Književno veče Bore Kapetanovića u Banjaluci
O herojima dosade i šampionima palanačkih trotoara, o ljubavi na otvorenoj pruzi i na tavanu u stričevoj kući; ženama dobrog srca, djevojkama skupog znoja i jeftinog parfema, o džezu rata, riži i barutu, pjesnik Boro Kapetanović govori cijeli svoj život, cijelo svoje pjesmovano doba, a sve to, s vremena na vrijeme, sažme u sat vremena, na književnoj večeri koja dugo ostaje u pamćenju prisutnih.
Njegove samostalne književne večeri rjeđe su od prestupnih godina. Jednu od takvih večeri održao je u četvrtak uveče, 27. novembra, u Kući Milanovića.
Boru je, umjesto Duška Pevulje, upravnika ove kuće, najavio pjesnik Zdravko Miovčić. Borin kolega je na početku večeri rekao tek nekoliko podataka o njemu, da živi u Mađiru, povučen na periferiji Banjaluke, gdje je “dosada njegov hobi, a tupljenje žileta njegovo zanimanje”.
Miovčić je prisutnima otkrio i da je sedam dana ranije, umrla Borina majka Radojka, kazavši da će, s tim u vezi, ovo veče nositi dozu tuge i sjete.
Profesionalac, kakav jeste, a jedini je profesionalni pisac u zemlji koja pisanje ne priznaje za profesiju, Boro nije dozvolio da se to primijeti u njegovom nastupu. Tek u privatnom razgovoru otkrio je da mu je majka umrla u 94. godini, od starosti.
Elem, kada je Boro u Kući Milanovića dobio riječ, uslijedio je polučasovni rafal stihova. Stihove je govorio naizust preskačući naslove pjesama i prekidajući aplauze između njih, tek u nekoliko navrata posegnuvši za čašom vode.
Sala Kuće Milanovića bila je krcata, bez obzira na to što su u isto vrijeme održavane dvije književne večeri u centru Banjaluke, jedna Miladina Berića u Vijećnici Banskog dvora, a druga “Banjalučki pjesmoboj” u Domu omladine, u organizaciji “Kult Arta” i uz žiri, koji su činili Ratomir Rale Damjanović, Tode Nikoletić i Branislav Zubović.
Borine pjesme i lirske proze su ritam svakodnevice i fotografskom vještinom uhvaćni dijelovi mentaliteta. Ovaj pjesnik ljubi dokolicu i u svojoj dokolici smišlja bisere književnosti. Dodamo li tome njegov autentičan nastup, krilanje rukama i prodoran glas, jasno je zašto na njegovim nastupima ne ostaje prostora za nepovjerenje.
Dok ga slušaju, ljudi jasno prepoznaju proživljeno i nerijetko u svakodnevnom pronalaze uzvišeno. Sve to Kapetanović uspijeva u vremenu kada, prilikom javnih nastupa, većina pjesnika zamuckuje dok čita do te mjere da ne vjeruju ni sami sebi.
Stoga se potez Kuće Milanovića da ugosti Boru Kapetanovića, pokazao kao pun pogodak. On je ovdje, uglavnom, govorio stihove iz knjige “Kidajmo odavde, amigo”, koju je objavio “ASoglas” iz Zvornika ranije ove godine, uz podnaslov “najpopularnije pesme Bore Kapetanovića”. Nakon pomenutog polučasovnog rafala stihovima, da oporavi izrešetanu publiku, Boro je pročitao dvije ili tri lirske priče iz knjige “Priče sa spore reke”, a potom nastavio sa uobičajenom paljbom.
Pokojni Milovan Vitezović u pogovoru za Kapetanovićevu knjigu “Sumraci iznad snijega”, zapisao je da ovaj pjesnik otjelotvorava stih Dušana Matića “Da život bude pesma samo”. Ova rečenica još jednom potvrdila se tačnom, prenose Nezavisne
“Savremena Demetra” u podzemlju sevdaha: Predstava “Sofka” na banjalučkom “Teatar festu”
Banski dvor u junu: Više od 30 kulturnih događaja, počinje koncertna sezona u Art dvorištu
