Je li ovo kraj režima islamističkih fanatika u Iranu?
Piše: Vedran Salvia
Iran potresaju velike demonstracije protiv klerikalnog režima. Protesti traju već drugu sedmicu zaredom, podstaknuti bijesom građana zbog kolapsa nacionalne valute i dramatičnog pogoršanja životnog standarda.
Talas nezadovoljstva proširio se na više od 100 gradova širom zemlje, dok vlasti odgovaraju represijom, hapšenjima i gašenjem interneta kako bi spriječile širenje informacija i koordinaciju protestanata. Iran je i potpuno odsječen od svijeta. Otkazani su letovi i otežano je telefoniranje s inostranstvom.
Sve je započelo 28. decembra štrajkom trgovaca na istorijskom Velikom bazaru u Teheranu zbog strmoglavog pada vrijednosti iranske valute. Vrijednost nacionalne valute rijala prepolovila se u odnosu na dolar prošle godine, a inflacija je dostigla nivo od 40 odsto u decembru.
Ubrzo su uslijedili protesti na univerzitetima, koje su vlasti pokušale ugušiti zatvaranjem institucija pod izgovorom hladnog vremena. Međutim, iskra se već rasplamsala u širi požar, s nemirima u brojnim manjim gradovima, posebno na zapadu zemlje.
Na ulicama se čuju poznati povici poput “Smrt diktatoru”, usmjereni protiv 86-godišnjeg vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija. A Ali Hamnei optužio je protestante da djeluju u ime američkog predsjednika Donalda Trampa.
Trampova uloga i poziv princa iz egzila
Zanimljiva je i uloga Trampa, koji je ljetos bombardovao Iran, u cijeloj priči. “Ako Iran bude pucao na mirne demonstrante i nasilno ih ubijao, kao što mu je običaj, Sjedinjene Američke Države priskočiće u pomoć”, objavio je Donald Tramp na društvenoj mreži Truth Social.
Protesti su dodatno podstaknuti pozivom prognanog princa Reze Pahlavija, koji živi u Vašingtonu, a čijeg je oca svrgnula Islamska revolucija 1979. godine. On je pozvao Irance da “izađu na ulice i, kao ujedinjeni front, izvikuju svoje zahtjeve”.
Vladavina zadnjeg šaha je bila represivna
Iako se na njegovog oca sad gleda pomalo romantičarski, treba reći da je vladavina posljednjeg iranskog šaha Muhameda Reze Pahlavija bila obilježena represijom i ugnjetavanjem građana. Pod njegovim režimom djelovala je tajna služba SAVAK, koja je postala poznata po svojoj opsežnoj mreži nadzora, represije i brutalnog mučenja političkih protivnika.
U tom kontekstu, pitanje povratka Reze Pahlavija ostaje krajnje neizvjesno i politički osjetljivo. Tramp je kazao da se neće sastati s Pahlavijem te da “nije siguran bi li bilo prikladno” da ga podrži.
Ipak, jedno je jasno: pad aktuelnog iranskog režima značio bi tektonsku promjenu, ne samo za Bliski istok, već i za globalni poredak.
U Iranu je moć u rukama elite
Naime, Iran je danas ustrojen kao islamska država, odnosno politički sistem u kojem je vlast utemeljena na islamskom pravu, šerijatu, duboko ukorijenjenom u sve sfere društva. U praksi to znači da je riječ o represivnoj i nedemokratskoj državi, u kojoj je stvarna moć koncentrisana u rukama vjerske elite.
Iran se trenutno nalazi u stanju ozbiljnog unutrašnjeg haosa. Tu se otvara ključno pitanje, može li ovaj talas protesta srušiti režim?
Ovo nisu prvi takvi protesti
Treba svakako reći da ovo nisu prvi takvi protesti. U Iranu se bilježi višegodišnji kontinuitet otpora, naročito među mladima. Posljednji veliki talas protesta izbio je 2022/2023. nakon smrti Mahse Amini, mlade žene koju je privela moralna policija zbog “nepravilnog nošenja hidžaba”.
