor, mnogo ranije nego što sam počela da se bavim filmom. Dokumentarni film je moj profesionalni izraz, a pisanje stihova je lični izraz kroz koji sam oslobodila misli i osjećanja koja su bila duboko zapretena u meni. Još od gimnazijskih dana bilježila sam svoje misli bez namjere da to u budućnosti ugleda svjetlo dana.
Sve je nestalo, osim ljubavi koju gajim prema poeziji. Početkom devedesetih godina prošlog vijeka moj život je krenuo u nepredvidivom pravcu. Ono što se događalo tada, a i kasnije, vapilo je za oduškom i taj odušak ja sam pronašla u pisanju stihova. Vremenom, te pjesme pretvorile su se u jedan kontinuirani jezik kojim sam razgovarala sa sobom u trenucima sopstvene tišine i unutrašnjih nemira. Prirodno je da sam nakon toga osjetila da je višegodišnje sabiranje emocija i unutrašnjeg traganja sazrelo u nešto više i da je vrijeme da to sažmem u knjigu. Prije nego što je ova zbirke stasala za svoj let, pisala sam tekstove svojoj kćerki koja je sa 11 godina komponovala pjesme i pjevala ih na dječijim muzičkim festivalima. Napisala sam i tekst pjesme za moj film “S one strane duge” u produkciji Radio – televizije Republike Srpske, koja je pratila životni put junaka filma. Film i poezija podjednako su mi bliski. I u jednom i drugom obliku tražim način da ispričam priču i prenesem emocije. Dok je film rezultat timskog rada, dosta složeniji proces, poezija je moj mali prostor u kojem sam sama sa riječima i emocijama. Inspiracija, to mistično prizivanje muze, nikada mi nije bila glavni oslonac. Nisam čekala da me neka iskra pogodi niti sam tragala za temom kao što to biva u filmu. Pisala sam onako kako su mi misli dolazile – neposredno, iskreno, spontano. Te riječi, te slike i osjećaji koji su se rojili u glavi, vodili su me prirodnim tokom, a ja sam već instinktivno znala kojim smjerom idem. Naslove pjesama sam pisala na kraju jer sam o naslovu najviše razmišljala. Kako dati naslov nekoj pjesmi da privuče pažnju čitalaca, a da se ne naruši smisao pjesme? Upravo te, naizgled sitne nijanse, su pečat koji pjesmi daje daljnju sudbinu, određuje hoće li ostati zapamćena ili proći neprimijećeno. Naslov zbirke sam odabrala slažući slike i emocije iz mojih stihova. “Ćutim da sjenke imaju oči” na snažno poetičan način spaja unutrašnje osjećanje sa imaginacijom o sjenkama kao živim bićima, sugerišući da ono nevidljivo i potisnuto u svakom ljudskom biću uvijek “gleda”, prati i oblikuje nas. Film gradi svijet na platnu, a poezija gradi svijet u unutrašnjem oku čitaoca. U oba slučaja cilj je isti – probuditi emocije, stvoriti doživljaj, otvoriti prostor za tumačenje.
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Recenziju za knjigu napisao je Stevo Grabovac, koji kaže da ova knjiga ponajviše govori o lutanju. Kuda ste sve “lutali“, kuda Vas je život vodio?
Lutanje je jedna od ključnih riječi mog života. S jedne strane, to su stvarna lutanja odnosno putovanja, koja su počela početkom devedesetih godina prošlog vijeka. To su bila tranzitna putovanja autobusom. Dvanaest puta sam prošla kroz Tursku vraćajući se i odlazeći iz moje Banjaluke. Ta putovanja su trajala dva dana i dvije noći, bez spavanja. Susret sa Bliskim istokom i različitim kulturama obogatili su me iznutra i učinili boljim čovjekom. Istinska prilagodljivost rađa se iz spontanosti i otvorenosti ka ljudima i želje da ih prihvatim onakve kakvi jesu, tražeći ljepotu u različitostima njihovog mentaliteta bez očekivanja da budu ono što oni nisu. Kasnije, putovanja su me vodila do Jugoistočne Azije i većeg dijela Evrope. Upoznala sam mnogo ljudi, njihov jezik i običaje, a ujedno sam bolje upoznala samu sebe. Shvatila sam da putovanja nisu samo kretanje kroz prostore, već i kroz unutrašnje pejzaže – otkrivanje širine svijeta i dubine vlastite duše. S druge strane, pratila su me moja unutrašnja lutanja, neprestana istraživanja dubine sopstvene svijesti i puteva koji vode ka samospoznaji – kroz dileme, strahove i sjećanja, kroz pokušaje da razumijem i zavolim svoju sudbinu. Shvatila sam dubinu značenja latinske izreke “Amor fati”. To lutanje unutar sebe nije negativno, nije gubljenje vremena i energije, nego način da se traži smisao života, smjer kojim treba krenuti nakon gubitka tla pod nogama. Možda nikada ne stignem do konačnog odgovora, ali upravo taj proces, to kretanje i traženje, sastavni je dio mog emotivnog sazrijevanja. U tom smislu, ova knjiga je dnevnik mojih putovanja i unutrašnjih lutanja.
Kada i gdje će ova pjesnička zbirka zvanično biti dostupna čitaocima?
Službeni glasnik Republike Srpske je prepoznao vrijednost pjesničke zbirke “Ćutim da sjenke imaju oči” i stao iza nje kao izdavač, što mi je od velikog značaja. Knjiga će biti predstavljena na jubilarnom 30. međunarodnom sajmu knjige “Banja Luka 2025.” u četvrtak 18. septembra u 15:00 časova u sportskoj dvorani “Borik”. Biće dostupna u knjižari Kultura i knjižarama Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva u našem gradu. Vjerovatno će biti i na Međunarodnom sajmu knjige u Beogradu u oktobru. U planu je i distribucija za Srbiju. Pripremamo se i za promociju u Banjaluci jer mi je važno da zbirka ne ostane samo kao predmet na polici već kao prilika za razgovor sa čitaocima.
Piše: Marina Majkić Miletić
Oznake: Banja Luka, Milana Majar, sajam knjige