Najkrvaviji talas protesta dogodio se u novembru 2019. Prema izvještajima Amnesty Internationala i drugih organizacija, ubijeno je najmanje 300 ljudi. Bilježe se i veliki protesti iz 2009, ali i 2017. godine.
Mladi kasne u pridruživanju protestima
Je li ovaj put nešto drugačije i može li doći do promjene? S tim smo se pitanjem obratili Vedranu Obućini, politologu sa Studijske grupe za Tursku i Bliski istok u Institutu za evropske i globalizacijske studije.
“Ovo su jedni od najvećih protesta koji su se dogodili u Iranu, ali koliko vidimo po snimcima, izgleda da su u rangu prethodnih protesta. Kao i prije, i ovdje je povod bio jedan – ekonomska kriza.
Na primjer, u prošlim protestima je narod stao u obranu ženskih prava, ali tome se nisu pridružili predstavnici bazara i malog i srednjeg preduzetništva, kao što i ovdje kasne mladi u pridruživanju protestantima”, rekao je Obućina.
“Pad režima je pod upitnikom”
Misli da je jedini recept za istinsku promjenu vlasti u Iranu isti onaj koji je mijenjao diktaturu šaha Pahlavija 1979. godine. “To je široki konsenzus svih dijelova društva i svih svjetonazora, koji može stvoriti jaku opoziciju vladajućim. To do sada nismo vidjeli u Iranu, pa je stoga ‘pad režima’ i dalje pod upitnikom.
Uzorak se ponavlja: jedan segment iranskog stanovništva demonstrira zbog određene ideje, pridruže im se mnogi drugi, mahom tražeći demokratske promjene, vlada reaguje represivno, zatomi proteste i zatvori pojedince, a onda kreće u kozmetičku promjenu”, naveo je.
“Iran je na koljenima”
“Na primjer, neformalno (a sada možda i formalno) ukidanje obaveznog nošenja vela. Narod se time privremeno zadovolji, a vlast može nastaviti dalje. Ono što je ovdje različito jeste to da je vlada priznala nesposobnost pa i čistu nemogućnost promjena, jer su im ruke više-manje vezane.
U tome su u pravu, jer su sankcije, loše upravljanje i hronična korupcija i nepotizam tokom decenija dovela Iran na koljena, uprkos relativno dobroj proizvodnji koja se odvija unutar same zemlje”, objašnjava.
Onog trenutka kada se počinje mijenjati socijalni populizam i kada vlada ne može dati ono što je uvijek prije davala, počinje ozbiljna kriza, ali to ne znači istovremeno da pada vlast”, kaže.
“Pahlavi smatra da je Iran njegovo privatno vlasništvo”
Dotakao se američkih i izraelskih interesa.
“Kao i u proteklim protestima, američki i izraelski interesi nastoje podstaknuti što jače proteste, iako je sve to ad hoc, a potom izvlače iz ‘naftalina’ tragikomične osobe poput Reze Pahlavija, sina svrgnutog diktatora, poprilično tragične osobe koja je htjela biti padišah (šah nad šahovima), a bio je toliko “sposoban” da se cijela nacija okrenula protiv njega.
Taj “prestolonasljednik” smatra da je Iran njegovo privatno vlasništvo, nije nikad imao namjeru izviniti se zbog diktature svog oca, već samo vidi svoj povratak na vlast. S druge strane, imamo okorjelu diktaturu mula, koja je potrošena i prestara, i za koju se smatralo da će prirodno otići pa će Iran disati punim plućima.
Ali, ti ljudi su poznati po svojoj dugovječnosti. Jedina osoba koja je unijela dašak demokracije u Iran u 20. vijeku bio je premijer Mohamed Mosadik, kojega su nakon Drugog svjetskog rata svrgnuli Britanci i CIA, ne u korist demokracije, već protiv nje. To su sve lekcije prošlosti kojih se moraju prisjetiti svi donosioci odluka”, zaključio je Obućina za Index.
Oznake: Iran
